Dostojni onoga svijeta

Luka 20.27-38

Pristupe mu neki od saduceja, koji niječu uskrsnuće. Upitaše ga: »Učitelju! Mojsije nam napisa: Umre li bez djece čiji brat koji imaše ženu, neka njegov brat uzme tu ženu te podigne porod bratu svomu. Bijahu tako sedmorica braće. Prvi se oženi i umrije bez djece. Drugi uze njegovu ženu, onda treći; i tako redom sva sedmorica pomriješe ne ostavivši djece. Naposljetku umrije i žena. Kojemu će dakle od njih ta žena pripasti o uskrsnuću? Jer sedmorica su je imala za ženu.«
Reče im Isus: »Djeca se ovog svijeta žene i udaju. No oni koji se nađoše dostojni onog svijeta i uskrsnuća od mrtvih niti se žene niti udaju. Zaista, ni umrijeti više ne mogu: anđelima su jednaki i sinovi su Božji jer su sinovi uskrsnuća.« »A da mrtvi ustaju, naznači i Mojsije kad u odlomku o grmu Gospodina zove Bogom Abrahamovim, Bogom Izakovim i Bogom Jakovljevim. A nije on Bog mrtvih, nego živih. Ta svi njemu žive!« Neki pismoznanci primijete: »Učitelju! Dobro si rekao!« I nisu se više usuđivali upitati ga bilo što.

Saduceji su držali da u njihovoj religiji nema mjesta nauku o uskrsnuću. Zamijećujemo da i danas kršćani, pozivajući se na isto Pismo, tako različito misle o mnogim stvarima. (Jesu li svi u pravu?) Mojsijev je Zakon prema njihovom tumačenju nespojiv s uskrsnućem jer bi nastala zbrka. A Zakon zbrku ne podnosi. Zakon je tu da zbrku kontrolira i po mogućnosti, stane joj na kraj. Primjer koji su naveli saduceji smjera dokazivanju logičke nemogućnosti uskrsnuća, ako se držimo Mojsijeva zakona. A zapravo se ‘dokazuje’ ono što je iz aviona vidljivo: ne da uskrsnuće i vječni život nisu nemogući, već da je Zakon vremenski ograničen i da kao takav nije mjerodavan za vječnost.

Do neke su mjere oni bili u pravu: po Zakonu nema vječnosti. No, za razliku od njih, Isus vidi šire: on vidi živog Zakonodavca koji je jamac vječnosti. Nije nakana Zakona da nas spasi, jer to ni ne može, već da nas ograniči u našoj zloći, da nam da spoznaju grijeha, da omogući društveni život (samcu na pustom otoku zakon nije potreban). Zato im Isus kaže (Matej to bilježi): ‘ne razumijete Pisma ni sile Božje’. Pismo upućuje na Pisca, Zakon na Zakonodavca. Isus, tamo gdje oni eventualno vide Boga koji brine oko izvršavanja odredbi Zakona, vidi milosrdnog Oca. Boga koji hoće i može spasiti.

Za Boga smrt ne ‘postoji’. Postoji za nas jer smo bića ograničena vremenom i prostorom. Vrijeme je naš neprijatelj. Sekunde, minute, sati, dani, godine… Izlaskom iz Zemljine orbite noć prestaje postojati. Da nismo na zemlji bili bismo isto prolazni ali bismo tu prolaznost drugačije mjerili. Kad jednom, primjerice, ljudi nasele Mars, onda će njima godina biti 1,88 zemljine godine (dan 24h37’). Isus kaže da su Abraham, Izak i Jakov za Boga živi.

‘Nit se žene, nit’ udavaju’ – dvojnost biva nadvladana. Jedna žena, a sedam braće – prema Zakonu nerješiva enigma, ali radi se o tome da ‘tamo’ funkcioniraju neka druga pravila, postoji neka druga stvarnost. Zakon koji je za njih konačno mjerilo stvarnosti pokazuje se vremenitim. U ‘ovome svijetu’ to je način na koji stvari funkcioniraju. Muškarac i žena. Dvoje postaje jedno. Čovjek bi to volio promijeniti, ali nije u njegovoj moći. Čovjek bi sve želio promijeniti jer je u njemu usađena čežnja za vječnošću, za pravednošću, istinom, radošću… Nakon socijalističkih revolucija htjelo se stvoriti besklasno društvo, raj na zemlji, ali se zaboravilo kakav je čovjek: čovjek neće ‘raditi koliko može i uzeti koliko mu treba’, već će nastojati ne raditi i dakako, uzeti sve što poželi. Svi znamo kako čovjek postupa i ne treba nam to puno dokazivati. Nakon seksualne revolucije (koja još nije gotova) htjelo se srušiti sve granice između roda i spola, ali ni to ne može uspjeti. Danas vidimo samo veliku zbrku na tom području: ni gledajući si među noge čovjek ne uspijeva dokučiti kojeg je spola. Ili se barem to, zbog političke korektnosti, ne usudi javno reći.

U onome pak svijetu tu dvojnost dokida onaj koji to jedino i može – Stvoritelj. Isusa su ubili jer je srušio čovjekovu iluziju da sam može stvoriti raj na zemlji. Isus je pak propovijedao kraljevstvo Božje, a to pak znači da je čovjek stavljen pred izazov da se odrekne svojih iluzija, svojega ega, svojih pretenzija da vlastitim snagama dosegne božansko i u poniznosti i poslušnosti prihvati Boga, njegovu volju i njegove putove.

‘Dostojni’ ili ‘vrijedni’ da budu dionici ‘onoga svijeta’. Koji su ti? Oni koji su ispunili Zakon? Pravila Crkve? Bili dobri ljudi? Zar na spada na čovjeka da bude dobar? Nema tu neke zasluge zato što smo ispunili zakonske odredbe, zato što smo bili humani. Što bi drugo trebali biti? Ne-ljudi? Zvijeri? Zašto bi Bog primio u onaj svijet one koji su bili dobri? Mnogi danas kažu da je dovoljno biti dobar i da se i bez Boga može biti dobar. Pa budite onda. Ovaj odjeljak svakako ne nudi cjeloviti odgovor na pitanje o dostojnosti, ali možemo zaključiti da:
(1) neće svi biti ‘dostojni’
(2) postoje neki kriteriji, neki ključ po kojemu se ‘dostojnost’ mjeri
(3) nismo mi ti koji odlučujemo o nečijoj ‘dostojnosti’ – kriteriji i njihova provedba su u rukama Boga života.

Religija koja, kako to vidjesmo kod saduceja, prestane verovati u živoga Boga, izgubi vizuru vječnosti, pretvara se u etiku, u pravila lijepog i društveno prihvatljivog ponašanja, u hvalevrijedni društveni aktivizam, ali nije ono što bi trebala biti: povezati vremenitog čovjeka s vječnim Bogom. Sjetio sam se svjedočanstva govornika na nedavnoj Fingerprint konferenciji: ‘odrastao sam u zajednici u kojoj su mi govorili što smije, a što ne smijem (svakako puno više ovog drugog), ali nisu mi navijestili Krista.’

Mora da je Isus žalosno pogledao ove ljude koji su cijeli život čitali Pismo, a u njemu nisu vidjeli živoga Boga. A Bog u koga je Isus vjerovao i koga Crkva naviješta je živi Bog, Bog u kome svi žive. Abraham, Izak, i Jakov su ljudi koji su vjerovali u živoga Boga. Toliko živoga da je Abraham, zbog vjere u onoga koji ga je pozvao, napustio postojbinu i zaputio se na dugi put na koji ga je taj Bog poveo. Toliko živoga da se Jakov cijelu noć s njim borio tražeći da ga blagoslovi, znajući da je sve bogatstvo koje je stekao prolazno ako nad njim i njegovom obitelji ne bude blagoslov živoga Boga.

Da takvi ljudi koji čeznu Boga gledati, u nj vjeruju, za njim hode, takvi su dostojni ‘onoga svijeta’, dostojni uskrsnuća i života vječnoga.

Audio verzija nalazi se ovdje.

Komentiraj

Popunite niže tražene podatke ili kliknite na neku od ikona za prijavu:

WordPress.com Logo

Ovaj komentar pišete koristeći vaš WordPress.com račun. Odjava / Izmijeni )

Twitter picture

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Twitter račun. Odjava / Izmijeni )

Facebook slika

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Facebook račun. Odjava / Izmijeni )

Google+ photo

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Google+ račun. Odjava / Izmijeni )

Spajanje na %s