Propovijed o povjerenju (2) – narav Crkve

Tim blaženicima, o kojima je bila riječ, Isus kaže da su sol zemlji i svjetlo svijetu. Ako su ti blaženici okupljeni u Isusovu zajednicu (a ne mogu drugačije) kakva onda ta zajednica koju zovemo Crkvom, mora biti?

‘Konzervativna’ ili preciznije: izvorna

Sol ima višestruku funkciju. Naš organizam treba sol zbog svojih bazičnih funkcija. Sol također daje okus hrani, a u stara vremena (a i danas) rabi se da sačuva namirnice, da ih konzervira. Zato je i Crkvi biti konzervativnom u nakani da se dobro što je Bog stvorio sačuva od kvarenja.

Primjer iz Mateja 19: Isus ulazi u uvijek živu raspravu o razlozima zbog kojih bi rastava (otpust) bila dozvoljena. Kažu znalci da su postojala dvije struje: jedni koji su u pregorenom ručku vidjeli dovoljno dobar razlog za rastavu braka i drugi koji su bili daleko stroži i tražili ozbiljnije razloge za otpuštanje žene. Kako Isus odgovara na njihove dvojbe i rasprave? Razmatra li razloge za rastavu braka, tj. za otpuštanje žene? Uopće ne. Kamo vraća raspravu? Na početak! ‘Zar niste čitali da ih je Stvoritelj, kad ih početku stvori, ‘stvorio muško i žensko’ i da je rekao: ‘Zato će čovjek ostaviti oca i majku te će prionuti uz ženu svoju, pa će oboje biti samo jedno tijelo’? … Što je dakle Bog sjedinio, neka čovjek ne rastavlja!’ Liberalno ili konzervativno? Ni jedno ni drugo, već izvorno, korjenito, radikalno. A kako bi konzervativci i liberali htjeli imati Isusa na svojoj strani. Kako bijaše u Božjoj izvorno namisli neka tako bude. A zašto nije? Zbog tvrdoće ljudskih srdaca. Pravi razlog za rastavu, kaže Isus, nije pregoreni ručak, već ljudsko tvrdo srce. Ono biće za koje je Bog po stvaranju rekao da je dobro, odlaskom od svog prijatelja, pretvorilo se u biće ‘tvrdoga srca.’ Što je to ‘tvrdo srce’?

  • nespremnost na promjenu – okoštalost
  • nespremnost na praštanje
  • ranjeno srce (primjer: liječnici vide ‘prehodani infarkt’ po ožiljku – otvrdnuću koje ostaje na srčanom mišiću – bez kisika dio odumre, otvrdne).
  • prestrašeno srce

Crkva, kad je riječ o tome tko čovjeku jest, ne može biti nego konzervativna (ili preciznije rečeno izvorna, radikalna), jer je Bog stvorio muško i žensko s nakanom da žive život zajedništva. Crkva nema drugi mandat nego da, unatoč tvrdoći ljudskog srca, i dalje propovijeda brak i obitelj kao vrijednosti koje valja očuvati. Nije moderno, ali je vjerno Božjoj namisli. (Sasvim je drugo pitanje smije li i treba li to Crkva zakonima nametati onima koji ne vjeruju, ali to nije tema našeg razmišljanja danas).

‘Progresivna’

Ali uz to što je sol koja čuva od kvarenja, Crkva jest i svjetlo. Sam Isus je uglavnom bio poznat kao učitelj (nisu ga zvali čudotvorcem), i svoje je učenike poslao u cijeli svijet da poučavaju ljude i tako ih, uz krštenje, čine njegovim (novim) učenicima. Učenje širi vidike, otvara oči, donosi svjetlo u tminu. Isus nije tražio slijepe sljedbenike već ljude koji će slijedom pouke razumjeti njegov nauk: ‘Razumijete li vi to?’ pitao je svoje učenike i kad ne bi razumjeli, dodatno bi im to pojašnjavao.

Zato je crkva kroz povijest bila utemeljiteljica današnjih sveučilišta i obrazovnih institucija. Od 12. stoljeća do vremena Reformacije, Katolička je crkva osnovala 81 sveučilište, a reformatori su, sa snažnim naglaskom na Pismo, pismenost i te kako doprinijeli razvoju znanosti i kritičkom mišljenju. Usput rečeno, i ono što mi poznajemo kao ‘Nedjeljna škola’ je rezultat napora crkvenih poglavara i laika da djeca koja su u to vrijeme morala raditi, barem u nedjelju u crkvi dobiju dodatno obrazovanje. Zato su baptisti, gdje god krenuli u misije osnivali ne samo crkve već i škole i bolnice. Samo je veliki misionar William Carey (1761 – 1834) – otac suvremene misije, kako ga zovu, u Indiji osnovao koledž i sveučilište, da ne spominjemo ostale. Misija -propovijedanje evanđelja, obrazovanje, humanitarna i zdravstvena skrb su uvijek išli ruku pod ruku.

Crkva ne može i ne smije biti samo ‘konzervativna’ ni samo ‘progresivna’ već istovremeno, svijesno i namjerno – oboje. Čuvati vrijednosti koje je Bog svojim stvaralačkim činom utisnuo u svoje stvorenje, a koje neprijatelj uvijek pokušava razoriti (dobro sjeme i kukolj), i istovremeno usmjerena u budućnost, iščekujući dovršetak novoga Božjega svijeta (novi Jeruzalem), hrabro ga navješćujući i držeći nadu u nj živom.

Da bi Crkva bila uistinu progresivna ona mora biti čvrsto ukorijenjena, izgrađena na temelju.

Povijesni primjer: Reformacija. Reformacija se dogodila jer je nešto pošlo krivo po pitanju ključnog problema zbog kojega je Isus došao na ovaj svijet – čovjekova grijeha – pa je stvari trebalo ispraviti. To što se dogodilo nazvaše reformacijom, a zapravo je bila restauracija. Luther jest stvari reformirao, ali na način da ih je restaurirao tj. vratio na izvorni nauk Isusa i apostola. Nije izmislio ništa novo. Nikakav ‘progresivni’ nauk u smislu ‘otkrivanja tople vode.’Jer, što bi čovjek mogao izmisliti nešto bolje od onoga što je Bog stvorio i rekao: Dobro je!’? Juda reče u svojoj poslanici da je ‘ vjera je jednom zauvijek predana svetima’. Središte kršćanske vjere jest rješenje pitanja grijeha: ‘Idi sinko, opraštaju ti se grijesi’, a svojim je učenicima ostavio u nasljeđe da to i oni čine: ‘Kome oprostite, oprošteno im je, kome zadržite zadržani su im grijesi.’ Oduzmite Crkvi zgrade i novac i ona će opstati. Maknite poziv na obraćenje iz kršćanske poruke i možete slobodno staviti ključ u bravu Crkve. Unatoč današnjim traženjima da se Crkva modernizira, ona to naprosto ne može učiniti, ako želi Crkvom ostati. U mnoštvo će stvari Crkva sasvim legitimno ‘ići u korak s vremenom’, ali ne može se odreći svoje bitne poruke, a da još uvijek ostane Crkvom. Ne, ono što je Crkvi Objavom dano kao istina o čovjeku i Bogu, to naprosto ne može i ne treba biti biti predmetom reformi, unatoč traženjima aktivista. Onog trenutka kad bi se Crkva odrekla svog temelja (istine o Bogu i čovjeku) u želji da bude ‘moderna’ nestala bi s povijesne scene.

Zaključno: kad bi crkva bila ili samo ‘konzervativna’ ili samo ‘progresivna’ bila bi ruglo ovoga svijeta. Ali ako je oboje u isto vrijeme tada je sol i svjetlo.

Audio verzija:

3 misli o “Propovijed o povjerenju (2) – narav Crkve”

  1. Dobar članak i lijepe misli, vjerodostojno Giorgiju.

    Ipak, ne treba zaboraviti da je crkva unatoč otvaranju škola i učilišta koje su često bile sa svrhom ispiranja mozga i kontroliranja nacije ili članova. Oni koji poznaju povijest znaju kako su prolazili napredni mislioci pout Giordana Bruna, Galilea Galilej ili Nikole Kopernika, kao i mnoge žene koje je crkva spalila na lomačama jer se nisu slagale sa učenjima crkve, ili su bile laka meta biskupima za stjecanje nekretnina. Zato danas imamo bogate crkve, ali koje potresaju skandali a ne probuđenja. Kršćanstvo je odavno odlutalo i napustilo Krista.

    Mišljanja sam da je crkva otvarala škole i učilišta više iz razloga da bi utjecala na obrozavonje postavljanje svojih kadrova te tako time “betonirala” samu sebe kao instituciju, nego što je biskupima stalo da se narod obrazuje, i stjeće znanje i mudrost . Reformacija je opet donijela promjene, ali samo kozmetičke jer su mnoga poganska učenja iz katoličke crkve ostala kao dio institucije, pa čak i liturgije.
    Biti sol i svjetlo svijetu je naša zadatak, ali rijetko uspješan. Kršćani su često jednako “mračni” kao i nekršćani jer zaboravljaju da bi sol trebala i uzrokovati žeđ. Žeđ za istinom, pravdom, milosrđem, mirom, …
    Ljudi (često i kršćani) su postali toliko puni sebe, da više ništa u njih ne stane.

Komentiraj

Popunite niže tražene podatke ili kliknite na neku od ikona za prijavu:

WordPress.com Logo

Ovaj komentar pišete koristeći vaš WordPress.com račun. Odjava / Izmijeni )

Twitter picture

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Twitter račun. Odjava / Izmijeni )

Facebook slika

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Facebook račun. Odjava / Izmijeni )

Google+ photo

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Google+ račun. Odjava / Izmijeni )

Spajanje na %s