Otvorene oči

Luka 24. 13-35

U preduskrsno smo vrijeme u Isusovim djelima i riječima vidjeli narav i kvalitetu KB. O Uskrsu smo razmišljali o tome kako je Bog, uskrisivši svog sina u novu stvarnost, potvrdio njegovu misiju. U ovo post uskrsno vrijeme razmišljamo o susretima ljudi s Uskrslim. I o tome što to znači za nas kao pojedince i Crkvu danas.

Što nam tekst kazuje o Uskrslom:

(a) nisu ga prepoznali (ni ova dvojica, ni Marije kod groba…) – time se hoće reći da uskrsna stvarnost nije vidljiva očima ove stvarnosti
(b) nestajao je i pojavljivao se u ovoj stvarnosti – ograničenja ove stvarnosti više nad njim nisu imale vlast
(c) prepoznali su ga u činu ove stvarnosti
[(d) imao je na rukama i nogama rane od raspeća – to se kazuje u Ivanovu evanđelju] – zajedno s (c): nova stvarnost stoji u kontinuitetu s ovom stvarnošću

Mi ne možemo fizički susresti Isusa već jedino poput Pavla imati neko viđenja, neko duhovno iskustvo. Je li Pavlovo iskustvo (pa i moje) bila samo mentalna senzacija? On je od progonitelja postao apostol i propovjednik. Na temelju mentalne senzacije? Mentalna senzacija tako trajno i temeljito mijenja nečiju egzistenciju? Pavao, pišući Korinćanima (1. Kor 15) ne radi nikakvu razliku između svog susreta s Uskrslim i susreta ljudi s Isusom koji su s njim hodili i onih koji su ga susreli Uskrslog.

Naša ograničenja

Vrijeme i trodimenzionalni prostor – to je naša stvarnost. (vidjeti ima li vremena za primjer iz ‘Plošnozemske’: kugla ulazi u dvodimenzionalni prostor?) Ako nam je Bog po Isusu htio progovoriti, a da ga mi razumijemo, nužno nam je morao progovoriti na jeziku našega iskustva, rječnikom naše stvarnosti. U Isusu nam je progovorio, ali je naznačeno da to nije sve. ‘Imao bih vam još mnogo toga reći, ali sada ne možete nositi’ (Iv 16.12). Ne čuje se rjetko: ‘vjerujem samo u ono što mogu provjeriti.’ To je najbolji put za ostajanje u okvirima materijalnog, dakle vremenitog.

Prepoznat u činima ove stvarnosti

Ova dvojica su ga prepoznala u njima poznatom činu. U tom se činu nalazio kod za razumijevanje stvarnosti. Taj kod je bio čin poznat i njima i njemu. Taj je čin otvorio vrata u novu dimenziju. Netko neupućen, netko ‘sa strane’, ne bi zamijetio nešto bitno u tom činu. Vidio bi tri umorna putnika koji blaguju večeru na kraju dana. Sudjelovao bi, najeo se i to bi bilo to. Oni su pak vidjeli nešto što je fizičkim očima skriveno. Očito je, njih i njega vezivalo zajedničko iskustvo. Ljudi koji prođu zajedničko iskustvo razumiju se i bez puno riječi. Drugima ne koristi objašnjavati.

Riječ

Važno je i ovo – jednako kao zajedničko blagovanje: on im je tumačio Riječ i zato im je srce gorjelo. Uz lomljenje kruha i Riječ im je bila zajednička. No, sada je on toj riječi proroka pridao novi značaj. Ona je dobila taj novi značaj zbog toga što se u Isusu ta riječ utjelovila i oni su imali neposredno iskustvo te Riječi tako što su je mogli čuti, vidjeti, opipati (1 Iv 1.1ss).

Što s nama? Mi imamo Riječ i lomljenje kruha, ali nemamo zajedničko iskustvo blagovanja kakvo su imali oni, i to ne samo na posljednjoj večeri, iako su im se vjerojatno ‘šokantne’ riječi koje je tada izgovorio: ‘Ovo je tijelo moje…’ urezale u pamćenje. Što onda imamo? Imamo, tj, možemo imati, iskustvo susreta s njim.

Isto iskustvo – obraćenje (Isus je živ)

Ako želimo da i drugi razumiju, dokuče o čemu se tu radi, moramo im ‘omogućiti’ isto iskustvo. Ako se za trenutak zadržimo samo kod Euharistije kao čina o kojemu je ovdje moguće riječ, onaj koji ne dijeli to neko zajedničko iskustvo, u kruhu i vinu vidi baš to i samo to: kruh i vino. Razlika između njih i tog zamišljenog sustolnika bi bila u tome što bi to za nj bio samo obrok, dok je za njih to susret. Radi li se kod Lomljenja kruha samo o ‘večeri sjećanja’ o mentalnom iskustvu sjećanja ili se i danas radi o susretu s Uskrslim? Ne samo sjećanje na ‘zaklanog Jaganjca’, već baš s onim ‘koji bijaše mrtav, a sad je evo, živ!’

Šire od euharistije

Oni su ga prepoznali u činu lomljenja kruha. Hoće li se time reći i naglasiti važnost i isključivost euharistije kao čin mogućeg prepoznavanja Isusa? Ili u širem smislu prepoznavanja stvarnosti novog stvorenja u činima ovoga stvorenja? Ili ovako, jednostavnije: možemo li Isusa prepoznati i negdje drugdje osim u Euharistiji? U zajedništvu kao takvom? U blagovanju? U čovjekoljubnim činima općenito?

‘Lomljenje kruha’ ne treba nužno razumjeti u striktno liturgijskom smislu (da ne kažem magičnom), već u smislu zajedništva i susreta. Što tada imamo? Imamo manje religije, a više čovjekoljublja. Manje zakona, a više milosti. Zašto to kažem? Kako uobičajeno funkcionira stol Gospodnje večere? Ekskluzivno. Pravo pristupa imaju samo oni koji su ispunili određene uvjete, samo ‘naši’.

Primjer: u zajednici u kojoj sam odrastao slučajni su gosti trebali imati preporučeno pismo od svojih zajednica kako bi mogli pristupiti Gospodnjoj večeri. Prije početka bogoslužja trebalo je odraditi formalnosti po kojima se stjecalo pravo na Lomljenje kruha. Ali na isti se način ponaša i velika RKC-a: nema zajedništva oko stola dok se ne postigne teološko suglasje. A ljudi ostaju gladni. Gladni zajedništva i prihvaćanja. Poslušajte samo primjerice pjesme Amy Winehouse – koliko osamljenosti i nesreće u tim pjesmama Starije generacije će možda bolje razumjeti ako ih podsjetim na Janis Joplin.

Je li GV važna zato što se u tom komadiću kruha (hostije) dogodi neka promjena (teološki: transubstancijacija) ili zbog čina zajedničkog blagovanja? Ako je hostija doživjela promjenu onda se svakako tako nečemu svetome mora ograničiti pristup onima koji na nju nemaju pravo, ali ako kruh i vino ostaju kruhom i vinom, tada pristup stolu postaje činom jačanja zajedništva. U činu blagovanja, u okupljenoj zajednici ga prepoznajemo. Sudjelovanje prestaje biti pravom (i instrumentom crkvene discipline) i postaje činom milosti. Čin najveće milosti. Poziv u stvarnost novoga stvorenja. U početku možda osoba u kruhu ne vidi do kruha, ali se s vremenom, ako osoba traži, otvaraju oči. Dok sluša Riječ i sudjeluje u zajedništvu, osobi bivaju otvarane oči za stvarnost novoga stvorenja.

Ovako kršćani ostaju podijeljeni baš oko najsvetijeg. Oko onoga što vjerujemo da je ključno i središnje za Kristovu misiju: pomirbena smrt. A sjećanje na nju u zajedničkom blagovanju Euharistije ostaje najvećom zaprekom kršćanskom zajedništvu i svjedočanstvu svijetu.

I da zaključim:

Uskrsli trajno ostaje skriven ako ga gledamo samo fizičkim očima. Da bi se Uskrslog moglo vidjeti valja najprije doživjeti Susret s Uskrslim. Vjerničkim rječnikom rečeno: valja se obratiti. Onaj tko je jednom Susreo Uskrsloga u Lomljenju kruha će ga uvijek iznova susretati. No Lomljenje kruha ne treba razumjeti samo kao liturgijski čin. Isus je ovu dvojicu susreo na putu, blagovao s njima večeru putnika, ali je ta večera za njih postala nešto daleko više jer se dogodio Susret. Isusov stol nije nikome zatvoren, nikome nije uskraćeno uzeti. Neki će vidjeti kruh, drugi Uskrslog. Jedni će utažiti fizičku, drugi duhovnu glad. Naše je da otvorimo vrata kako bi u uvjetima ovozemaljskog susretanja oko stola Isusa mogli prepoznati i oni koji to do sada nisu.

Zadatak je Crkve naviještati Uskrslog i živjeti život pomirene različitosti kao svjedočanstvo ovome svijetu.

Audio verzija nalazi se ovdje.

Jedna misao o “Otvorene oči”

  1. Blagoslov Gospodnji bio s tobom! Poruka je aktualna, naše društvo treba otvaranje očiju i ražareno srce snagom riječi Uskrslog! Hvala na javljanju.

Komentiraj

Popunite niže tražene podatke ili kliknite na neku od ikona za prijavu:

WordPress.com Logo

Ovaj komentar pišete koristeći vaš WordPress.com račun. Odjava / Izmijeni )

Twitter picture

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Twitter račun. Odjava / Izmijeni )

Facebook slika

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Facebook račun. Odjava / Izmijeni )

Google+ photo

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Google+ račun. Odjava / Izmijeni )

Spajanje na %s