Na putu duhovnog rasta

[Dok sam prevodio knjigu ‘Understanding people’ Lawrenca Crabba, čitao sam ovaj tekst o Davidu i Golijatu i u njemu prepoznao pristup i put kojega Crabb nudi u svojoj knjizi kako bi se pomoglo čovjeku u njegovoj nevolji. Zato se ideje u ovom tekstu poklapaju s onima u Crabbovoj knjizi. Ovaj cjeloviti tekst zamjenjuje seriju od 6 ranije objavljenih tekstova tijekom rujna i listopada 2016.]

Jedna od prvih priča koje se sjećam da mi je baka pričala bila je baš ova o Davidu i Golijatu. Vjerojatno nisam jedini. Naravno, najprije ju čujemo kao uzbudljivu priču o ratu, o epskoj borbi maloga s jakim. Moguće ju je, kao i svaku priču, doživjeti na različite načine i na različitim razinama.

Predlažem da ju razumijemo kao naraciju o duhovnom rastu. Pri tom krećemo od temeljnih pitanja: Jesu li naše odluke, naši odabiri, motivirane željom da se bolje osjećamo ili da duhovno rastemo? Dok si ne odgovorimo na to pitanje, potencijal duhovnog rasta ostaje neiskorišten. Kod Davida je razvidno: da se želio bolje osjećati pobjegao bi daleko od bojnog polja. Recimo, na sjever, u Galileju, ali on odabire nešto drugo – bitku s Golijatom. Jona se, primjerice, htio bolje osjećati pa odabire pobjeći u Taršiš – Španjolsku.

Duhovni rast jest borba. Duhovni se rast ne događa samo zato što vrijeme prolazi i tijekom tog vremena, ako ste kršćanin, posjećujete crkvu. Da, iz mnogih ćemo propovijedi nešto saznati, ali bez odluke o predanju duhovnom rastu ‘u jedno uho unutra, kroz drugo van.’ Kad je za fizički rast potrebno nešto više od vremena, koliko je to više istina za duhovni rast.

Duhovni je rast borba sa samim sobom. Duhovni je rast putovanje od ‘ja’ k ‘On’, i ‘mi’. Da pojasnim. U pismu zajednici u Solunu, Pavao piše: Obratiste se od idola k Bogu (da biste mu služili) i očekivali Sina koji nas spasava…’ (1 Sol 1.8–10).

Spasenje i duhovni rast nije samotnički već komunitarni čin. David nije spasio (samo) sebe već cijeli Izrael: ‘Izaberite između sebe jednoga čovjeka pa neka siđe k meni! Ako pobijedi u borbi sa mnom i pogubi me, mi ćemo biti vaše sluge. Ako li ja pobijedim njega i pogubim ga, onda ćete vi biti naše sluge i nama ćete robovati’ /8,9/. Tamničaru u Filipima je rečeno: ‘Povjeruj u Gospodina Isusa i bit ćeš spašen ti i dom tvoj.’ Mi protestanti smo taj komunitarni element spasenja dosta zanemarili. Često za nas postoji samo naš Bog, a zajednica je isključena. Zajednica je uvijek i nužno kontekst kršćanskog (1) naviještanja Evanđelja, (2) pouke i (3) dušobrižništva. U zajednici svjedočimo svoju vjeru da jesmo bića odnosa, da za svoje ‘samoostvarenje’ trebamo Boga i bližnje, da smo zavisna bića. Zajednica nikad nije isključena iz tzv. ‘samoostvarenja’, već je ona, naprotiv, ključni čimbenik duhovnog rasta – ostvarenja pojedinca. Ona je kontekst duhovnoga rasta. Samoostvareni pojedinac je onaj koji duhovnim darovima koji su mu dani, doprinosi rastu i boljitku Tijela, a ne onaj koji sve podređuje sebi, koji je sam sebi dovoljan, sebi centar svemira. Onaj koji zajednicu iscrpljuje, a ne pridonosi njezinu rastu. Kad danas čitate o samoostvarenju uglavnom se radi o samotničkom putovanju. Ukucajte u Google: ‘samoostvarenje’ i vidite što ćete dobiti. Mnogi pokušaji samoostvarenja nisu drugo do li napuhavanje ega.

Golijata iz naše priče u nastavku razumijem kao personifikaciju ega. Na putu duhovnog rasta kao zapreka stoji veliki, jako veliki čovjek, Golijat – veliki ego. Zastrašujući je opis Golijata. Bio je visok, kaže tekst, skoro 3 metra, na sebi je nosio 60 kg oklopa, a vrh koplja bio je težak 7 kg /4–7/. I s tim se egom valja obračunati. Najveći idol od koga nam se obratiti je ego. U 1. Solunjanima 1.8–10 Pavao govori o obraćenju solunjana. Obratili su se od idola k Bogu da bi mu služili i iščekivali Spasitelja koji ima doći. A to se spasenje ima dogoditi ne pojedincima, nego svima koji ga iščekuju. Da, možemo kako se to često s pravom kaže, služiti i drugim idolima (novcu, slavi, uspjehu…), ali u konačnici naš ego je taj kojemu služimo. Činimo sve kako bismo se ugodnije i sigurnije osjećali. Kao što svi, ili barem velika većina strahova nisu drugo do li projekcija temeljnog straha od smrti ili bojazni za život, tako su i idoli, čija je funkcija da taj strah umanje (usp. Zlatno tele u pustinji), u konačnici: ego – ono oko čega se sve vrti, ono čemu služimo sa svime što mislimo, činimo i jesmo. I to je taj zatvoreni krug. Kako iz njega? Pavao kaže: obraćenjem. Jedino je obraćenje put iz tog začaranog kruga, jer ego(izam) ima toliko lica koliko je dana u čovjekovu životu. Na to nam se još vratiti. Borba s ‘Golijatom’ je borba na život i smrt. Hoćemo li ju prihvatiti ovisi o našoj odluci. Bez odluke ili s krivom odlukom, ostajemo tamo gdje jesmo.

Golijata se ne susreće svaki dan već jednom u životu. Pod obraćenjem mislim na obrat od idola samodostatnosti do svijesti o zavisnosti o Bogu. ‘Lavove i medvjede’ o kojima David govori, tj. pokušaju staroga čovjeka da nas vrati na stare staze, susretati ćemo se i s njima boriti dok smo živi. Pavao je u Rimljanima poslanici više nego jasan po tom pitanju: ‘Jadan ti sam ja čovjek… – bih ali ne mogu’. Novi zavjet koristi drugi rječnik: ‘stari i novi se čovjek’ ali smjera na istu realnost: borbu kako bi se očitovalo novo stvorenje koje je Krist svojim djelom inaugurirao.

Golijat nije čovjek iako ćemo problem uvijek locirati u osobi, tj. izvan sebe, ali rješenje ne leži u eliminaciji osobe koja u nama izaziva muku, već u suočenju s problemom koji nam ta osoba personificira. ‘Naša borba nije protiv krvi i tijela’, piše Pavao u Efežanima 6.12 iako prečesto ne činimo drugo nego se borimo protiv ljudi,a rezultati su ne samo manjkavi već se stalno vrtimo u krug. Jer ako eliminiramo jednu osobu (ili skupinu, svejedno), a ne riješimo problem ega, tj. problem koji se u nama krije, obrazac ponašanja će se ponavljati, bez obzira otišli li i na drugi kraj svijeta.

Sav je narod u strahu i drhtanju četrdeset dana tijekom kojih je Filistejaca sijao strah /11 – 16/. Ako izuzmemo strahove koji su posljedica traumatičnih događaja strah ne dolazi odjednom; vrijeme zastrašivanja – razvoj fobije koja natapa sve pore našega bića. Oni su se odupirali strahu (stali u bojni red) ali bi u odlučnom trenutku ipak pobjegli /24/. Neće li se i kod nas razviti kojekakvi strahovi dok se danomice natapamo vijestima iz medija, dok nam životne okolnosti ne idu na ruku, a ponekad su izričito protiv nas? Već od vremenske prognoze koja najavljuje kišu rječnikom od koga se ledi krv u žilam,a pa da terorističkih napada i drugih vijesti koje nam svakodnevno utjeruju strah u kosti

No, prije no što se pozabavimo samim duhovnim rastom, ohrabrimo se obećanjima koja su dana pobjedniku kako tijekom bitke ne bismo klonuli /25/. Šaul je obećao Davidu ako pobjedi:

* blago – imati blago, u ovom materijalnom svijetu znači imati određenu sigurnost. Ne apsolutnu, dakako, ali lakše se živi s 1000 €u džepu nego s praznim džepovima.

* kćer – dobiti kraljevu kćer znači iz pastirske ući u kraljevsku obitelj. Ne treba puno tumačiti kakva je to razlika.

* oslobođenje od poreza – Očito je porez (nameti) nešto, ma kako s njima bili nesretni, prisutan oduvijek. Biti oslobođen od plaćanja poreza znači da nitko više nema vlast nad tobom. I to je ono što duhovna zrelost donosi: slobodu. Ne i neovisnost već zdravu zavisnost o Bogu i bližnjima. Slobodu od ega. A veće slobode od te nema.

Nisi više rob, već sin: ‘Sinovi su, dakle, oslobođeni (poreza)…Ali da ih ne sablaznimo…’ Mt 17.26,27. Sinovstvo je sasvim druga priča od autonomije. Autonomija: ‘auto’ – samo, ‘nomos’ – zakon → sam sebi zakon. Iako je priča jako stara (zmija Adamu i Evi: ‘bit ćete autonomni’ tj. ‘kao bogovi’ ili: ‘ne treba vam Bog’. Vladat ćete se po vlastitim zakonima. Ta je stara laž, novi zamah, barem u zapadnoj kulturi, dobila s Renesansom (Čovjek je mjera svih stvari’ – novotkriveni Protagora) i kasnijim razvojem zapadne misli. Isus nigdje nije zagovarao autonomiju čovjeka od Boga. Kao da bi time čovjek dosegao puninu svoje ljudskosti. Bog, za Nietzschea, mora umrijeti kako bi čovjek mogao zauzeti njegovo mjesto. Za Isusa je pak, punina ljudskosti: Ja i Otac jedno smo!’ Bog nije uvećana verzija čovjeka’ (‘Kršćanstvo na sudu, str. 54.). Golijat pak jest ‘uvećana verzija čovjeka’. Jako uvećana. I jako štetna. Bog je Drugi i iz dubokog i smislenog odnosa s njim proistječe čovjekova sreća. Egoist je uvijek nesretan.

Slika Božja na koju smo stvoreni uključuje barem četiri aspekta :

(a) čežnju za dubokim i smislenim odnosima
(b) sposobnost voljnog odlučivanja
(c) sposobnost racionalnog prosuđivanja
(d) sposobnost emocionalnog doživljavanje stvarnosti

Duhovni rast razumijem kao restauraciju slike Božje u nama i u tom smislu tumačim ovu naraciju. Drugačije rečeno: duhovno zrela osoba je ona osoba koja je s trona maknula sebe i na to mjesto stavila onoga kojemu je jedino tamo mjesto: Boga.

Duhovni rast, oslobođenje od ega, ne ide bez teškoća. Zapreke su vanjske i unutarnje:

(a) vanjske

Lažne optužbe, sumnjičenja u nakanu i obeshrabrenje okoline: ‘Ostavio si ovce’, rekla su Davidu braća, a on se za te ovce za koje, kao, pokazuje nebrigu dolaskom na bojno polje tukao s medvjedima i lavovima. ‘Došao si vidjeti bitku’zlurad si i uživaš u muci drugih. ‘Još si dijete’ – to jest istina u tom trenutku. I braća i Šaul i Golijat, Davidovu su mladost vidjeli kao ključni diskreditirajući faktor, a baš je ta mladost ona koja omogućuje pobjedu. Mladost ne predstavlja zapreka duhovnom rastu, ona je glavna prednost. Stariji, i sami okoštali, imaju bezbroj načina da obeshrabre mlade. Mlada se biljka može oblikovati. Starom hrastu je prekasno. A stari hrastovi sude mlade po svojoj ukočenosti. Šaul je Davida htio ukalupiti u svoj model (oklop) ali da je on to prihvatio izgubio bi bitku. U oklopu starih mladi se ne znaju kretati. Stariji se teško (ako ikako) mijenjaju i zato bih jako preporučio mladima da iskoriste sve ono što mladost daje da pobjede svog Golijata, da krenu putem duhovnog rasta. Pod starije je dane teže obračunati se s Golijatom, pa se mnogi na njega naviknu i žive s njim do kraja života. Grintajući i svađajući se s njime, ali nikad od njega oslobođeni. David ustraje dok ne dođe u priliku koju traži – borba s Golijatom.

(b) unutarnje

Duhovni se rast uopće ne podrazumijeva. Kad vas netko obeshrabruje u borbi protiv Golijata – ega, ne slušajte ga. Kad se čovjek obrati Bogu, kad se s njim susretne, kad Bog ideje postane Otac (1 Sol 1.8-10) stvore se pretpostavke za duhovni rast (na ‘živoga Boga ćemo se još vratititi). Pavao piše Timoteju: ‘Posveti se čitanju, poticanju, poučavanju. Ne zanemari milosnog dara koji je u tebi, koji ti je dan po proroštvu zajedno s polaganjem ruku starješinstva. Oko toga nastoj, sav u tom budi da tvoj napredak bude svima očit’ (1 Tim 4.12–16). Spominje ‘dužnosti’, posvećenje (tj. predanje vršenju istih), ustrajnost. Dobio si ‘milosni dar’ – što ćeš s njim? Zakopati ga ili napredovati? Duhovni se rast ne događa u zrakopraznom prostoru, u tišini duše i osame, već naprotiv, u buri života, zbunjujućim odnosima, životnim padovima i promašajima, na bojnom polju duhovnog ratovanja, u služenju zajednici i svijetu. Ali, držimo na umu, i ustrajnosti da se dođe do cilja. Poderani nosevi i koljena, uzrokovani padovima, nisu razlog odustajanja.

Hrabrost za odbacivanje obrambenih strategija.

Šaul obuče Davida u svoju ratnu odoru, na glavu mu ustače mjedenu kacigu i stavi mu oklop. Pripasa Davidu svoj mač preko odore, ali David uzalud pokuša hodati, jer ne bijaše navikao, pa reče Šaulu: »Ne mogu hodati u tome jer nisam navikao.« Zato sve skinu sa sebe.

David kreće u bitku na krajnje neobičan način. Goloruk, bez oklopa i štita. Odložio je danu mu zaštitu. Podsjetimo se: Kako razumijemo ovu priču o Davidu i Golijatu? Koji je cilj duhovnog rasta. Što nam dakle ova pročitana scena govori o duhovnom rastu?

Jedan pjesma kaže:

Hajde odloži sve na moj dlan
Hajde odloži, prepusti sve’

David kao da je znao za ovu pjesmu. Što mu je, tj. što je nama odložiti, na putu duhovnog napretka? Obrambene strategije! Razmislimo sad o odbacivanju obrambenih strategija koje nas priječe u duhovnom rastu. Vratit ćemo se pjesmi za koji trenutak.

Što su to obrambene strategije i zašto ih rabimo? Svijet nije uvijek prijateljsko mjesto. Već iz roditeljskog doma nosimo mnoge rane i boli. Kako bismo spriječili da, kao odraslim ljudima, drugi po tim ranama čačkaju, da spriječimo nove boli i strahove, razvijamo obrambene strategije kako bismo se mogli nositi sa životom. Obrambenim strategijama štitimo svoj ego, svoju ideju, svoje uvjerenje da smo nezavisni od Boga i ljudi. Tamo gdje ego vlada, tamo je zavist, ljubomora, zlopamćenje, povrijeđenost svake vrste. Model čovjeka slobodnog od ega je Isus. On s križa moli: Oče oprosti im jer ne znaju što čine.’ Nema optužbi, nema predbacivanja. On je, zamijetimo to – gol na križu. Nema oklopa, nema obrambenih strategija. Odbaciti obrambene strategije znači postati ranjiv, a to je jedini put k duhovnom rastu, napretku i zdravlju. David to zna i zato kaže: u tome ne mogu hodati’. Dok ne pristanemo biti ranjivi, naš je ego zaštićen. Ego urla: Ne odbacuj oklop i štit! Za Boga miloga, uništiti ćeš nas!’

Kako kod sebe prepoznati obrambene strategije?

Podsjetimo se, koji je četvrti aspekt slike Božje u nama? Sposobnost emocionalnog doživljavanje stvarnosti. Tu na scenu stupaju osjećaji. Osjećaji nam pokazuju naše potrebe ali su loši gospodari. Naši nam osjećaji govore o našim potrebama, neispunjenim očekivanjima.

Obrambene strategije:

(a) žrtva – povlačenje. Slušao sam o osobi koja je došla po pomoć u Socijalnu samoposlugu. U razgovoru s osobom koja je tamo radila potužila se na teško stanje, jer ima karcinom i slabo financijski stoji. Kad se krenula rasplitati njezina situacija ispostavilo se da je karcinom imala pred više godina, da je zaliječen, da živi sama od 3.500,00 kn primanja. Ona je svoj životni problem rješavala stavljajući se u poziciju žrtve. To je bila njezina obrambena strategija. Tuga, žalost, suze, kukanje kao reakcija na okolnosti u kojima se nađemo mogu govoriti o našim neispunjenim očekivanjima i ranjenostima. Takozvani oholi, hladni, nedodirljivi ljudi su često samo dobro maskirani nesigurni, ranjeni ljudi koji svojom nedodirljivošću brane svoj ego.

(b) agresor – napad. Kad sam išao u vojsku pričali su mi kako se ‘stara vojska’ ophodi s mladom, kako ‘pali bicikl’. Odlučio sam: ja ću biti taj koji će to činiti. Ne zato što sam u tome uživao nego da od toga budem pošteđen. To je bila moja obrambena strategija. Ljutnja (gnjev) je jedan od tih osjećaja koji pokazuje našu potrebu (najčešće da izbjegnemo bol i strah), a posljedično možemo prepoznati i strategije koje rabimo da bismo od toga pobjegli. Agresivni ljudi su često, ako ne i uvijek, samo dobro maskirani nesigurni, ranjeni ljudi koji svojom agresivnošću brane svoj ego.

Kako se odlažu obrambene strategije?

Što kaže pjesma? ‘Hajde odloži sve na moj dlan.’ Zabrinut sam, ranjen, bojim se. I što sad? Odjednom se prestajem brinuti? Više se ne bojim? Rane više ne krvare? Tako, u hipu, ‘preko noći’? Otpjevali smo pjesmu tijekom slavljenja i pomislili da bismo svakako trebali odložiti sve boli koje su nam nanesene i odložiti ih Bogu u ruke. I pokušali smo, iskreno, puno puta. Dok smo to pjevali osjećali smo se super. I onda smo se vratili doma, a doma je sve po starom. Za 10 godina ponovo čujemo neku dobru propovijed. I potreseni smo, ali ostajemo u istome krugu. Što učiniti da se taj začarani krug otvori? Da se prestanemo vrtjeti u krugu naših boli, strahova…

Ako nosimo 50 kg na leđima, jasno nam je kako se toga osloboditi. Bacimo sa sebe i slobodni smo. Ali kako skinuti teret s duše? Jedini način da pobijedimo ego (Golijata) je da odbacimo obrambene strategije. Da se razgolitimo. Da postanemo ranjivi. Da skinemo oklop. Imate li neku ideju kako to učiniti? Da, na raspolaganju nam stoji ispovijed. Ako možete, ne vezujte ju uz naše uobičajeno razumijevanje ispovijedi. Ispovjedaonica, par više-manje iskrenih riječi, tri Zdravo Marije i ajde iz početka. Ne, ne mislim na to. Ako vam je lakše: na raspolaganju nam stoji dušobrižnički razgovor. Skinuti teret s duše znači izreći pred nekim ono što smo mislili da nikad nećemo biti u stanju reći. Podijeliti s nekim svoju najdublju tajnu. U društvu govorimo ono za što mislimo da će naići na dobar prijem kod sugovornika. Ono što će nam omogućiti da nas ljudi prihvate. A to sigurno nije ono što nas stvarno muči. No, reći svoju muku ispovjedniku, dušobrižniku je nešto drugo. Valja imati na umu: rečeno dušobrižniku ostaje zakopano. Dušobrižnik se naslušao kojekavih muka, te stoga ni u primisli ne odbacuje čovjeka. Izricanje tajne ne znači da ona automatski nestaje, ali u trenutku kad prestane biti tajnom, stupili smo na put duhovnog oporavka i rasta. Pokušati hodati u oklopu je unaprijed osuđeno na propast.

Iskustvo mi kaže da su po ovom pitanju žene ili hrabrije da to učine ili su ranjenije pa imaju veću potrebu za tim. No po broju nasilnika o kojima nažalost danomice čitamo, reklo bi se da su muškarci skloni korištenju agresivnih i nasilnih obrambenih strategija, dok žene radije rabe ‘boli me glava’ strategiju. Ali ipak su skoro isključivo žene te koje su spremne doći i progovoriti o svom problemu. Zato čestitam ženama na hrabrosti, a muškarce potičem da budu hrabriji.

Obrambenim, dakle, strategijama štitimo svoj ego, svoju ideju, svoje pogrešno uvjerenje da smo nezavisni od Boga i ljudi. Put k duhovnom napretku, nužno uključuje potrebu odbacivanja tih obrambenih, manipulativnih strategija. Prepoznajemo ih ako poslušamo svoje osjećaje: povlačenje/agresija, a ispovijeđu započinjemo s njihovim odbacivanjem.

Ako život razumijemo i prihvatimo kao priliku koja nam je dana za duhovni rast – suobličenje Bogu, restauracija nagrđene slike – onda ćemo sa zahvalnošću prihvatiti sve što nam se nađe na tom putu. Duhovni rast je put k obnovi Božje slike u nama koju smo izgubili, nagrdili, zamutili odlaskom od Boga, raskidom odnosa s njim. Ne samo Adam i Eva već svatko od nas ponaosob. Duhovni rast je put u slobodu. Duhovni rast je put k jednosti s Bogom. Ako nismo donijeli odluku da ćemo život iskoristiti na taj način, život je uistinu vrijedan svakog žaljenja. I uistinu ljudi koji se žale, svakom svojom riječju svjedoče da nisu donijeli takvu odluku u svom životu. Obraćenje nije kupovina ulaznice za nebo. Kršćanski život nije samo uredno pohađanje nedjeljnog bogoslužja. Život je prilika za duhovni rast. Na svakome je da odluči hoće li tu priliku prihvatiti ili odbaciti. Zato ponavljam: obraćenje i ustrajnost. Jedno bez drugoga ne ide.

Tvrdim dakle ovo: najveći idol u životu svakog čovjeka je njegov ego. Što nam prvo padne na pamet kad kažemo za nekoga da je egoist? Ne brine o interesima drugih već samo o svojima. Pregaziti će drugoga kako bi ostvario svoj interes. Napadač egoist, primjerice, neće loptu dodati suigraču u povoljnijoj poziciji, već će sam nastojati postići gol. Sve što egoist čini je u funkciji zaštite najvećeg idola – ega! Egoist nastoji kontrolirati sve životne situacije i sve ljude. Živi u grču. Onaj, pak, koji prihvati borbu protiv Golijata, tj. poput Isusa prihvati vršenje Božje volje (podređivanje svoje njegovoj), hoda slobodan (tj. ne plaća porez). Za Isusa su Bog i njegovi planovi bili u središtu njegova života. Iako to vidimo tijekom cijele njegove službe, najočitije, dakako postaje u Getsemanskom vrtu i na križu. Pristanak na Očevu volju ga je koštao krvavoga znoja. Čovjek oslobođen ega kao dominantne sile u svom životu, umjesto da kontrolira ljude oko sebe, daje im slobodu. Isus nikoga za sebe nije vezao. Dapače, poticao ih je da odu od njega. I mnogi su otišli. Na kraju je ostao sam. Kao i Pavao uostalom. Egoist nije u stanju kontrolirati vlastiti život pa to nadomješta kontrolom drugih. Vođe su često najveći egotriperi. Baš zato Isus traži da se ne damo zvati ‘vođama’. Svakako, neko ime će za službu uvijek postojati, ali ovdje je riječ o nečem višem nego samo o riječi i imenu. Riječ je o konceptu. Isus jest bio vođa, ali kakav? Moj sluga kralj’, tako barem pjevamo. Vođa koji pere noge učenicima, vođa koji umire za svoje sljedbenike. U Mateju 23, nakon: ‘ne dajte da vas zovu vođama’, slijedi sedmerostruki ‘jao’ vođama koji zauzimaju prva mjesta. Trebaju li Božjemu narodu vođe? Bez sumnje. No to su ljudi koji su se suočili sa svojim egom/Golijatom i pobijedili ga. Ne hrane svoj ego. Naprotiv.

Što znači pobijediti ego? Znači doći do: ‘Budi volja tvoja’. Umjesto ‘I did it my way’ (Sinatra) → ’I did it His way!’ Prva Isusova rečenica kako ju Matej bilježi: Pusti sada, ispuniti nam je volju Božju’ (Mt 3.15). U istom duhu se zaključuje i agonija u Getsemanskom vrtu. Ne moja, nego tvoja volja neka bude!’ (Mt 26.39) I Luka, ne spominjući izravno frazu ‘volja Božja’, bilježi riječi dvanaestogodišnjeg Isusa u Hramu: Biti mi je u onome što je Očevo’.

Živi Bog zajednice

‘Još je Filistejac rekao: »Ja sam danas izazvao Izraelove bojne redove… A David odgovori Filistejcu: »Ti ideš na me mačem, kopljem i sulicom, a ja idem na te u ime Jahve Sebaota, Boga Izraelovih četa koje si ti izazvao’

Filistejac pred sobom vidi ono što bi svaka kamera na dronu zabilježila: sučelice postrojene vojske. Doduše, kad on održi govor jedna se vojska, ‘Izraelovi bojni redovi’ razbježi, pa na bojnom polju ostaje samo jedna.

David pak stvari vidi na drugačiji način. Za nj su tu postrojene ‘bojne čete Boga živoga’. A to sasvim mijenja perspektivu. To što on vidi uskoro će postati vidljivo svima. Ali prije toga mora se dogoditi bitka. A prije bitke netko mora stvari vidjeti Božjim očima. Mora vidjeti da je moguće da Golijat bude pobijeđen.

Kroz priču o Davidu i Golijatu pričamo priču o našem mogućem duhovnom rastu koji se očituje u pobjedi nad egom, u slobodi od njega, u povezanosti (možda je to bolji pojam od zavisnosti) s Bogom i bližnjima. Ključni dio priče je svakako ovaj moment o kojem smo čitali: ‘Izraelove bojne redove’ – predstavljaju nam čovjeka, nas same – valja vidjeti na drugi način. Bez obzira kako vidjeli svoj identitet – ovdje ga vidimo kao gomilu prestrašenih ljudi, možda tako i sebe vidimo – istina je da je čovjek ‘biće na Božju sliku stvoren’ ali je zbog pada u grijeh zarobljen silama koje ga pretvaraju u egoistično biće. Kako sami sebe, kad vas nitko ne čuje, definirate? Obraćenje, o čemu je bilo ranije riječi, je radikalan prekid sa samodostatnošću i umjesto toga prihvaćanje Boga kao ključne stvarnosti u našem životu. Ako ne doživimo ovu Davidovu perspektivu gledanja na stvarnost u kojoj se nalazimo, ostajemo zauvijek zarobljenici koji se tresu pred svakim istupom Golijata, a on se, prisjetimo se, oglašava svaki dan tijekom četrdeset dana sijući strah.’

Bez Boga kao središta stvarnosti jedino što mogu raditi je bildati vlastiti ego i tako pokušati preživjeti. Ali žalosna je vijest da je ishod tako shvaćene i življene stvarnosti – smrt. Ivan Krstitelj je to shvatio: ‘On mora rasti, a ja se umanjivati.’

Što to znači ‘živi Bog’? To znači da to nije Bog knjige, Bog filozofije, Bog teologije, čak ni Bog religije, već Bog koga sam susreo kao dobroga Oca. Ako još nisi susreo živoga Boga, onda je danas dobar dan da ga počneš tražiti. Pitamo se: ‘Tko je za mene Bog?’ Kako ćeš odgovoriti?

• Bog ne postoji
• neosobna sila
• svakako postoji ali nema veze s mojom stvarnošću
• Bog mojih predaka, mene samo dovodiše u crkvu, a nisam se usudio reći ‘ne’, ali Bog mi je ostao stranac
• Dobri Otac

Bog je ključan čimbenik Davidove pobjede. Golorok, bez oklopa i štita, sa štapom i praćkom protiv dobro oklopljenog, iskusnog ratnika nije imao šanse. Vjerujemo li u živoga Boga? To ne znači da će vjera u živoga Boga uvijek i odmah po automatizmu doći ‘Golijatu’ glave, ali to je nužna pretpostavka za to. Bez svrgavanja Golijata s prijestolja, Bog ne može zavladati. U našem univerzumu ne postoji praznina. Na prijestolju je ili Golijat ili Bog.

Stoji li ‘vjera u živoga Boga’ na početku puta izliječenja i duhovnog rasta, kako sugerira i tekst u 1. Solunjanima s početka našeg razmišljanja, a i cijela naša evanđeoska priča sa svojim naglaskom na obraćenju, ili je pak to nešto do čega se dolazi putem? Odakle se počinje? Da, počinje se vjerom, a završava ‘siromašnim duhom’, duhovnom zrelošću.

Umjesto obrambenih strategija koje je odbacio, David se za borbu protiv Golijata odlučuje za ofenzivno oružje (praćka i štap). David se već susretao sa zastrašujućim situacijama (predočeno lavom i medvjedom) i zna da je jedini učinkovit put duhovnog rasta, put u slobodu, suočenje se strahom. Ne bježati od njega, potiskivati ga, već ‘uhvatiti ga za grivu’.

Osoba koja duhovno raste – ponavljam to nije istoznačno sa ‘samoostvarenjem’ tj. napuhavanjem ega – prepoznaje se po tome što postaje sve svjesnija svoje zavisnosti, povezanosti s Bogom i bližnjima. Prepoznaje se po tome što služi zajednici. Ne stoji van zajednice i kritizira poput navijača na nogometnim stadionima ili komentatora u medijima. Ne, duhovno zrela osoba je osoba koja zasuče rukave kad vidi potrebu. To je osoba koja je prošla tešku životnu školu kako bi drugi po njoj mogli uzrasti. Nažalost, gledam ljude koji imaju jako visoko mišljenje o sebi te zato ne mogu živjeti život zajednice. A samoisključenje iz zajednice je najbolji dokaz neslobode, opsjednutosti sobom samim. Suočenje pak sa sobom samim, sa svojim egom, donosi slobodu.

Pojedinac nikad nije sam. Davidova pobjeda je pobjeda zajednice. Bog koji je bio uz Davida u njegovoj pobjedi je Bog Izraelovih četa, a ne samo Bog Davidov. Po pobjedi golorukog Davida sva zemlja spoznaje da ima Boga u Izraelu, sav Izrael da Bog daje pobjedu’. Onaj tko najprije ne otvori vrata srca živome Bogu, ne susretne ga, i ne prepozna tko je ‘u Kristu’ ostat će doživotno rob svog ega, svoje samodostatnosti. Ali to je samo jedna strana medalje. Nitko nije spašen sam, nitko nije spašen za sebe. Pobjeda pojedinca je pobjeda zajednice. Bog koji daje pobjedu pojedincu je Bog zajednice, Bog zajedništva. Mi smo udovi Tijela, a ne samoostvareni pojedinci. I to je – ja dio Tijela – druga strana medalje.

Poziv je dakle ovaj: Svatko od nas, jer je čovjek, ima svog Golijata. Možemo se naviknuti na nj, i grintajući, živjeti i umrijeti uz njega, a možemo se suočiti s njim, prepoznati da smo na sliku Božju stvoreni, ali smo i pali u grijeh. No, tu ne moramo ostati, već uz Božju pomoć suočiti se s vlastitim promašajem koji se očituje u pogrešnom uvjerenju da nam Bog ne treba, pokajemo se za to, i u tom suočenju s Golijatom, uz pomoć živog Boga pobijediti, krenuti putem obnove slike Božje u nama i time postati blagoslov zajednici i cijelom svijetu.

Jedna misao o “Na putu duhovnog rasta

  1. Danko

    Odlično! Nadahnuto i “pitko”. Već dugo nisam naišao na ovako dobru propovijed! To je ono što nam svima treba: pobijediti svog Golijata i osloboditi se tiranije vlastitoga ega.
    Bog te blagoslovio Giorgio, da objaviš još puno ovakvih propovijedi.

    Odgovori

Komentiraj

Popunite niže tražene podatke ili kliknite na neku od ikona za prijavu:

WordPress.com Logo

Ovaj komentar pišete koristeći vaš WordPress.com račun. Odjava / Izmijeni )

Twitter picture

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Twitter račun. Odjava / Izmijeni )

Facebook slika

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Facebook račun. Odjava / Izmijeni )

Google+ photo

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Google+ račun. Odjava / Izmijeni )

Spajanje na %s