Može li se ljubav zapovijediti?

Luka 10. 25-37

Zakonoznanac je postavio teško i važno pitanje: ‘Što mi je činiti da baštinim život vječni?’ Može li podnijeti odgovor na svoje pitanje? Ne znamo je li na kraju poslušao Isusov naputak: ‘Idi pa i ti čini tako’, je’l se na kraju obratilo njegovo srce?

Poticaj ovog čovjeka na razgovor je želja da iskuša Isusa. Isus potvrđuje zakonoznačeve riječi koji mnoge zahtjeve Zakona sažimlje u ‘ljubiti Boga i ljubiti bližnje’. I tu bi priča mogla stati da nema potpitanja, ne s nakanom pojašnjenja, već potaknuto željom da se samo-opravda. I to uvijek ide zajedno: samo-opravdavanje i sumnjičavo mjerkanje i iskušavanje drugih: ‘ja sam bolji i pravovjerniji i to na svaki način moram dokazati!’

Priča koju sad Isus priča treba poslužiti tom čovjeku da razumije čovjeka i nužan odnos prema čovjeku, ukoliko se želi ‘baštiniti život vječni’. Ljubav prema Bogu kao da nije upitna. Podrazumijeva li se ona? Kako god, ona danas nije tema našeg razmišljanja tragom Isusove prispodobe o milosrdnom Samarijancu.

Koje bismo mi aktere priče odabrali da njome moramo prispodobiti što je to ljubav? Vjerojatno bi to bio neki zaljubljeni par koji je svoju ljubav ‘okrunio brakom’. Isus svojom pričom šokira, izaziva i iznenađuje. Kako ona zvuči u našim ušima danas? Šokira li ta priča i nas danas? Ako šokira, koga šokira? Samarijanci su vjerojatno pljeskali Isusu. Onda i danas šokirani su religiozni samopravednici. Danas bi ne mali broj ljudi koji sami ne vjeruju, a Crkvi nisu skloni, također u ovoj Isusovoj priči vidjeli kritiku crkvenih institucija i crkvenih službenika. I ne bi bili uvijek u krivu. Ali, je li Isusova priča namijenjena protiv nekoga? Svakako, imati bilo kakvu vlast, a religijsku napose, čovjeka stavlja u posebno osjetljiv položaj, ali nisu svi ljudi na vlasti pokvareni i zli (iako mi u HR često mislimo tako). Ova prispodoba govori o opasnosti od uskogrudnosti i ekskluzivizma koji isključuju čovjeka iz našeg vidokruga. I svećenik i levit su imali važnijeg posla od čovjeka u nevolji, imali su opravdanje za svoj postupak.

Kako saznati kakvi smo? Kriza je ta koja pokazuje što se u nama krije. Dok se neometano putuje sve je pod kontrolom, ali kad se dogodi kakva iznenadna situacija brzo i lako na površinu izbije tko smo zapravo. Zato su takve krizne situacije dobre ukoliko tražimo duhovni rast. Služe nam kao testovi našeg duhovnog napretka. Valja držati na umu: ako smo pali na jednom testu, to ne mora tako ostati. U životu najčešće slijedi ‘popravni ispit’. Kod Boga nije ograničen broj ispitnih rokova.

Broj ljudi koje bi taj zakonoznanac pripuštao u krug njemu prihvatljivih bio je jako mali. Samo oni koji su svojim porijeklom i ponašanjem bili dostojni toga. Isus pak ima drugi pristup: u krugu njegovih učenika, uz jednog carinika, bili su tu i drugi neobrazovani ribari, žene, nije zazirao od gubavaca, išao u ‘poganske krajeve’ (Samariju, Gerazen). Isus je tražio ono što je sam živio. Nije mogao otputovati do Španjolske ili Ninive, ali je svojim postupcima prema ljudima pokazao kakvo je njegovo srce. Čini je iskorake tamo gdje je mogao.

Samo Bog može zagrliti sve. Mi, zbog naše ograničenosti samo neke. S tim na umu, pitamo se: hoćemo li tražiti načina kako u ‘svoj krug’ pripustiti i one za koje do sad tu nije bilo mjesta, ili ćemo tražiti načina kako iz svog kruga maknuti one kojima tu nije mjesto. Pripustiti ne zato što isto mislimo, jednako vjerujemo ili se ponašamo, već naprosto zato što je svako ljudsko biće moj bližnji. Napose ljudsko biće u potrebi.

Vidjeli smo nedavno da se ‘neće baštiniti KB’, može razumjeti i kao ‘neće imati mira već sada i ovdje’ (Gal). Ne umanjujući važnost i ozbiljnost očekivanja onoga što ima biti kad nastupi novo Božje stvorenje, valja nam uvidjeti da širenje kruga prihvatljivih donosi veću radost i mir već sada nego uskogrudno isključivanje drugog.

Može li se dakle ljubav zapovijediti? Ako zapovijed razumijemo kao ‘moraš’, onda svakako ne, ali ako tu zapovijed shvatimo kao naputak: ‘to je put u život (sadašnji i budući) onda svakako da. Ljubav je stvar odluke. Samarijanac se sažalio nad nevoljnikom. Ako je sažaljenje osjećaj, onda svakako to nije bilo dovoljno za učinkovitu pomoć ranjeniku. Trebala je i odluka da se suspendira vlastito putovanje, da se zaprlja ruke, da se potroši novac, da se možda i sam izvrgne opasnosti od novog napada razbojnika. Sam možda nije bio dovoljno vičan medicinskoj skrbi, ali je znao tko zna. Pobrinuo se za čovjeka i možda mu spasio život.

Kad se zaljubimo najprije zadovoljavamo svoje želje i prohtjeve. Ljubav nastupa kasnije kad naučimo voditi brigu o potrebama drugog. Budući u naše vijeme riječ ‘ljubav’ vežemo uz romantične osjećaje koji su najčešće sebični, koje bismo riječi mogli upotrijebiti kako bismo opisali onu stvarnost o kojoj Isus govori u ovoj prispodobi?
– blagonaklonost
– nesebičnost
– požrtvovnost… (ima li još što?)

Može li nam ovo razmišljanje pomoći da počnemo mijenjati perspektivu, tj. da umjesto isključivanja, sumnjičavog ispitivanja i samoopravdanja, počnemo tražiti načine kako da u svoj vidokrug pripuštamo i ljude koje do sad nismo mogli?

Audio verzija nalazi se ovdje.

Komentiraj

Popunite niže tražene podatke ili kliknite na neku od ikona za prijavu:

WordPress.com Logo

Ovaj komentar pišete koristeći vaš WordPress.com račun. Odjava / Izmijeni )

Twitter picture

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Twitter račun. Odjava / Izmijeni )

Facebook slika

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Facebook račun. Odjava / Izmijeni )

Google+ photo

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Google+ račun. Odjava / Izmijeni )

Spajanje na %s