Draženu

Susretati čovjeka kao da je prvi put (bez povijesti). Rastajati se s čovjekom kao da je zadnji put (bez budućnosti).

STEP nas je povezao, sa STEP-om smo se rastali. Zadnji sam put Draženu stisnuo živu ruku na proslavi 35-te godišnjice Studentskog evanđeoskog pokreta u Europskom domu u Zagrebu, u petak 1. prosinca 2017. Samo dvanaest sati kasnije milovao sam mrtvu prijateljevu ruku. Po snazi kojom me udarila vijest o njegovoj smrti, shvatio sam koliko mi je značio. ‘Di si pater?’, redovito bi započinjao naše telefonske razgovore i osobne susrete. ‘ Ma gdje mi je najveća i najljepša glava Slavonije?’, uzvraćao bih.

Korak93Netko je Dražena, studenta ekonomije koji se netom obratio Bogu, uputio na studentsku grupu i mene koji sam u to vrijeme vodio ZES (Zajedništvo evanđeoskih studenata), kako se udruga tada zvala. I kako je ušao u naš život, tu je i ostao. Naša je spavaća i dnevna soba bila uredništvom prvog KoRaK-a (prvi su se brojevi radili kolažom i fotokopiranjem da bismo onda prešli na ‘Ventura’ dtp program). Bila je i sastajalištem studenata prije no što smo započeli susretanja na ‘Savi’. Dražen, Robert i mnogi drugi bili su dio naše svakodnevice. Dolazio bi sa svojom torbom punom knjiga koju je stalno navlačio sa sobom i tumačio našoj djeci da je unutra životinja koja ne voli da ju se dira i da je se paze.

Otišao je na daljnji studij u SAD. Upoznao tamo curu koju smo zvali ‘Plavo oko’. Jodi, naravno. Zaljubio se, oženio, magistrirao, vratili su se u Hrvatsku, dobili trojicu sinova. Sprijateljivši se jednom s ljudima poput Lindsaya Browna, tadašnjeg Glavnog tajnika IFES-a, zavolio je taj svijet i na razne mu načine ostao vjeran. Kao predavač, mentor, poveznica između svijeta rada i studenata. 2010. smo proveli 8 nezaboravnih dana u Cape Townu na svjetskoj misijskoj konferenciji koje je Lindsay bio jedan od glavnih organizatora. Noćima nismo spavali pretresajući teme iz crkvenog života i teologije. I onda bi on cijeli dan zujao naokolo djeleći i skupljajući vizitke ljudima i od ljudi koje možda više nikad neće vidjeti, ali se među njima našlo puno onih koje je znao kasnije kontaktirati i nastaviti plodonosnu suradnju.

Vrativši se iz SAD-a mnogima je dao ispunjavati test osobnosti koji je donio sa sobom. Dugo sam se opirao i na kraju, nakon njegovog višednevnog inzistiranja i nagovaranja, pristao. Ispunio sam test i on je krenuo obračunavati odgovore. Kad je završio, pogledao me u čudu i rekao: ‘Lagao si!’. ‘Nisam, ne lažem’, odvratih. ‘Pa nisi to ti?’ ‘Jesam. Služba me drži pod svijetlima reflektora, ali sam potpuno druge prirode.’ Primio je to na znanje, ali nije to prihvatio. Da li zato što mu nije bilo lako povjerovati ili je mislio da se to može promijeniti, ne znam. Ali mislim da je ovo drugo.

Bila je možda 97′ godina kad se pojavio s idejom da tijekom mog godišnjeg posjetim Willow Creek crkvu u Chichagu. Ta su mega crkva i njen utemeljitelj Bill Hybels za nj do smrti ostali trajno nadahnuće. Budući da su naši sinovi bili još sasvim mali, prvo je za pristanak pitao Nevenku: ‘Možeš li ti mjesec dana sama s četvoro djece?’ ‘Mogu, ali koliko poznam Giorgia, mislim da bi on radije da mu za godišnji omogućiš mjesec dana Palagruže’, odgovorila je Nevenka. S tim je njezinim pristankom došao k meni u ured i započeo svoju tiradu. Da budem kratak, zaključili smo razgovor s mojim riječima: ‘A da mi organiziraš mjesec dana Palagruže?’ I tako nisam otišao.

No, i dalje je vjerovao da rezultati testa nisu dali pravu sliku. Onda je došao GLS. On, prirodni vođa, vjerovao je da su svi vođe, da svi, kako kaže drugi programa za obučavanjem vođa – EQUIP: ‘Vodi tamo gdje jesi’, jesu na neki način vođe. I o tome smo proveli dane razgovarajući. I ne slažući se. Pokušavao me na svaki način uvući u priču. Nagovaranjem, besplatnim kartama, zadacima koje bi mi dao. Zadnji takav pokušaj bila je zamolba da zajedno s vlč. Draženom Radigovićem komentiram govor Andy Stanleya. Bio je beskrajno kreativan u nastojanju da ljude nagovori na ono u što je vjerovao. Mene pak nije uspio nagovoriti jer ja nisam vjerovao, i još ne vjerujem, da se nekoga može naučiti da bude vođa: ‘Kako ćeš naučiti nekoga da bude vođa, kad ga u životu nitko nije poslušao? Vođa se rađa’, govorio sam. Samo bi odmahnuo rukom.

Rukom koju sam prekjučer, još toplu, milovao. Počivaj u miru dragi prijatelju.

Jedna misao o “Draženu”

Komentiraj

Popunite niže tražene podatke ili kliknite na neku od ikona za prijavu:

WordPress.com Logo

Ovaj komentar pišete koristeći vaš WordPress.com račun. Odjava / Izmijeni )

Twitter picture

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Twitter račun. Odjava / Izmijeni )

Facebook slika

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Facebook račun. Odjava / Izmijeni )

Google+ photo

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Google+ račun. Odjava / Izmijeni )

Spajanje na %s