Ne očekuj (barem ne sada)

Luka 14. 1, 7–14

Nagrada za dobar izbor i učinjeno dobro ne mora uvijek biti trenutačna

Prvi dio priče: zauzmi zadnje mjesto (7–11)

Na prvu ovaj tekst zvuči kao naputak iz bontona. No, tu se spominje i poniznost kao zaključak pouke. Doduše, Isus kaže: ‘tko se ponizi’ što zvuči kao čin, a ne kvaliteta, ali poznavajući Isusa kome je više stalo do srca nego do izvanjskih formi, držim da se slobodno može reći, a da se ne pogriješi, da Isus traži istinsku poniznost, a ne glumu. Ponizan čovjek nije samo lijepo odgojen, pristojan čovjek. Riječ je o duhovnoj kvaliteti. Zahtjev: ‘Ne zauzimaj čelna mjesta’, može prisiliti čovjeka da se lijepo ponaša, da izgleda pristojno, uglađeno i uljuđeno, ali ništa ne mijenja u čovjekovu srcu (duhu). Spominje se također i odluka: ‘tko se ponizi/uzvisi’.

Zašto bi netko htio zauzeti čelno mjesto? Koje se potrebe time zadovoljavaju? Koji se cilj(evi) želi postići?

Možemo se pitati i ovako: zašto je netko kleptoman, lažljivac, tjeskoban, prestrašen, depresivan, zašto netko pati od kompleksa, itd.? Postoje uzroci i razlozi zbog čega nešto radimo kako bismo postigli željeno. Postoje metode koje pri tom koristimo. Opsjednuti iz Geraze, primjerice, bio je određen tim uzrocima i nije bio slobodan birati.

Ovdje je priča drugačija. Isus ljude koji dolaze na večeru vidi kao slobodna i odgovorna bića: ‘Promatrajući ih kako izabiru čelna mjesta’… Zauzimanje čelnih mjesta potaknuto je potrebom da se čovjek osjeća vrijedan, uvažen i kao takav društveno prepoznat i javno priznat. To je normalna i legitimna potreba svakog čovjeka. Čovjek je stvoren na sliku Božju i zato ima:

(a) čežnju za dubokim i smislenim odnosima
(b) sposobnost voljnog odlučivanja
(c) sposobnost racionalnog prosuđivanja stvarnosti
(d) sposobnost emocionalnog doživljavanje stvarnosti

Ovdje smo stavljeni baš pred takav izbor: učiniti ono što bi nam donijelo osjećaj priznanja i važnosti, a nije stvarnost nego naša projekcija ili se pak toga odreći. Ustrajati na izboru prvog mjesta možda donosi trenutno zadovoljstvo ali je lako moguće da ne odgovara stvarnom stanju stvari. Možda je laž?

Poniznost

Isus traži poniznost. To je duhovna kategorija. Samo jak čovjek može biti ponizan. Arogantna, ohola, drska i nasilna osoba je slaba osoba. Uvijek i bez izuzetaka. Takva osoba traži čelna mjesta kako bi nadomjestila vlastitu slabost zadivljenim pogledima ljudi i pljeskom. Nasilje nikad nije bila oznaka jake osobe, jer joj nasilje ne treba.

Izabirati, dakle. Prvo ili zadnje mjesto. Uzvisiti se ili poniziti se. Kako biramo? Uđimo u neki od supermarketa i dođimo do odjela i polica s toalet papirom. Kako izabrati? Proizvođač? Broj slojeva? Dezen? Miris? Cijena? Ima li još koji kriterij? Ako imamo jako malo novaca onda će cijena biti jedini kriterij. Drugi će možda izabrati po mirisu. Ili pak jedino po proizvođaču? Razmislite. Ako nas toalet papir može staviti pred toliko brige, što je s ostalim, važnim životnim pitanjima? Ali od izbora, ako smo homo sapiensi ne možemo pobjeći. Nikad i nikako. Važno je dakle zato imati dobre kriterije po kojima donosimo odluke. Važno je zapaziti da Isus jako drži do čovjekove sposobnosti da donosi odluke. I drži ga odgovornim za posljedice njegovih odluka. Možemo li birati uloge koje ćemo igrati u životnoj drami? Ovo je jako važno pitanje i molim vas da o tome razmislite: možemo li birati životne uloge?

Možemo li se othrvati činjenju pogrešnih stvari? Ponekad nije lako jer nas je previše toga formiralo i determiniralo ali ako ništa ne poduzmemo u svezi s teretima iz prošlosti, s ‘demonima’ koji nas vežu, ostat ćemo do smrti isti. Duhovno zakržljale bebe.

Zajednica kao korektiv

Tko odlučuje gdje ćemo sjediti, tj. gdje nam je mjesto? Drugi. Tko od nas može ispravno ocijeniti vlastitu vrijednost? Ili se precjenjujemo (‘ja sam tako važan’) ili potcjenjujemo (‘ja ništa ne vrijedim’). Drugi je naše ogledalo, zato što smo mi bića odnosa. Drugi nam treba da potvrdi našu vrijednost, ali i da korigira našu nerealnu sliku o sebi. Jedna od najvećih čovjekovih zabluda, a skoro bih rekao i ključna, je da je sam sebi dovoljan. Od Boga autonoman, od brata čovjeka udaljen. Centar svemira. Zato nam zajednica služi kao korektiv. Da nas stavi na pravo mjesto. Da nam pokaže da nismo središta svemira. Da nas ohrabri u našim klonućima.

Drugi dio priče: zatvoreni krug prebrojavanja dugova (12–14)

Dugovi, dakako ne moraju biti samo financijski. Dug, ma kakav bio, uvijek u odnosima stvara određenu nelagodu. Ponekad i trajno naruši odnose. Zato je bolje novac (ili što drugo) pokloniti nego posuđivati. Dug nije samo spona dužniku već i zajmodavcu.

Ne pozivati bliske, kaže Isus. Zaboraviti zato obiteljske ručkove, ako smo Kristovi sljedbenici? Neće biti baš tako, već jedostavno: ne očekuj da ti se vrati. A beskućnici i sirotinja ne mogu vratiti. Svakako, kao i u prvom dijelu teksta traži se duhovno zrela osoba: iako je važna, može zauzeti i posljednje mjesto. Iako je ugostila ne očekuje biti ugošćena. Velik je čovjek koji može dati, a ne tražiti da mu se uzvrati.

Ako i činiš dobro, kaže Isus, ne očekuj punu nagradu na ovome svijetu. To da se ‘dobro dobrim vraća’ tako dobro zvuči i dobar je poticaj na činjenje dobra, ali smo se previše puta osvjedočili kako to baš i nije istina. Nekad jest. Trebam li podsjećati na Kristov križ? Kako smo mu uzvratili za učinjeno dobro? ‘Uzvratit će ti se o uskrsnuću pravednika’, zaključuje Isus. Ovdje: ‘Ako me se sete, sete, ako ne, nikome ništa.’ by I. Čvorović u ‘Balkanski špijun’.

Zašto kažem ‘duhovno zrela osoba’, a ne ‘emocionalno zrela’ ili pak ‘pristojna’? Duhovno zrela osoba je osoba koja Boga vidi kao konačnu stvarnost u svom životu, kao živoga Boga, Boga života i Boga vječnosti. Duhovno zrela osoba je osoba koja je svjesna svoje zavisnosti o Bogu: ‘Blago siromašnima duhom, njihovo je kraljevstvo nebesko’. Takva osoba može biti jednako zadovoljna i na prvom i na zadnjem mjestu, jednako zadovoljna kad joj se uzvrati ili ne uzvrati ručak. To je, oprostite mi matematičari, osoba koja ne broji. Od srca daje i ne vezuje bližnje traženjem povrata duga (ma kakav on bio). Onaj tko ne živi Boga vječnosti, svakako mora tražiti prvo mjesto, mora tražiti povrat duga jer život je kratak i treba uživati i sve srediti sad i ovdje.

Za razmisliti: 

  • Koji su kriteriji po kojima izabiremo, donosimo odluke
  • Jesu li naše odluke motivirane željom
    • da se bolje osjećamo
    • da bi duhovno rasli
  • Koju ulogu odabiremo igrati u životnoj drami? Mogu li i trebam li tu što promijeniti?
  • Brojimo li dugove ljudima? Očekujemo li dan nam se vrati učinjeno dobro?

(Četvrto pitanje izgleda izvan konteksta ali je zapravo ključ duhovnog rasta: oprostiti, tj. otpustiti dugove (prošlost) koje netko ima prema nama je jedini način da se oslobodi potencijal duhovnog rasta.)

Audio verzija nalazi se ovdje

Komentiraj

Popunite niže tražene podatke ili kliknite na neku od ikona za prijavu:

WordPress.com Logo

Ovaj komentar pišete koristeći vaš WordPress.com račun. Odjava / Izmijeni )

Twitter picture

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Twitter račun. Odjava / Izmijeni )

Facebook slika

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Facebook račun. Odjava / Izmijeni )

Google+ photo

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Google+ račun. Odjava / Izmijeni )

Spajanje na %s