Nelagoda sa sudom

Matej 13. 24-30; 36-43

Prošle nedjelje je bilo riječi o raznim tlima na koje pada dobro sjeme. I ta tla predstavljaju zapreku nicanju sjemena i bogatog uroda – napredovanja Božjeg kraljevstva. Sjećamo se: nerazumijevanje, progonstvo i nesklonost okoline, te brige i varavo bogatstvo čimbenici su neuspjeha rasta sjemena. Danas nam pak Isus priča jednu drugu prispodobu kojom želi objasniti način postojanja Kraljevstva Božjega u ovome svijetu. Priča prispodobu o kukolju i pšenici.

Ovdje slušamo o Sinu Čovječjemu, dobrom sjemenu, Zlome (diabolosu) i kukolju: Imamo svršetak svijeta, Božje anđele, ognjenu peć i sud. Sve neki ozbiljni pojmovi. Ne smrznete li se kad čujete riječi sud i ognjena peć? Doduše trebali bismo se rastopiti, ali ipak se smrznemo.

Jednostavno rečeno ovdje se postavlja pitanje zla u dobrome svijetu koji je Bog stvorio. To je ujedno i najteži problem teologije, filozofije i ljudskog iskustva općenito. Isus tvrdi: dobro i zlo su u ovom poretku stvari neodvojivo povezani, a zlo je prisutno zato što se đavao upleo u ono dobro što je Bog stvorio.

To znači:
(1) nema konačnog objašnjenja porijekla i postojanja zla osim: đavao se umiješao u Božji dobar poredak – uzalud je trošiti vrijeme i napor u objašnjavanje porijekla i naravi zla.
(2) Nije u našoj moći riješiti problem zla.

U redu, primili smo na znanje. I što sad? Nećemo se baviti beskrajnim raspravama o porijeklu zla u svijetu, prihvatit ćemo činjenicu da je to naša realnost, i? Kako shvatiti ovo: ‘pustite da zajedno rastu do žetve’? Znači li to zatvarati oči pred stvarima koje nisu dobre, ili čak zle i tolerirati ih? Znači li to da nam se pomiriti s činjenicom da postoji zlo i njegove posljedice i ništa u svezi toga ne poduzimati? Tko tako postupa? Nitko.

  • Bog prvi nije tako postupio. U nakani da to zlo ograniči dao je Zakon. Ne da bi Zakon promijenio čovjeka, već da bi ograničio zlo u njegovoj silini.
  • Zatim je poslao Sina da snagom Evanđelja unese red u svoj uneređeni svijet. Ali ni tada neprijatelj ne miruje već nastavlja djelovati među sinovima neposlušnima (Ef 2.2).

Kako da se postavimo kao pojedinci i kao zajednica prema očitim manifestacijama zla? Što bi to značilo: ‘Hoćeš li da odemo i da ga počupamo? Naravno, zlo uvijek lociramo kod drugoga i tada umjesto zla pokušavamo iskorijeniti čovjeka, uglavnom previđajući zlo koje je u nama.

Pokušajmo na ovo pitanje odgovoriti jednom radikalnom situacijom opisanom u Pismu.

U 1. Korinćanima Pavao piše o slučaju rodoskvrnitelja – čovjeka koji je ušao u zabranjeni odnos. Postoje mjerila, postoji demarkacijska linija što je dobro, a što loše. Što je dozvoljeno, a što nije. Danas, znamo, ta je linija u velikoj mjeri ili izbrisana ili zamućena. Čuje se: ‘sve je dobro’. Je, dok se ne tiče moje kože. Tada vrlo dobro znamo što jest, a što nije dobro. Za ovaj slučaj Pavao piše da je toliko loš da se tog pojedinca ‘preda Sotoni na propast tijela da bi spasio duh u Dan Gospodina Isusa’ (1 Kor 5.4). Rigorozno, oštro i bolno. One vani sudit će Bog. Vaše je, kaže, da se pobrinete za one unutra i poziva da ga ‘osudi i iskorijeni iz svoje sredine’ (5.12,13).

Ne krši li se ovime Isusov naputak: ‘ne sudite!?’ Ne! (1) Suditi nije dopušteno pojedincu. (2) Nije dopušteno suditi čovjekove nakane tj. srce, već djela. Sudi zajednica prema mjerilima i standardima Riječi: ‘Pošto se u ime Gospodina našega Isusa Krista okupite vi i moj duh, snagom Gospodina našega Isusa, neka se takav preda Sotoni na propast tijela da bi se spasio duh u Dan Gospodina Isusa.’ Sudi se, kako vidimo djela tog čovjeka, a ne njega samoga. Da se sudi njega, tada ne bi bilo riječi o spasenju duše. Suditi je moguće zato što postoje mjerila ispravnog ponašanja.

Zašto zajednica ponekad mora zauzeti takav rigorozan stav? Ne samo rigorozan već i bolan. Bolan je dakako zato što odrezati dio sebe jest bolno. Za one manje upućene u Pismo: Pavao u svojoj drugoj poslanici toj istoj crkvi piše kako tog čovjeka (ako je o njemu riječ u 2 Kor 2.5-11) treba pomilovati kako ga kazna većine ne bi shrvala. Očito je cilj te osude i kazne očekivani popravak, ispravljanje ponašanja. U konačnici i u presudama svjetovnih sudova se izriče očekivanje da će zapriječena kazna donijeti i pedagoške rezultate, tj. da će se osuđenik popraviti i prestati s počinjenjem kaznenih djela. Ljudska zajednica preko suda sudi za prekršaje i kaznena djela. Ponekad zajednica tako postupa kako bi omogućila razvoj dobra.

I nakon toliko vremena Pavao nije zaboravio na taj slučaj i na tog čovjeka. Grijeh je bolna stvarnost, a ne rješava se tako da ga se proglasi dobrim. Rak je grozna stvarnost koja se ne rješava dijagnozom da se radi o baš dobrim stanicama i da će na kraju sve biti dobro. Taj koji je doživio osudu zbog stanja u koje se doveo ulaskom u zabranjeni odnos i dalje živi u srcu zajednice. Isus kaže da će na Sudu bezakonici i zavodnici trajno biti bačeni u ‘peć ognjenu’. Ljudima koji svojim riječima i djelima navode i ohrabruju da i drugi tako postupaju ne piše se dobro. Jer suda ima. Sin Čovječji je posijao dobro sjeme. Ali ni neprijatelj, Isus ga zove Zlim (gr. diablos), Pavao Sotonom (gr. satana) ne miruje. I on sije svoje sjeme koje niče u onima koje Isus naziva ‘zavodnicima i bezakonicima’. Njihov je kraj, iako će dugo rasti zajedno s pravednicima, u ‘ognjenoj peći gdje će biti plač i škrgut zuba’.

Drugim riječima Bog obećaje da zlo neće imati konačnu i zadnju riječ. Ali sada ostaje ta trajna nelagoda zato što je i u srcima ljudi koji za Boga ne mare trajno upisana spoznaja što jest dobro ali ipak ustraju u zlu. Koliko je tek veća nelagoda kod ljudi poput Lota za koga se kaže: ‘ako pravednog Lota, premorena razvratnim življenjem onih razularenika, oslobodi – pravedniku se doista dan za danom duša razdirala dok je gledao i slušao bezakonička djela onih među kojima je boravio – umije Gospod i pobožnike iz napasti izbaviti, a nepravednike za kaznu na Dan sudnji sačuvati, ponajpače one koji u prljavoj požudi idu za puti i preziru Veličanstvo.’ (2 Pt 2.7-10).

Zaključimo:

– ne trošimo vrijeme filozofirajući o porijeklu zla
– ne pokušavajmo iskorijeniti zlo da ne nanesemo više štete dobru
– ne osuđujmo čovjeka i njegove nakane već njegova djela
– ne osuđujmo druge već radije prosuđujmo sebe

Audio snimka nalazi se ovdje.

Komentiraj

Popunite niže tražene podatke ili kliknite na neku od ikona za prijavu:

WordPress.com Logo

Ovaj komentar pišete koristeći vaš WordPress.com račun. Odjava / Izmijeni )

Twitter picture

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Twitter račun. Odjava / Izmijeni )

Facebook slika

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Facebook račun. Odjava / Izmijeni )

Google+ photo

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Google+ račun. Odjava / Izmijeni )

Spajanje na %s