Smrt je život

Matej 16. 21-27

‘Hoće li tko za mnom?’

Kamo? U Jeruzalem! Zašto? Umrijeti! Možemo odahnuti. Većina od nas nikad neće u Jeruzalem, a ako i hoće, otići će kao turist. A od toga uglavnom ne prijeti neka opasnost po život.

Hoće li tko za mnom?

Netom se čulo: Ti si Krist, Sin Boga živoga. Pomazanik Božji. Ako je tome tako ni konačna sloboda od Rimljana ne može biti daleko. Očekivanja su porasla, ali slijedi hladan tuš: ‘Idi od mene Sotono jer ti nije na umu što je Božje nego što je ljudsko.’ Poziva svoje prijatelje da mu se pridruže na hodočašću u odbačenost i smrt. Čudi li nas Petrova reakcija? Te Stijene na kojoj će biti sagrađena Crkva? Po slobodnom izboru ići u smrt? Riječ je svakako o trenutnoj egzaltaciji, misli Petar, o zabuni, o možebitnom pomračenju uma. Od smrti se, ako si mlad i zdrav bježi. Zazivaju ju stari i terminalno bolesni. ‘Ja idem, hajdete i vi sa mnom. Ako pođete mogli biste naći život.’ Zbrka je potpuna. Zar nije vrijedno truditi se oko života? Zar čovjek pri zdravoj pameti ide ususret smrti? Kako se to život pronalazi u smrti?

Hoće li tko za mnom?

Ići Isusovim stopama kako bismo mu nalikovali – Isus je model čovjeka. Prošle smo nedjelje razmišljali o pitanju ‘Tko sam ja?’ I vidjeli smo da se često identificiramo s onim što radimo, s onim što posjedujemo, ali povjerujemo i u ono što drugi o nama govore. A Isus, pa je zato dostupno svakom čovjeku, je čuo: ‘Ti si ljubljeno dijete’. To dijete treba rasti i dosegnuti puninu ljudskosti. Danas smo to malo zaboravili pa se glorificira ideal ‘ostati dijete’. A ići za Isusom u svakodnevici znači suobličavati mu se. Ne jednom na godinu otići u crkvu. Ne jednom tjedno na sat vremena, a ostatak živjeti svoj život, kojeg ćemo ionako na kraju (koji često dolazi puno prerano) izgubiti. Već hoditi Isusovim stopama u svakodnevici.

Hoće li tko za mnom?

Maknuti sebe i svoje interese iz središta stvarnosti – Drugi je važan

Trpljenje je neizbježan dio života i nema čovjeka koji ne pati naprosto zato što je čovjek. I od svake patnje i boli nastojimo pobjeći. Rečeno Petrovim riječima: ‘Bog ti bio milostiv, Gospodine! Ne, to se tebi ne smije dogoditi.’ Zbog iskustva boli koje svaki čovjek ima, jer je ona sastavni dio svakog života, i kralja i prosjaka, iz straha da će nam se ta bol ponoviti nastojimo se od toga zaštititi. Bježimo od boli. Živimo u strahu. Gradimo obrambene strategije. Izoliramo se.

A Isus kaže: suočite se sa svojim strahovima, ne izbjegavajte bol. Ostanite ranjivi. Tako se stječe sloboda. Tek onaj koji prezre ovaj život za koji misli da je jedino što ima, dolazi do slobode u njenoj punini. Boli ne doživljavamo kad smo sami, već baš u zajednici. Kakvoj zajednici? Ovakvoj kakva je ovo jutro skupljena na ovome mjestu. Ne neka imaginarna dobra ili zla zajednica, već zajednica ljudi poput nas koji traže i rastu. Putuju i padaju. U zajednici učimo da nismo najvažniji, da postoji i Drugi. Zašto se djeca jedinici teže socijaliziraju? Jer nisu od djetinjstva naučili dijeliti sebe i svoje s braćom i sestrama. U društvima s većinski jednim djetetom, kako očekivati malo manje sebičnosti?

Hoće li tko za mnom?

Biti svjedoci evanđelja unatoč protivljenju, obeshrabrenjima, ruganju ili ravnodušnosti.
Isus je imao zadatak. I on ga je kanio ispuniti do kraja. A kraj nije bio kad mu je masa klicala, već kad ga je masa prikucala na križ. U nijemom Raspetom, u onome koji doživljava krajnju odbačenost, ali se ne odriče svoga Boga prepoznajemo i svoj put, ako smo odgovorili na poziv: ‘Hoće li tko za mnom’. Isus dopušta slobodu izbora. On nas poštuje kao bića slobode koji tu slobodu mogu odabirom pretvoriti u rast, a mogu izabrati i ostati kakvi su bili. Nitko nije prisiljen poći za njim. Ali tko pođe ne bi se trebao čuditi odbačenosti. Vidim jutros naslov na jednom portalu: ‘Više nisam vjernik, ali naši ideali su solidarnost i ljubav. Isto je promovirao i Isus’. Riječ je o ljetnoj školi demokracije gdje su se našli mladi oslobođeni okova vjere. Prvo, zašto uopće spominjati Isusa i drugo, bi li se na nj pozivali i kad bi rekao: izgubite li svoj život poradi mene, naći ćete ga?’ Nasljedovanje Isusa nije romantični film, već je i odbačenost, križ i smrt. Križ ne treba zazivati. On dolazi. Ali Radosna vijest nije smrt, već život u punini onima koji se ne drže grčevito ovog života kao jedine stvarnosti koju imaju.

I ne zaboravimo na kraju naputak: ‘Doći će, doista Sin Čovječji u slavi Oca svoga s anđelima svojim i tada će naplatiti svakomu po djelima njegovim.’ Nije ovdje rasprava o spasenju po dijelima ili po vjeri, već o tome da će taj život o kome Isus govoraše, i te kako ovisiti o našim izborima danas.

Jedna misao o “Smrt je život”

  1. Trpljenje. Opako. Trpimo cijeli život, od “loših” roditelja, nastavnika, profesora, poslodavaca, trenera, države, zakona, samoga sebe ako imamo visoke ciljeve, … i pomislimo: Bog!
    Bog bi mogao biti rješenje da ne trpimo, da ne upadamo u zamke života, ne lutamo stranputicama, ne patimo zbog nedostatka vremena, novaca, prilika, …
    Bog bi nas mogao blagosloviti i sve bi išlo glatko. Ne moramo toliko trpiti.
    Zavapimo Bogu, … i što on traži od nas? – Da trpimo !!!
    Krist je morao trpiti, takva mu je bila misija po volji Božjoj i on je to znao, ali … apostoli?
    Naravno da im se to nije svidjelo. Petar je odmah protestirao. Ni meni se ne sviđa.
    Naravno da je gledao iz ljudske perspektive Kriterija), pa nije Petar ni ptica ni riba ni žaba.

    U tekstu koji slijedi Isus zove na nošenje križa te najavljuje ljudima da neće naći životnu sreću ako je budu sebično tražili tako da zaborave Boga u svom životu:
    “Što će koristiti čovjeku ako sav svijet stekne, a životu svojemu naudi?” (r. 26).

    Sav svijet je ogromno zemaljsko blago. Isus kao dobar poznavalac siromaha i bogataša
    zna da samo bogatstvo ne usrećuje na dugo vremena.
    “Život” je za Isusa život u skladu s Božjim planom o pojedincu i u zajednici, život -po volji
    Božjoj, jer samo takav život trajno usrećuje. On se ne može kupiti “zemaljskim blagom”, nego samo primiti kao dar od Boga.

    Petar Isusu osporava odlazak u Jeruzalem jer logično, ne želi da Isus umre i da oni ne postanu ministri u njegovoj vladi. On ne razumije potrebu odlaska na križ. Ako on koji je bio Židov, kao i Krist, slijedio ga gotovo tri godine, gledao čudesa, pio, jeo i spavao sa njim, provodio besane noći, hodao danima uz njega, čak i po vodi hodao, … nije razumio, kako ću ja razumjeti?

    Možemo li u ovom današnjem vremenu razumjeti trpljenje Krista na križu?
    I što se uopće očekuje od nas da bismo bili pravi vjernici? Samo “slijediti” Krista? Kamo?
    Jesam li spreman natovariti Kristov jaram i breme na sebe ma koliko ga On zvao lakim i slatkim?
    Ja bih radije da On ponese moj jaram. Rado bih i išao za njim ako ide u mom pravcu.
    Ali kako da znam kamo će me odvesti? Petru se Jeruzalem nije svidio. Ni meni sigurno ne bi.

    Neka nama svima Gospodin da mudrosti i snage da u ovome svijetu možemo biti radosni navjestitelji Njegove blage vijesti i Njegova spasenja.

Komentiraj

Popunite niže tražene podatke ili kliknite na neku od ikona za prijavu:

WordPress.com Logo

Ovaj komentar pišete koristeći vaš WordPress.com račun. Odjava / Izmijeni )

Twitter picture

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Twitter račun. Odjava / Izmijeni )

Facebook slika

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Facebook račun. Odjava / Izmijeni )

Google+ photo

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Google+ račun. Odjava / Izmijeni )

Spajanje na %s