Ući u tuđe živote

Luka 19. 1–10

Carinici nisu bili omiljeni. Dapače, klonio ih se svatko tko je ikako mogao. Znali su da će nakon susreta s njima ostati praznih džepova. To da su uz namet za rimsku državu skupljali i za sebe jasno nam je i iz Ivanovih riječi u Luki 3.12–13: ‘Ne tražite ništa više mimo onoga što vam je zapovjeđeno!’ Legitimnih razloga za izbjegavanje sasvim dovoljno.

U pjesmi ‘Još i danas zamiriše trešnja’ se pjeva: “Što to ima u ljudima tužno, da ulaze u tuđe živote…tko to živi u prošlosti mojoj, a još nije umro od sramote.” Iako pjesma govori o napuštenom domu zbog rata i useljavanju stranaca u tuđi dom, možemo ju razumjeti i na razini međuljudskih odnosa, jer ‘tuđi životi’ nisu samo kuće i trešnja, već prije svega čovjekova duša. Tko to, neovlašteno i nepozvano ulazi u moju dušu, u moju intimu? Tko čačka po ranama moje duše?

Ljudi su tužni. Zašto? Čut ćemo odgovore: netko me ražalostio, nanio mi bol. To svakao jest istina, ali to je samo dio istine. Tužni smo zato što smo na sliku Božju stvoreni i kao takvi žudimo za zajedništvom s Njim i za vječnošću, ali smo se od Boga okrenuli i u prolaznome pokušavamo naći utjehu i radost, ali nam to ništa prolazno ne može dati. Neko vrijeme to može funkcionirati, ali se prije ili kasnije sva utjeha koju svijet nudi pokaže ispraznom i prolaznom. Takvi – tužni i ranjeni ljudi – ulaze u naše živote. Takvi – tužni i ranjeni ljudi – ulazimo u tuđe živote. Komentirajući, prosuđujući, osuđujući, ogovarajući, ali zbog vlastite tuge ne uspijevamo prepoznati tugu Drugoga. Zbog vlastitih rana ne prepoznajemo rane Drugoga. Samim tim je ulazak u tuđe živote štetan i kontraproduktivan. Svi mi imamo svoju prošlost. Neki manje, neki više bolnu. Kad drugi uđe u tu moju povijest ne prepoznajući me tko jesam već prosuđujući me po vanjštini, tada rane bivaju još gore.

Kako stojimo s Isusom? On kaže Zakeju: ‘Siđi, danas mi je biti u tvom domu!’ Danas mi je ući u tvoj život. Za Isusa je, vidjeli smo to: Bog u središtu zbilje; sebe vidi kao Sina Božjega (u javnosti je radije govorio: ‘Sin čovječji’, ali iz iskustva pustinje vidimo od samog početka je znao za svoj identitet); svoj život doživljava kao ispunjenje Božje volje (krštenje ↔ Getsemani); oslobođen ega, s križa ne proklinje već moli za oprost svojim mučiteljima. Ne-egoističan, tj. nesamodostatan čovjek može ući, i ulazi u tuđe živote, donoseći blagoslov, promjenu. Nesamodostatan – zavisan čovjek donosi promjenu u život Drugoga jer se Drugi osjeća prihvaćenim. Evanđelje ne bilježi sadržaj razgovora, već samo Zakejev zaključak: Ako sam pogriješio, kajem se, popravljam štetu, otvaram se prema drugome, jer se Isus otvorio prema meni. Isus mu je dopustio da bude ono što jest. Zakej pred njim nije morao nositi zaštitu. Nije morao glumiti. Isus ga je prihvatio i to je ključ cijele priče. Prihvaćanje ima čudesnu moć.

Tko je Zakej? Nitko u to nije sumnjao: lopov i prodana duša. Isus, već ulaskom u njegovu kuću izaziva dosta nedoumica i mrmljanje kod prisutnih. Pitao sam prošle nedjelje: ‘kako sebe definirate?’ Kako sebe vidite i što ćete reći kad vas netko iznenadi i upita tko ste? Svakako, to ovisi o prilici pa ćemo se na nekom poslovnom sastanku definirati po onome što radimo. Ali tko smo kad se u osami pogledamo u ogledalo? Lažljivac, licemjer, teška osoba, lopov, ubojica, žrtva seksualnog napastovanja, bešćutnosti okoline? Tko smo? Ispravan odgovor kaže, ako nam je vjerovati Isusu: ‘Sin i kćer Abrahamovi’ – drugim riječima osoba koju Bog prihvaća, dijete Božje. Nisam ono što se izvanjski vidi, ono što (dobro ili loše) radim, već je moja istinska narav prikrivena vanjskom slikom koju o sebi ostavljam u javnosti. Kad se pred više godina moj prijatelj, vrativši se iz Amerike radio sa mnom test osobnosti, i zbrojivši rezultate, pogledao me i rekao: Lagao si u testu! Zašto to misliš, pitao sa ga. Pa nisi to ti? Da, test je rekao tko ja jesam, ali me služba izazvala pobijediti prirodnu povučenost. Ako mogu izabrati između međunarodne konferencije i osame Palagruže, oni koji me znaju, znaju što bih izabrao. Često ne mogu birati. 🙂

Značajno je da je Zakej dao znak spremnosti da se uđe u njegov svijet. Uspeo se na smokvu. On je tražio Isusa, ali evanđelje kaže da je Isus došao ‘potražiti i spasiti izgubljeno’. Kad čovjek, kao Zakej, traži Boga, može računati da ga Bog sa svoje strane uvijek i traži i spreman ga je susresti. Tek taj Susret sa živim Bogom čovjeku omogućuje promjenu koja je ovdje opisana s ‘polovicu dajem siromasima, a pokradeno četverostruko vraćam’. Nitko to od njega nije tražio. Novo srce, promijenjeno Isusovim prihvaćanjem, znalo je što mu je činiti.

No, brine reakcija pobožnog mnoštva, tako tipična za religijske zajednice. Sve zajednice imaju svoje kodekse ponašanja. I religijske su zajednice ljudske zajednice i kao takve nisu izuzete iz prihvaćanja – neprihvaćanja pojedinaca na temelju nekih svojih kriterija. Ovi su mrmljali jer je Isus iskočio iz okvira prihvatljivog.

Kako mi kao zajednica stojimo s našim kriterijima prihvaćanja? Koji su naši kriteriji prihvaćanja? Prihvaćamo li samo dobre, čiste, uredne, lijepog ponašanja, one koji se uklapaju naše viđenje stvarnosti i sl.? Uspijevamo li mi kao zajednica kod nepoznatih, iza neugledne vanjštine, neprihvatljivog ponašanja, prepoznati ’Sinove Abrahamove’ ili pak mrmljamo jer se pojavljuju u našoj sredini? Ovo je ozbiljno pitanje. Tko su ljudi koje ne bismo prihvatili u zajednici? Jesmo li barem toliko hrabri da to izreknemo? S kim se ne smije imati posla? Uspijevamo li prodrijeti do čovjekove duše? Možda ne do kraja, ali uspijevamo li barem nazrijeti konture duše osobe koja pred nama stoji? Ljudi koji za sebe kažu da su ljudi duha to bi trebali moći. Ako ne uspijevamo, barem budimo toliko pošteni prema sebi i priznajmo da o stvarima Duha moramo još puno učiti.

Nije li pojavljivanje ljudi u našoj zajednici njihovo ‘penjanje na smokvu’? Možemo li to prepoznati kao znak da žele ‘vidjeti Isusa’. A kako često mi ne prepoznajemo njih kao tražitelje? Kako često vidimo ‘mikro ljude’ – to je izraz koji se koristi u evanđelju: mikro čovjek, mali čovjek, sitna duša. Ili drugim riječima: za razliku od Isusa, ne zamjećujemo ljude koji ‘se uspnu na smokvu’, koji se popnu, ranije na Trsat, sad na Zamet, kako bi vidjeli Isusa. Volio bih kad bih iz ovog teksta mogao vidjeti samo radost susreta Isusa i Zakeja, ali na žalost ne mogu ne vidjeti, prečesto i našu reakciju kao onih koji mrmljaju i na Zakeja i na Isusa. To se mrmljanje ponekad manifestira kao ravnodušnost, kao ignoriranje nečije prisutnosti, ponekad i kao otvoreno neprijateljstvo, sve doke se ne izgura osobe koje nam ne odgovaraju. Ne na jednom mjestu vidimo da Isus jedino samopravednike – tj. ljude čiji ego još nije umro, ozbiljno opominje. Ovakve nesretnike poput Zakeja nije imao potrebe opominjati.

Poziv je ovo sestre i braćo, na ozbiljno obraćenje srca ako uočimo da počinjemo mrmljati kad Isus iskaže milosrđe Zakejima naših dana. Zakeji pak, ohrabrite se, jer ako vi tražite Isusa, znajte da je on prije počeo tražiti vas s nakanom da vas spasi.

Audio verzija nalazi se ovdje ili ovdje ili ovdje.

Komentiraj

Popunite niže tražene podatke ili kliknite na neku od ikona za prijavu:

WordPress.com Logo

Ovaj komentar pišete koristeći vaš WordPress.com račun. Odjava / Izmijeni )

Twitter picture

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Twitter račun. Odjava / Izmijeni )

Facebook slika

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Facebook račun. Odjava / Izmijeni )

Google+ photo

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Google+ račun. Odjava / Izmijeni )

Spajanje na %s