Tko se još u zatvoru raduje?

Radujte se u Gospodinu uvijek! I ponovno ću reći: Radujte se!

Vidio sam neki dan naslov na jednom portalu: ‘Otišao sam na ispovijed i dobio najtežu pokoru – učiniti nešto što me čini radosnim.’ Zašto je to teško? Što biste vi učinili? Kad ste se zadnji put, onako od srca obradovali? Što vas raduje? Radost često vežemo uz poklone. Božić je baš takav blagdan: ‘Sina dobismo!’ – na dar. U Sinu su nam dane i nada i mir i radost i ljubav. U Sinu imamo spasenje. Radost također vežemo uz druge ugodne doživljaje: ozdravljenje, uspješno završeno školovanje, vraćen dug, isplaćenu plaću…

Gdje se u Pismu najviše goroi o radosti? Poznavatelji Pisma će lako odgovoriti na to pitanje: Pavao u Filipljanima poslanici. Što tu kazuje o radosti? Radostan je i s radošću moli (1.18 /4), potiče Filipljane da budu složni kako bi ta njegova radost bila potpuna, višekratno ih poziva da se raduju (2.18; 3.1; 4.4), Susret s Epafroditom je također mogući razlog radosti Filipljana.

I to piše, duboko zavaljen u fotelju, kraj vatrice koja pucketa u kaminu, uz topli čaj? I opet poznavatelji Pisma znaju: piše to iz rimskoga zatvora kamo je bačen zbog propovijedanja Evanđelja. Ne pišu li se iz zatvora ponešto drugačija psima? Možda neki apel za oslobođenjem, malo suza zbog okruženja u kojem se našao, proklinjanje zle sudbe?

Kako je moguće napisati takvo pismo iz takvog okruženja? Je li moguće da životne okolnosti ne odrede našu odluku da se radujemo? Što je to što zatvoreniku omogućuje da ne očajava nad okolnostima, nego da se posred tih nevolja raduje i druge potiče na radost?
Govoreći o sebi Pavao kaže da ima samo jedan cilj u životu i da je tom cilju sve drugo podredio, da je sve drugo smeće, otpad, nedostojno pozornosti i brige: želi spoznati Krista i silu njegova uskrsnuća – novo stvorenje. Zato bi radije, i tu je u dvojbi, umro i bio s Kristom, ali je zbog primatelja ovoga pisma korisnije ostati.

Zatvor je, kao i uspjeh, prolazan. I bolest je, kao i zdravlje prolazna. I bogatstvo i siromaštvo su prolazni. I zato Pavao svoju radost ne crpi iz vremenitih okolnosti. Trajna radost daje Trajni / Gospodar vremena / vječni Bog. Dugotrajnu, ali ipak vremenitu radost moguće je naći u čovjeku. Dobri odnosi s bližnjima nas raduju. Ne nužno mnogima. Možda nam je jedna osoba s kojom živimo u skladu dovoljna? Izostanak pak radosti i čak nesreća se događa kad čovjek radost traži u stvarima, materijalnom bogatstvu, jednom riječju, u prolaznom i propadljivom.

Netko će reći: nije li okrutno od mene tražiti da se radujem kad imam toliko briga? Svakako, tražiti tako što od osobe kojoj sve što ju okružuje predstavlja zlato, a ne poput Pavla, smeće, uistinu jest krajnje okrutno. Jer takva osoba u smeću vidi dragocjenost. U prolaznome sreću.

1. Poticaj na radost ne piše čovjek kome je u životu lijepo, ugodno i sve ide kao po loju.
2. Čovjek koji piše nije natčovjek, već čovjek koji je pobijedio ‘Golijata’ (ego) – nije više on u središtu svega, već Bog.

Kad netko poput Pavla do te mjere živi stvarnost Boga u svom životu, tada zatvor ili neka druga nedaća, nisu one koje određuju hoće li biti radostan ili neće. U tom se rimskom zatvoru Pavao bez sumnje sjetio i svojih uzničkih dana u tom istom gradu (Filipima) u kojemu sad piše kršćanskoj zajednici koju je osnovao na svom drugom misijskom putovanju i gdje je isto tako zaglavio u zatvoru i gdje je u ponoć, zajedno sa Silom pjevao i gdje su se, nakon potresa, otvorila vrata i gdje se zatvorski čuvar sa svojom obitelji obratio i gdje je kao posljedica toga nastala prva kršćanska zajednica na europskom tlu.

I kako da se čovjek s takvim iskustvom u tom gradu ne raduje? Kako da se, prisjetivši se beznadežne situacije kroz koju već jednom prošao u Filipima, ne ohrabri i s povjerenjem ne gleda u budućnost? Ako je zatvor u Filipa rezultirao napretkom evanđelja i sad je u prigodi pisati zajednici koje u vrijeme njegova tamnovanja nije bilo, zašto da sad očajava? Nije li i njegovo tamnovanje u rimskom zatvoru doprinijelo da baš i Rim koji je pobio tolike kršćane, postane jedan od centara kršćanstva? Njegov je život bio određen jednim ciljem: ‘bilo pod izlikom bilo istinito, Krist (se) navješćuje. I tomu se radujem, a i radovat ću se’ (1.18).

U tome je dakle tajna radosti: ako smo usmjereni zadovoljavati potrebe svog Golijata nikad nećemo biti radosni dulje od dva sata, ali ako zadovoljavamo Božje potrebe u ovome svijetu, ako njega stavimo na prvo mjesto u svom životu, ako njegovu volju vršimo, tada ne postoji zatvor koji bi nas mogao rastužiti i unesrećiti.

Audio verzija nalazi se ovdje.

Komentiraj

Popunite niže tražene podatke ili kliknite na neku od ikona za prijavu:

WordPress.com Logo

Ovaj komentar pišete koristeći vaš WordPress.com račun. Odjava / Izmijeni )

Twitter picture

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Twitter račun. Odjava / Izmijeni )

Facebook slika

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Facebook račun. Odjava / Izmijeni )

Google+ photo

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Google+ račun. Odjava / Izmijeni )

Spajanje na %s