Pljesak pod svjetlima pozornice

Matej 23. 1-12

Tada Isus prozbori mnoštvu i svojim učenicima: »Na Mojsijevu stolicu zasjedoše pismoznanci i farizeji. Činite dakle i obdržavajte sve što vam kažu, ali se nemojte ravnati po njihovim djelima jer govore, a ne čine. Vežu i ljudima na pleća tovare teška bremena, a sami ni da bi ih prstom maknuli. Sva svoja djela čine zato da ih ljudi vide. Doista, proširuju zapise svoje i produljuju rese. Vole pročelja na gozbama, prva sjedala u sinagogama, pozdrave na trgovima i da ih ljudi zovu ‘Rabbi’. Vi pak ne dajte se zvati ‘Rabbi’ jer jedan je učitelj vaš, a svi ste vi braća. Ni ocem ne zovite nikoga na zemlji jer jedan je Otac vaš – onaj na nebesima. I ne dajte da vas vođama zovu jer jedan je vaš vođa – Krist. Najveći među vama neka vam bude poslužitelj. Tko se god uzvisuje, bit će ponižen, a tko se ponizuje, bit će uzvišen.«

Kad Isus govori o ljudima koji su ‘zasjeli na Mojsijevu stolicu’ on jasno kazuje da među njima postoje razlike. Da način postupanja pismozanaca i farizeja odudara od Mojsijeva. Da zapravo tamo ne zaslužuju biti. Ovi, koji ‘sjede u Mojsijevoj stolici’:

– čine djela koja se ne poklapaju s onim što poučavaju
– sve čine zbog ljudskog priznanja

U njihovu nauku Isus ne vidi ništa sporno (barem ne na ovome mjestu) jer naučavaju činiti ono što Mojsije nalaže. Zato Isus kaže svojim učenicima i mnoštvu: ‘činite i obdržavajte ono što vam kažu, ali ono što vidite da oni rade, to nije ono što trebate nasljedovati jer vama kažu što trebate ispravno činiti, a sami se toga ne pridržavaju.’ Vidjeli smo nedavno da ih Isus naziva licemjerima. A oznaka licemjera je da im se ne poklapaju riječi i djela. Da su mutni tipovi. Naravno, svi smo mi, zato što smo ljudi, do neke mjere licemjerni, mutni, nedosljedni. Ali baš je to put duhovnog rasta: ne tu mutnoću bolje kamuflirati (put farizeja: ‘okrečeni grobovi’), već se s njom suočiti, ispovijediti, pokajati i krenuti putem rasta. Valja imati na umu da smo u stalnoj opasnosti da nas zarazi ‘kvasac farizejski’ kako reče Isus na drugom mjestu. Da nam postane važnije do dojma koji ostavimo na okolinu, nego do istinske promjene srca.

Ne dopustite, kaže Isus, da vas zovu:

Rabbi, otac, vođa – svi ste braća; nitko nije iznad drugoga (pred Bogom smo svi jednakopravni – što ne znači da ne postoji raznolikost službi)

Oni stariji među nama su se naslušali priča o bratstvu i jedinstvu, o univerzalnom bratstvu. Zna se čuti da je kršćanstvo ljevičarsko, da je Isus bio prvi komunist i slično. Pa razmotrimo to.

Zašto su, barem u Europi, kršćanstvo i socijalizam bili (i ostali) na tako nepomirljivim pozicijama, ako govore o istome? Ako se Isusova i Marxova ideja o društvu bez klasa poklapaju? Je li samo u pitanju pitanje vlasti? Ako se te ideje poklapaju onda za socijaliste moramo reći da su samo ‘hrabri kršćani’ koji su, za razliku od mlakih kršćana, suočeni s društveno nepravednim sustavom, nešto pouduzeli, dignuli revoluciju, svrgnuli omraženu buržoaziju i uspostavili dikraturu proleterijata, radeći sve kako bi društvo konačno postalo besklasno, lišeno uzroka sukoba i jada, jer kaže Marx, postojanje klasa je uzrokom sukoba. Lenjin je dodatno inzistirao na ateizmu tj. na zatiranju religije, ne samo kao nepotrebne već i izravne kočnice u ostvarenju sna o besklasnom društvu.

Pa ipak je negdje nešto pošlo u krivo. U ime te ideje o besklasnom društvu pobijeno je više ljudi od svih drugih sustava u povijesti, a nebrojeno je mnoštvo trpjelo oskudicu, nepravdu, zatiranje prava glasa, nedemokratičnost, zatvore, gulage, mučenja…

Gdje je ta prijelomnica? Što razlikuje Isusovu poruku o ‘svim ljudima koji su braća’ od Marxove ideje o ‘besklasnom društvu’? Razlikuju ih Isusove riječi: jedan je učitelj, jedan je Otac, jedan je vođa. Na Ocu sve stoji ili pada. Ako nema Oca, a danas ga nema jer je ‘ubijen’, onda ni ljudi ne mogu biti braća. Istomišljenici, povezani (najčešće materijalnim) interesima mogu neko vrijeme glumiti braću i drugove, ali prije ili kasnije stvar pukne i tada poteku potoci krvi. Isus kaže: istinska ćete braća moći biti ako se prepoznate kao djeca milostivoga Boga. Netko će, s pravom reći, pa zar nisu i kršćani kroz svu povijest pokazali toliko neprijateljstva? Svakako jesu. Ali time se poruka o milostivom Bogu Ocu ne umanjuje, već samo kaže da smo, kad god se na Boga pozivamo, a brata mrzimo, zapravo nevjernici, kako će reći Ivan u svojoj poslanici.

Kad je Otac mrtav onda i moramo raditi sve kako bismo stekli ljudsko priznanje, pljesak, nagradu. A baš su tako postupali pismoznanci i farizeji Isusova vremena. Za Mojsija je Bog bio njihov suputnik kroz pustinju. Za farizeje je on bio uspomena. Pitanje koje nam se ovdje nameće je: Tko je zauzeo Božje mjesto? Ako maknete milosrdnog Oca, na njegovo mjesto dolazi egoistični čovjek, i eto nevolje. I mi danas baš tako postupamo: očajnički tražimo priznanja od čovjeka, prva mjesta, titule. Sve ono što nam čovjek može dati. I kad to izostane (a najčešće izostane) pretvaramo se u ruine, u očajnike koji tumaraju tražeći priznanja i utjehu od tog istog čovjeka koji nas je bezbroj puta razočarao. Ranjeni, ranjavamo.

Nije li ovo poticaj svakome od nas kad osjetimo da stvari činimo zbog ljudskog priznanja da zastanemo i zapitamo se: ‘Je li za mene Bog živ?’ Podsjećam: nedavno sam rekao: kad se uhvatimo u laži: pitajmo se – lažemo li zbog straha od kazne, odbacivanja, zato što želimo manipulirati drugima zbog ostvarivanja svojih sebičnih ciljeva, gubitka kontrole nad svojim i tuđim životima? Danas, suočeni s izazovom da moguće djelujemo zbog stjecanja priznanja od ljudi, jedino ispravno pitanje glasi: ‘Je li za mene Bog živ? Tražim li i očekujem priznanje od njega kad i svako ljudsko priznanje izostane? Ako osjećaji razočaranja i tuge zbog njihova izostanka ostaju, znamo što nam je činiti: oživjeti Boga!

Oživjeti Boga? Svakako. Bog se dao od čovjeka ubiti. Visio je na križu, skinut je s križa i pokopan. Kakvo olakšanje u dušama tih pismoznanaca i farizeja kad su im javili: konačno! Gotov je! Kako su lijepo usnuli te noći, misleći da je konačno zasjalo sunce kad su se riješili provokatora. Ali avaj, svanulo je nedjeljno jutro i započela je nova era u srcima onih koji su osnaženi Duhom Svetim pošli propovijedati: Isus je živ. Uskrišen je snagom Očevom. I taj Uskrsli može u duši svakog koji od čovjeka očekuje priznanje i očajan je jer to priznanje ne dolazi, roditi novu nadu, novo očekivanje, da će taj milosrdni Otac uzvisite one koji se ponizuju, koji svoju plaću očekuju od njega, a ne od prolaznog čovjeka.

Audio verzija nalazi se ovdje.

 

Komentiraj

Popunite niže tražene podatke ili kliknite na neku od ikona za prijavu:

WordPress.com Logo

Ovaj komentar pišete koristeći vaš WordPress.com račun. Odjava / Izmijeni )

Twitter picture

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Twitter račun. Odjava / Izmijeni )

Facebook slika

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Facebook račun. Odjava / Izmijeni )

Google+ photo

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Google+ račun. Odjava / Izmijeni )

Spajanje na %s