Dobiti čovjeka

Matej 18.15-20 – 23. nedjelja kroz godinu (A)

Jedina dva mjesta na kojima se u evanđeljima pojavljuje pojam ‘crkva’ je onaj koji smo čitali pred dvije nedjelje (‘Na toj stijeni sagradit ću Crkvu svoju’) i ovo danas. Hrvatski je to prijevod grčke riječi ekklesia, a kojom je opet prevedena aramejska ili hebrejska riječ koju je Matej koristio kad je pisao ovo evanđelje. Kome je pisao? Pisao je za potrebe zajednice u Jeruzalemu. Riječ je o kršćanskoj zajednici koja se po logici stvari prva formirala po Isusovom odlasku. Prvi su kršćani bili Židovi, ne samo o nacionalnosti već i po vjerskoj praksi, i model zajednice su bili sinagoga i Hram. Nisu nastali i zrakopraznom prostoru i u svojoj su se praksi oslanjali na postojeće. Matej očito rabi termin koji je njima poznat i razumljiv. Vjerojatno su ga već i rabili u nekoj svojoj varijanti. I zato čujemo da Isus kaže ‘crkva’. Kod drugih evanđelista to nikad nije slučaj.

1. Pogriješi li brat – zajednica ima obvezu
– nasamo
– svjedoci
– zajednica
Griješe li braća i sestre? Griješim li ja? Postoji li greška? Drugim riječima, postoji li ispravno i pogrešno? Treba li nešto poduzimati? Mnogi se, ako su od djetinjstva u crkvi, sjećaju ljudi koji su se rado i često pozivali na ovaj Isusov naputak i korili su koga god su stigli. Danas smo pak u drugoj krajnosti i ukor se i ne čuje.

Kako postupiti?

Prvo, ako vjerujemo da je sve OK i da je svejedno kako tko živi, moramo se prvo pitati: vjerujemo li u Boga i vjerujemo li Bogu. Jer, ako njega nema onda je uistinu dovoljno živjeti kako okolina traži, tj. ne pasti ispod civilizacijskog minimuma. Ali ako Boga ima i ako ozbiljno uzmemo njegovu objavu u Isusu onda, kako bi rekao T. Merton: ‘zapovijedajući nam da živimo on nam zapovijeda i da živimo na određeni način. Njegov nalog nije samo da trebamo živjeti, nego da trebamo živjeti dobro i da, u konačnici, živeći u njemu trebamo biti savršeni.’ (Misli o samoći, str. 67)

Drugo, valja držati na umu da je griješenje tj. pogrešno postupanje, rezultat stanja, mogli bismo reći vjerovanja brata ili sestre. Ako to shvatimo manje ćemo se koncentrirati na posljedice i pokušat ćemo se koncentrirati na uzroke. Time zapravo dolazimo do osobe, a ne dotičemo se samo njena ponašanja kao da ponašanje nije samo vrh ledene sante unutarnjih potreba, strahova, boli…

Treće, cilj je uvijek ‘dobiti brata’. Ne izgubiti ga putem. Zato toliko ‘instanci’, pokušaja uključenih osoba: pojedinačno, s nekolicinom, pred zajedncu. Ali u konačnici svatko za sebe donosi odluku hoće li poći putem Bogu ili od njega. Jer o tome se radi: ne je li prekršio neku zapovijed na spisku grijeha, već ide li njegov ili njezin život u smjeru Boga ili od njega. Traži li Boga ili je od Boga odustao.

2. Svezivanje i odrješenje – zajednica ima autoritet koji nadilazi njezine granice

O ovome još nikad nisam čuo propovijed u zajednicama e-crkava. Sve nekako završava na granici našeg terena. I prostorno i vremenski. Crkva je unutar naših zidova. Crkva je samo danas. A Gospodnja večera, kako sam to rekao prošle nedjelje nas uvjerava u suprotno: mi smo dio sveopće crkve na cijelomu svijetu i tijekom cijele povijesti. I tu Crkvu njezin Gospodin uzima ozbiljno. Ta ostavio je svoje sljedbenike da u njegovo ime propovijedaju Radosnu vijest, ostavio ih je da se kao zajednica nastave baviti onim ključnim razlogom zbog kojeg je došao na svijet: problemom grijeha i njegovih posljedica po čovjeka i Božji svijet. Počinjeni grijeh ima posljedice ne samo o osobu koja ga je počinila već i po odnose u kojima se nalazi. Grijeh ima silu kojom drži u zarobljeništvu grešnika:’Tko čini grijeh, rob je grijeha’, a ako Bog išta želi, želi vidjeti slobodne ljude. Jer tek slobodan čovjek jest partner Bogu. Zarobljen čovjek je rob. Ako dobiješ brata to znači da si ga izvukao iz ropstva. To označi da se oslobodio užasnih stega grijeha koji su ga sapinjali. ‘Bit će odriješeno i na nebu’ znači da Bog sudjeluje u radosti povratka izgubljenog sina koji je bio zarobljen svojim egoizmom, svojom tvrdoglavošću, pogrešnim vjerovanjem i strahovima. Kad se zajednica raduje zbog povratka na put onih koji zajednici pripadaju i Bog se s njom raduje: ‘Tako, kažem vam, biva radost pred anđelima Božjim zbog jednog obraćena grešnika’ – iz prispodobe o izgubljenoj drahmi; Lk 15.10.

3. Zajednička molitva – Zajednica ima snagu

Oslobađanje grešnika usko je povezano sa snagom koja leži u zajedničkoj molitvi. Brat ili sestra koji griješe jer su se osamili, nisu sami kad ih prati snaga zajedničke molitve iako u tom trenutku ne hode s braćom i sestrama. Ovdje nam je rečeno: ‘ako dvojica od vas na zemlji jednodušno zaištu što mu drago, dat će im Otac moj, koji je na nebesima’, a kontekst je zajednica i njezino dobro unatoč činjenici da grijeh tako okrutno, poput vuka traži najslabiju ‘ovcu’ kako bi je odvukao od ‘stada’ i usmrtio. Ovo, usmrtio, je bez navodnika jer se radi baš o konkretnoj i stvarnoj duhovnoj smrti. Mi bismo rado, zbog mnogih svojih želja, da Bog usliša dugačku listu naših prohtjeva poput aparata za Coca Colu, ali ovdje se izričito kaže: ‘što mu drago’. A Bogu je drag čovjek. Hoćemo li stvari ili čovjeka? Sjetite se dvojbe iz susreta Abrahama i kralja Sodome: ‘Tada kralj Sodome reče Abramu: »Meni daj ljude, a dobra uzmi sebi!«’ Identična se stvar događala kroz cijelu povijest i događa se i danas: ‘Kralj Sodome’, a znamo čega je Sodoma simbol u Bibliji, će uvijek nuditi materijalna doba u zamjenu za čovjeka. Ali Abraham jako dobro uviđa o čemu se radi i odbija plijen i traži čovjeka. Oduvijek se borba vodila za čovjeka. Vodi se i danas. Kapitalizam će tako ponuditi sva dobra ovoga svijeta u zamjenu za čovjekovu dušu. Da ne govorim o sustavu u kojemu smo živjeli: ponudio je materijalnu sigurnost (neuspješno doduše jer čovjek želi uvijek više) u zamjenu za čovjekovu dušu. Današnje ideologije također nude ispunjenje svih čovjekovih želja, ali u zamjenu traže dušu.

Zajednica, ako je Kristova, ima obvezu, ima autoritet i ima snagu za ‘zadobivanje čovjeka’. Abraham reče kralju Sodome koji je nudio brda i doline: ‘Meni ništa već ono nešto malo što su momci upotrijebili’. Drugim riječima, onaj nužni materijalni minimum i ništa preko toga; ‘Kruh svagdašnji daj nam danas’. Neka onda Crkva moli jer u molitvi je snaga da se dobije čovjeka, neka autoritetom koji joj je dan oslobađa čovjeka iz okova grijeha. Sve to zato što ima obvezu – (za)dobiti brata i sestru.

Audio verzija nalazi se ovdje.

Komentiraj

Popunite niže tražene podatke ili kliknite na neku od ikona za prijavu:

WordPress.com Logo

Ovaj komentar pišete koristeći vaš WordPress.com račun. Odjava / Izmijeni )

Twitter picture

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Twitter račun. Odjava / Izmijeni )

Facebook slika

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Facebook račun. Odjava / Izmijeni )

Google+ photo

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Google+ račun. Odjava / Izmijeni )

Spajanje na %s