Post, ili fokusiranost

Matej 4.1-11

Kršćanska tradicija 40-to dnevno vrijeme prije Uskrsa prepoznaje kao korizmeno vrijeme. Vrijeme odricanja i pokore (zbog maškara valjda? 😀 ). Tada se često čuje da ljudi ne jedu čokoladu, ne puše ili se na neki drugi način odriču onoga što inače čine. Naslanja se ta tradicija na Isusovo iskustvo:

Duh tada odvede Isusa u pustinju da ga đavao iskuša.
I propostivši četrdeset dana i četrdeset noći, napokon ogladnije.

Duh ga odvede u pustinju

Odlasku u pustinju je, kako znamo, prethodilo krštenje, i objava s neba: ‘Ovo je Sin moj!’ Veličanstven trenutak. I sad dolazi druga krajnost: posvemašnja tišina Jedino što se čulo bile su divlje zvijeri, kako nas izvješćuje Luka u svom evanđelju. I glas onoga koji ga kuša.
Kao i sinovima Izraelovima tako se i Isusu na putu ispriječila pustinja. Kako se mi osjećamo kad pred nama iskrsne planina problema? Ovako? Okrenemo se i pobjegnemo?

Isus je u svakom trenutku mogao otići iz pustinje. No, ipak je ostao do kraja. Imao je izbor: ostati ili pobjeći. Imamo li mi izbora? Ili smo prisiljeni činiti ono što činimo? Neko djelovanje je stvar izbora kad smo svijesni cilja koji želimo postići. Izostane li ta svijest naši su postupci stvar prisile, a ne slobode. Koji bi onda trebao biti naš svijesni cilj kako bismo imali izbor? Već rekoh, ali ponavljam: obnova slike Božje u nama:

Jer koje predvidje, te i predodredi da budu suobličeni slici Sina
njegova te da on bude prvorođenac među mnogom braćom. Rim 8.29

Jer svukoste staroga čovjeka s njegovim djelima i obukoste novoga,
koji se obnavlja za spoznanje po slici svoga Stvoritelja! Kol 3.9,10

Isus je ono što mu se našlo na putu doživio i prihvatio ne kao skup užasavajućih okolnosti, kao tsunami, već kao prigodu koju Bog po Duhu stavlja pred njega kako bi mogao duhovno rasti. Božja bi djeca uvijek morala držati na umu da Bog nikad ne stavlja na njih veći teret no što mogu nositi. On zna bit jako težak, ali Bog tada daje i snagu Duha da se taj teret nosi (1 Kor 10.13).

Priprava traje 40 dana. I na kraju dolazi kušač kad je, kako je on mislio, tijelo isrcpljeno, kad u čovjeka više nema snage. Ali prevario se, jer se Isus nije pouzdavao u tijelo već u dobroga Oca. Kao što se i kod raspeća prevario, tako se đavao prevario i ovdje. Na Golgoti je pomislio da je rat dobiven kad ubije Isusa, a baš je time potpisao svoj poraz.

Biti fokusiran

Četrdeset dana tišine. Što se događa u duši čovjeka kad sve utihne? Čemu to uopće služi?
‘Ja dakle tako trčim – ne kao besciljno… krotim svoje tijelo’ (1 Kor 9.27). Tišina služi fokusiranju. Zašto ga đavao nije uspio nadmudriti? Zato što je bio fokusiran! Četrdeset dana posta Isus nije proveo u kuknjavi zbog nedostatka hrane, već u odbacivanju svoge onoga što bi mu moglo odvratiti pozornost od bitnoga. Bio je fokusiran na što? ‘Dolikuje nam da ispunimo svu pravednost,’ rekao je Ivanu Kristitelju kod krštenja. Možemo to, držim, slobodno reći i kao: odlučio sam u svom životu ne vršiti svoju volju, ispunjavati svoje ciljeve već Božju volju i njegove ciljeve.

Još kad je bio mali jednom me naš sin Lovro pitao: ‘Što su Abraham i njegovi ljudi radili tolike godine u pustinji? Nije bilo TV-a, Play Stationa, mobitela…?’ Mi smo danas okruženi nemjerljivom količinom glasova i informacija da se u njima lako izgubimo. Ne možemo ih sve pročitati, vidjeti, čuti, a kamo li ih vrednovati i kritički procijeniti. Apsolutno nemoguć zadatak. Danas se tek stidljivo počinje probijati svijest o tome koliko lažnih i senzacionalističkih vijesti svakoga dana ispuni naše umove. Ovisnost o medijskoj kakofoniji jamči nam izgubljenost, neinformiranost, izmanipuliranost i dezorijentiranost.

Nije li kod krštenja Isus, a i mi – prisjetimo se – iskazao svoju odlučnost, svoju predanost pravednosti, vršenju volje Božje? Tu odlučnost valja testirati. Nije post taj test, već ono što slijedi ‘kad napokon ogladnije’: napasnikovo kušanje. Post je tek priprava. Nije sam sebi cilj. Postiti → odreći se čega. Zašto? Zbog nekih zasluga koje bi Bog trebao uračunati zato što smo postigli herojske rezultate? Naravno da ne. Boga ne impresionira naše uzdržavanje od čokolade. Postiti znači odreći se onoga što nam odvraća pozornost, što nam rastresuje misao i duh i fokusirati se na bitno. U trenutku kad nam pristupi napasnik biti budan i nezaokupljen trivijalnostima, a trivijalnosti su sve one stvari koje nam zaokupljaju pažnju, a na njih ne može utjecati.

Nakon 40 dana refokusiranja Isus je spreman na suočenje. Više nema što izgubiti. Znano je da je 40 dana posta neka gornja granica koju ljudski organizam može podnijeti bez jela. Isusu život ionako visi na koncu. Napasnik je računao na slabost tijela. No nije računao na Isusovu odlučnost, na njegovu fokusiranost. Što je normalnije nego od čovjeka koji je 40 dana postio očekivati da pod hitno i bez puno premišljanja pretvori kamen u kruh? No, pokazalo se da napasnik nije imao minimalne šanse probiti oklop povjerenja koje je Isus imao u Oca: ‘Ako si Sin..’ Ako si uistinu Sin to ti se ne bi dogodilo, a ako se i dogodilo imao bi načina doskočiti nevolji. No, Isus ne bježi od slabosti u područje ugode i sigurnosti.

Ovo nije igra. Nije neki religiozni običaj. Nije trivijalnost: neću jesti čokoladu. Ovo je borba na život i smrt. Isus u nju ulazi bistre glave, odlučnog duha, s punim povjerenjem da je Božji Sin. Ni na križu nije htio piti vino pomiješano sa žuči – neka vrsta anestetika – kako bi se bistre glave suočio s užasom. Za suočenje s užasom, glas s neba kod krštenja mu je bio dovoljan. Dok god mi sami ne odlučimo poći iz Božje ruke, nitko nas iz njegovih ruku ne može otrgnuti. Bog je posvjedočio i on svoja obećanja i svjedočanstva ne povlači. Mi smo ti koji odlučujemo što ćemo s napasnikovim trikovima. No, ako nismo fokusirani, ako nismo odbacili sve što nam odvlači pozornost, on nam lako podvali svoje trikove: Kamen u kruh? Svakako! Odmah! Sva slava zemaljskih kraljevstava? Naravno! Što je tu sporno? Tko ne bi objeručke prihvatio sigurnost koja je ponuđena: skoči i vidjet ćeš kako te Bog čuva – sigurnost koju tako očajnički trebamo. ‘Da, da, da! Daj mi to!’, mnogi će povikati. Takve se ponude ne odbijaju. A još su garnirane biblijskim stihovima: ‘Na rukama će te nositi da se ne spotakneš o kamen.’ (Psalam 91.12).

Na što nam je biti fokusiranima?

– sreću?
– uspjeh?
– materijalni dobitak? …

Isus nije bio fokusiran ni na jednu od tih stvari. Samo na ‘pravednost’, ili preciznije na Boga samoga: Biti u očevom, vršiti njegovu volju!

Što nama odvlači pozornost, fokusiranost na bitno?

– serije
– politika
– sport (gledanje i nerviranje zbog poklonjenog penala u 90’ minuti)
– društvene mreže
– igrice
– dokolica u kafićima …

Valja se čuvati onoga na što ne možemo utjecati, a zaokuplja svu našu pozornost, onoga što nam nudi samo zabavu. Preispitajte što je to u vašim životima i suspregnite se od toga. Ne zato da kod Boga nešto zaslužite, već da iskusite slobodu. Tome služi korizmeno vrijeme.

Audio verzija nalazi se ovdje.

Jedna misao o “Post, ili fokusiranost”

Komentiraj

Popunite niže tražene podatke ili kliknite na neku od ikona za prijavu:

WordPress.com Logo

Ovaj komentar pišete koristeći vaš WordPress.com račun. Odjava / Izmijeni )

Twitter picture

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Twitter račun. Odjava / Izmijeni )

Facebook slika

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Facebook račun. Odjava / Izmijeni )

Google+ photo

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Google+ račun. Odjava / Izmijeni )

Spajanje na %s