Postavljanje scene – Božićna priča

Večeras, ovim kratkim (prigodnima) razmišljanjem i sutrašnjim na Božić, započinjem(o) niz propovijedi o tekstu u Mateju 5-7, o takozvanoj ‘Propovijedi na gori’, a koja je meni bliža pod imenom ‘Propovijed o povjerenju’ (objasnit ću zašto kad za to dođe vrijeme). Večeras, nekoliko misli o anđelovu ukazanju Josipu i pastirima. Ovo su riječi anđelove koji se Josipu ukazao u snu: »Josipe, sine Davidov, ne boj se uzeti k sebi Mariju, ženu svoju, jer je od Duha Svetoga ono što je u njoj začeto. Rodit će sina, i nadjenut ćeš mu ime Isus, jer će on spasiti narod svoj od njegovih grijeha.« Sve se to dogodilo, domeće Matej, da se ispuni ono što Gospodin reče po proroku: »Gle, djevica će zatrudnjeti i roditi sina, i nadjenut će mu ime Emanuel«, što znači: »S nama Bog!« (Mt 1. 19-23).

O Božiću često, suočeni sa, za nas nehumanim uvjetima poroda, sažaljevamo Josipa i Mariju zbog negostoljubivosti ljudi spram njih (nije bilo mjesta za njih u gostionici, kaže Luka). No razlog za raspoloženje koje bi lako moglo odudarati od onoga što nam nameću popularna kultura adventskih štandova i okićenih jelki, daleko je dublji. Marija nije bila ni prva ni zadnja žena koja nije rodila u sterilnim uvjetima današnjih bolnica. Do nedavno se živjelo u kućama gdje je u prizemlju boravila stoka, a na katu ljudi. Bilo je toplije. Prisjećanjem da ja u ovu našu stvarnost rođena beba s ovim zadatakom: ‘spasiti narod svoj od njegovih grijeha’ nas s pravom ispunjava zebnjom zato što je to velik zadatak i, kako netko reče: već se nad kolijevku nadvila sjena križa.

Ne bojte se!

Anđelovim je riječima, uz navođenje riječi proroka, postavljena pozornica za dramu u kojoj će glavnu ulogu odigrati beba čijeg se rođenja danas sjećamo. Iako nam svetkovina Božića svojom masmedijskom atmosferom sugerira nešto drugo, riječ je o početku najveće drame, a ne romanse, koju je čovječanstvo doživjelo zato što se ona tiče cijelog stvorenja. Pri samom Isusovom rođenju ponovo dolazi anđeo pastirima s istim ohrabrenjem: ‘Ne bojte se, jer vam, evo, donosim radosnu vijest: … danas vam se u Davidovu gradu rodio Spasitelj – Krist Gospodin!’

Dolaskom Sina Božjega u obličju Sina čovječjega otvara se mogućnost življenja bez straha! Nažalost, strahovi su ono što određuje naše živote. Strah od boli koja bi nam se mogla dogoditi, a porijeklo imaj u onome što nam se dogodilo. Dakako da se najčešće strahovi nikad ne ostvare, ali njihova snaga kojom nas drže u zarobljeništvu nije zato manja. ‘Ja sam Jahve Bog tvoj, koji te izveo iz Egipata, iz kuće ropstva’, tako započinje tzv. ‘Deset zapovijedi’. Bog je oduvijek želi osloboditi čovjeka koji je postao zarobljenikom grijeha. Grijeh i strah se neodvojivo povezani. Idu ruku pod ruku. ‘U ljubavi nema straha, nego savršena ljubav izgoni strah; jer strah je muka, i tko se boji, nije savršen u ljubavi’, piše Ivan (1 Iv 4.18). Ivan govori o strahu zbog suda. Ali govori i o tome da čovjek može biti oslobođen straha zato što na kraju (a na kraju se punti broje) očekuje susret s onim koji nas je prvi ljubio (19) Život u strahu jest muka i to svi znamo. Ljudi se boje smrti, boje se ostavljenosti,

Poruka Josipu ‘ne boj se!’ znači da po Isusovu rođenju svijet na jedan sasvim novi način više nije sam. S nama je Bog – Emanuel. Dakako da su nam za tu stvarnost oči često zatvorene. O tome pjevamo, ali kad se ugase reflektori i ostanemo sami u mraku, nastavljamo li pjevati o Emanuelu, Bogu koji je s nama i u tami kad se ljudi raziđu? Neki dan mi reče jedna djevojčica da spava uz upaljeno svjetlo jer se boji da u mraku neki čovjek stoji kod vrata. Smijem li reći: uistinu stoji. Ali tko tu stoji? Emanuel! S nama Bog. I zato psalmist može pjevati: ‘Čim legnem odmah i usnem jer mi samo ti, o Jahve, daješ miran počinak’ (Ps 4.9).

Što se događa kad čovjek povjeruje poruci da se ne mora bojati i kad se uistinu prestane bojati? Kod Luke čitamo: ‘Odjedanput se anđelu pridruži mnoštvo vojske nebeske koja je hvalila Boga: ‘Slava Bogu na visini i na zemlji mir ljudima koje ljubi!’ Kako slaviti Boga ako su nam srca zarobljena strahom? Josip i pastiri su povjerovali. Josip je uzeo k sebi Mariju, pastiri su pošli u Betlehem. Vjera se očituje u djelima.

Spasit će narod svoj od grijeha njegovih

Uz važno ohrabrenje – ’ne bojte se…’ u anđelovoj poruci nalazimo i ključnu tvrdnju za razumijevanje Isusove misije: ‘on će spasiti narod svoj od grijeha njegovih!’ Svako tumačenje Isusove misije koje ne bi ovo uzelo u obzir, ili ga drugačije tumači, promašuje njezinu bit. Zato je i okvir razmatranja Mateja 5-7 upravo grijeh, tj. oslobođenje od njega.

Isus ‘spas narodu’, dakle kolektivitetu, nije ostvario mijenjanjem društvenih struktura, iako su se one i te kako osjetile prozvane i izazvane njegovim učenjem i djelovanjem, pa je zato i na križu završio, već je, kao i Ivan Krstitelj, tražio promjenu čovjekova srca: ‘Obratite se, kraljevstvo je Božje blizu!’. Bez promjene ljudskog srca svaki pokušaj da se donese promjena u društvo je uzaludna iako čovjek nikad nije izgubio vjeru i nadu da je moguće stvoriti pravedno društvo. Povijest je puna primjera očekivanja da će određene društvene skupine i pokreti donijeti promjenu za kojom čovječanstvo žudi: da će ostvariti pravedno društvo. Nekad se mislilo da je Crkva ta koja donosi spas (Christendom – preko 1000 godina), pa je tu ulogu preuzela nacija. Onda se od radničke klase – proletarijata očekivalo da stane na kraj tiraniji buržoazije. Danas se pak sve nade polažu u tzv. nevladine organizacije (koje financiraju vlade 😃 ). Je li to dobro ili ne, točno ili ne, ne znam – vidjet ćemo, ali da je došlo do zaokreta u očekivanjima i nadama, to je jasno. Ni Crkva, ni nacija, ni proleteri, ni vlade, već samo udruge civilnog društva. Tu u udrugama se krije ogroman potencijal promjena. Ne znam, bih li se smijao ili plakao. Čovjek uvijek živi u naivnom uvjerenju da su određene društvene skupine po definiciji dobre, ali je broj razočaranja tim očekivanjem jednak broju nada. Kao da su u nevladinim organizacijama dobrice, a u vladinim zlikovci. Reče moj pokojni prof. Birviš: ‘Od politike ne očekujemo ništa, od Boga očekujemo sve!’ Isus pak nije rekao da su siromasi i marginalizirani ti koji će promijeniti svijet (jer se svijet promijeniti i ne može – kad je trenutno u vlasti zloga) već su marginalizirani ti koji će lakše prihvatiti poruku o KB. A rekao je i da će uvijek biti u manjini kao sol i kao svjetlo. Ne zato što su siromašni, već zato što su prihvatili KB, tj. Božju vlast u svom životu. Juda je htio mijenjati društvene odnose. Isus se tome odupro. Ni za trenutak nije podlegao zovu revolucije. Tek iznutra promijenjeni ljudi (o tome će biti više riječi u narednim nedjeljama) će biti sol i svjetlo. Ne oni koji imaju stranačku knjižicu ove ili one stranke i partije, već ljudi koji ‘blaženi’. Nažalost ‘blaženi’ se ne mogu uvijek lako poistovjetiti s Crkvom koja je kroz povijest često znala biti najveća sablazan.

O čovjeku ne treba imati iluzije, u njima živjeti i na njima graditi politički program. Isus o čovjeku nije imao iluzija ‘…Isus se njima nije povjeravao jer ih je sve dobro poznavao i nije trebalo da mu tko daje svjedočanstvo o čovjeku: ta sam je dobro znao što je u čovjeku.’ (Ivan 2.24-25). Sve ideologije koje čovjeku donose zlo su ideologije koje imaju krivu sliku o čovjeku i Bogu. Zato svaku raspravu valja započeti s temeljnim pitanjima: ‘Tko je Bog?’ i ‘Tko je čovjek?’ Onda možemo dalje.

Kako završava knjiga Otkrivenja, a time i Biblija? Riječima ‘Dođi Gospodine Isuse!’ Božje kraljevstvo, oslobođenje od grijeha i novo stvorenje ne može, kako su na učili i reformatori, ostvariti čovjek već samo milostivi Bog kome odgovaramo vjerom srca. Ono što čovjek može ostvariti zove se čovjekovo kraljevstvo, carstvo. Bez obzira zvalo se ono babilonsko, Rimsko carstvo, austro-ugarsko, sovjetsko, nacional-socijalističko, socijalističko ili kako drugačije.

Poučavanje, u raznim oblicima, zauzima najveći dio Isusove službe. Ta zato su ga i zvali učiteljem, a ne čudotvorcem. Učenjem se otvaraju oči, stvaraju pretpostavke za promjenu. Nije ni čudo da su njegove zadnje riječi: ‘Idite dakle i učinite učenicima sve narode, krsteći ih u ime Oca i Sina i Duha Svetoga, učeći ih da drže sve što sam vam zapovjedio. I evo, ja sam s vama u sve dane do svršetka svijeta.’ (28. 19,20). Učenici uče, ali onda i primjenjuju naučeno. No, postoji jedan ključan moment u njegovu poučavanju. Za mene uvijek bolan. Za nj se kaže da je poučavao drugačije od njihovih književnika: ‘Kad Isus završi ove besjede (PoP), mnoštvo ostade zadivljeno njegovim učenjem, jer ih je poučavao kao onaj koji ima vlast, a ne kao njihovi pismoznanci’ (7.29).

Zato najprije i podsjećanje na to što grijeh jest kako bismo razumjeli od čega nas to Isus spašava.

(a) Grijeh je prije svega stanje. Stanje otuđenosti od Boga, a uzrok mu je čovjekovo odbacivanje Boga i posljedično, postavljanje sebe sama (svog ega) u središte zbilje. Temeljni se čovjekov grijeh (ponavljam, shvaćen kao stanje) zove egoizam. Iz njega proizlaze svi drugi osobni i kolektivni problemi. ponos i nacionalizam itd.
Reformacija se dogodila baš zbog pogrešnog razumijevanja, učenja i prakse ondašnje Crkve u svezi pitanja grijeha. Svi duhovni velikani bili su veliki po tome što su se obratili od grijeha, od života samoubojstva s odgodom, jer Adamu i Evi je rečeno: ‘umrijet ćeš’.

(b) Grijeh je prijestup, zlodjelo, loš čin.
Iz stanja u kojem se čovjek nalazi proizlaze i grešni čini. Zato svi zakoni idu putem ograničavanja čovjekove zloće prijetnjama i sankcijama. A nije li se to, čak i s Božjim Zakonom, pokazalo kao neuspješan put? Jer srce čovjekovo zakon(i) ne mijenjaju. No, to ne sprječava čovjeka da i dalje rješenja za nepravdu u svijetu vidi u jačanju represije i sve detaljnijih i strožih zakona. Sad se kriminalizira govor, i sve što se nekome ne sviđa, proglašava govorom mržnje. Uskoro će se sankcionirati i misao i emocije. Tu će tehnologija biti od nemjerljive koristi po zakonodavca. Iako to već i sada znamo uskoro će biti bjelodano da ‘nema ni jednoga pravednoga’ (Rim 3. 10,11). Sve spada pod neku zakonsku sankciju.

(c) Grijeh je sila. ‘Tko god čini grijeh, rob je grijeha’, Isusove su riječi (Ivan 8.34). Iako se često čovjeku dok čini ne-djela čini da je slobodan činiti što mu se prohtije, prije ili kasnije shvati da ga ti čini drže u zarobljeništvu. Da više nije slobodan ne činiti ne-djela. O tome Pavao iscrpno piše u poslanici Rimljanima.

– nastavit će se –

Audio verzija (drugog dijela): 

Komentiraj

Popunite niže tražene podatke ili kliknite na neku od ikona za prijavu:

WordPress.com Logo

Ovaj komentar pišete koristeći vaš WordPress.com račun. Odjava / Izmijeni )

Twitter picture

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Twitter račun. Odjava / Izmijeni )

Facebook slika

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Facebook račun. Odjava / Izmijeni )

Google+ photo

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Google+ račun. Odjava / Izmijeni )

Spajanje na %s