Tko sam ja?

Matej 16. 13-20

Tekst nas s pravom može potaknuti da ga razmatramo u ekleziološkoj perspektivi. Za one manje upućene to znači da bismo na temelju njega mogli postavljati pitanja o Petrovoj ulozi u Crkvi, ulozi rimskog biskupa kao Petrova nasljednika u tzv. apostolskoj sukcesiji. I o tome tijekom cijele povijesti Crkve nije nedostajalo rasprave i nesporazuma. Ma što rekao, sumnjam da bismo išta riješili ili da bi nam u tom vidu tekst bio koristan. I sam sam, kad sam se pred početak godišnjeg odmora susreo s ovim tekstom, počeo razmišljati u tom smjeru. Ali onda me tekst odvukao na drugu stranu. Potaknuo me na razmišljanje o identitetu. Temi, danas tako prisutnoj u našem svijetu: ‘Tko sam ja, tko smo mi?’ Zašto je današnji svijet tako opsjednut pitanjem identiteta? S jedne strane zbog logike kapitalizma koji želi ukloniti sve granice kako bi si stvorio globalno tržište (a uklanjanje granica znači dovesti u pitanje identitet) i druge zato što je Bog umro. Apsolut je nestao. Od Boga se ne očekuje riječ. Ne očekuje se da nam progovori i kaže nam tko smo mi. Kako znamo što je metar? Bez standarda sve možemo proglasiti metrom. Kako znamo što je čovjek? Imamo li standard? Kršćani će reći: Isus je mjera čovjeka. Dok nas nitko ne pita za naš identitet čini nam se da znamo. Kad se to pitanje postavi, stvari postanu kompliciranije.

– ‘Što kažu ljudi, tko je Sin Čovječji?’ – pita Isus Petra. Ali imamo i pitanje tko je Petar. I to nije samo usputno pitanje. Odgovor na nj je ključan za radostan, sretan, ispunjen i smislen život.

Pri predstavljanju nepoznatim osobama, što kažemo? Tko smo mi? ‘Dobar dan, ja sam…’ Što vam prvo padne na um? Uz što je vezan vaš identitet?

– Posao?
– Posjed?
– Mišljenje drugih o nama?

Zavisi od situacije, zar ne?

Ako smo mi posao koji radimo, što kad ostanemo bez posla – što je danas nažalost tako često? Ako smo imetak koji posjedujemo, što ostaje od nas ako osiromašimo – u prihvatilištu za beskućnike sam čuo puno priča o ostajanju bez ičega preko noći. Ako smo ono što drugi o nama kažu, kako proživjeti život s jako slabom slikom o sebi samima jer su nas u djetinjstvu obeshrabrivali, potcjenjivali, ranjavali?

No, prije no što se pozabavimo Petrom, pitamo se što je s Isusom i njegovim identitetom. Je li Isusu bio potreban Petrov odgovor? Je li bio nesiguran u to tko je? Je li mu bilo važno priznanje ljudi? Što je Petar odgovorio? ‘Ti si Krist – Sin Boga živoga!’ Jesmo li već čuli negdje nešto slično? Dakako, pri krštenju, Isus je čuo: ‘Ovo je Sin moj, ljubljeni moj koji mi je omilio! (Mt 3.17). Isus je čuo! (Od mnoštva riječi (koliko ih dnevno čujemo? Besmislenih, površnih, ružnih, ali i lijepih i poticajnih) ne čujemo Riječ.) Ni čovjeku Isusu Bog nije progovarao svaki dan s nebesa. Ali pri krštenju jest. I čuo je riječ koja je obilježila njegov život, njegovu službu. Dala snagu i smisao smrti na križu. Riječ koja je jamčila i uskrsnuće: ‘Ljubljeni sin!’ Ne zato što nešto radi, ne zato što nešto posjeduje. I rad i posjed proizlazi iz odnosa. Iz ljubavi koja nije uvjetovana postignućima.

A Šimun? Tko je on? Šimun, sin Jonin. Ribar. To je bila njegova datost. U tome se rodio i nije bilo realno očekivati da će postati nešto drugo. Njegov je identitet bio vezan za ribarstvo. Loše? Nipošto! Ali se ni njegov identitet nije iscrpljivao u onome što je radio, što je posjedovao ili onome što su drugi govorili o njemu. Šimun je ribar koji je ostavio obiteljski posao i vjerojatno zato u obitelji doživio porugu. Što je njegov otac Jona mogao reći kad mu je došao Petar i rekao: ‘Slušaj stari, odoh ja za onim drvodeljom! Djeluje pametan, a i čuda čini pa je fora biti s njim.’ Svaki bi pametan otac rekao: ‘Sine ti si lud!’

Lijepo je čuti da nas netko pohvali. Lijepo je imati dobar posao. Lijepo je imati neku kunu u džepu. Ali se pohvala lako pretvori u pokudu, bogatstvo u siromaštvo, zaposlenost u nezaposlenost. I što onda? Klone li onda naš cijeli život? Raspadnemo li se? Upadnemo u depresiju? Kako je snažno taj glas s neba odjeknuo u Isusovoj duši. I kad su ga svi ostavili, on je siguran u Božju ljubav, nastavio. Tek trenutak na križu: ‘Zašto si me ostavio?’ A jedno je živjeti s osjećajem ostavljenosti koji karakterizira život ljudi koji ovise o imetku, poslu ili tuđem priznanju (jer toga nikad nije dovoljno), a drugo doživjeti agoniju križa koju doživljava svaki Božji čovjek kad za to dođe trenutak.

U svijetu sve većeg individualizma i ‘mrtvoga Boga’ treba nam isključivo riječ ljudska i to ne bilo kakva već samo ‘pozitivna’. Na ono što se čovjeku ne sviđa, odgovara sa: ‘Zašto me osuđuješ?’ Kakve jedinice u školi za neznanje. Samo petice. Inflacija petica. Za samopouzdanje djece. Kako znati tko smo kad nema mjerila po kojem bismo se mjerili? Nema apsoluta pa je sve moguće. Traži se ugoda, a ne istina o sebi. A istina za svakog čovjeka glasi: ‘Ti si ljubljeni sin, kći. Dijete Božje.’ To je pravi identitet čovjekov.

Što to znači da nas Bog voli? To znači da se nakon svih lutanja i stranputica možemo vratiti u dom u Očev zagrljaj. Onaj tko je čuo ovo ‘Ti si moj sin ljubljeni’, taj se ima kamo vratiti nakon svih boli koji ovaj život donese.

I na kraju na Mojsijevu primjeru, recimo dvije oznake identiteta:

– Mladog Mojsija, punog snage i punog sebe, kad ubi Egipćanina, pitaju: ‘Tko te postavi sucem…’ drugim riječima: ‘Tko si ti?’ U strahu od moguće kazne, on bježi u pustinju.
– Četrdeset godina kasnije, sad već osamdesetogodišnjeg Mojsija, Jahve poziva kod gorućeg grma, i sad on pita → Tko sam ja?

Iz toga iščitavamo:

(a) Identitet je uvijek u odnosu. Kako je glasio Božji odgovor na Mojsijevo pitanje: ‘Tko sam ja?’: ‘Ja ću biti s tobom!’ Čovjek nije apsolutno biće. Nije sam sebi dovoljan. Zato što nismo bogovi, nužno je čovjeka relativizirati. Njegove riječi i djela. Relativizirati znači i ‘dati popust’, ali i dovoditi u vezu, tj. relaciju. Da bi se čovjeka razumjelo valja s njim nešto pojesti , nešto popiti. Staviti glavu na isti jastuk: ‘Ostavit će čovjek oca i majku i prionut će uz ženu svoju i bit će njih dvoje, jedno tijelo.

(b) identitet se može promijeniti i mijenja se. ‘Sin kćeri, egipatske princeze’ postaje pastir i zatim vođa naroda na putu oslobođenja. Petru je rečeno: ‘Ne moraš ostati ono što si sad. Konkretno za tebe imam jedan drugi poziv.’ Ribar je postao Stijena. Mojsije je to pitanje , ‘Tko sam ja?’ zbiljno postavio Bogu. I dobio odgovor. A odgovor je glasio: ‘Ja ću biti s tobom. Nisi sam i ne moraš svoj identitet graditi na svojoj izoliranoj samodostatnosti. Pođi zato što sam ja s tobom. I to mu je bilo dovoljno. Je li potrebno i nama postaviti to pitanje Bogu? Jesmo li dovoljno siromašni duhom da se usudimo Bogu postaviti to pitanje: Bože, tko sam ja? I kad ga postaviš, ustraj u očekivanju odgovora, je Bog je živ i govori i danas. Moguće je da će ti odgovoriti preko čovjeka, ali ćeš prepoznati da je to Božji glas, njegova Riječ tebi. Glas je bio Petrov, ali je Riječ bila Božja.

Audio verzija nalazi se ovdje.

2 thoughts on “Tko sam ja?”

Komentiraj

Popunite niže tražene podatke ili kliknite na neku od ikona za prijavu:

WordPress.com Logo

Ovaj komentar pišete koristeći vaš WordPress.com račun. Odjava / Izmijeni )

Twitter picture

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Twitter račun. Odjava / Izmijeni )

Facebook slika

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Facebook račun. Odjava / Izmijeni )

Google+ photo

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Google+ račun. Odjava / Izmijeni )

Spajanje na %s