Od demona slobodni

Galaćanima 5.1, 13-25

Podsjećam: Prije no što se pozabavimo današnjim tekstom valja podsjetiti na:

1. Pismo vidi grijeh kao stanje otuđenosti, zla dijela i kao silu koja čovjeka drži u ropstvu. Danas ćemo se pozabaviti ovim zadnjim naglaskom: silom koja čovjeka drži u šaci i prisiljava ga činiti ‘djela tijela’.

Također valja mati na umu tekst prošle objave, s naglascima:

1. Pod ‘opsjednućem demonima’ mislim na nasilje nad čovjekovom slobodom (a to je unutrašnja stvarnost)

2. Raskidanje lanaca (izvanjsko stanje), bez oslobađanja od snage unutrašnjeg robovanja, vodi u anarhiju.

3. Strah od slobode

Danas nam o ovim stvarnostima progovara apostol Pavao u poslanici Galaćanima:

‘Za slobodu nas Krist oslobodi. Budite dakle postojani i ne dajte se ponovo u jaram ropstva.’

1. Krist i njegovo djelo usmjereni su na donošenje slobode čovjeku: Zakon drži u ropstvu / Duh oslobađa. Moguće je, kako smo vidjeli prošle nedjelje, bojati se slobode. Ne bismo se slobode trebali bojati kao Gerazenci. Ne svjedoči li Pismo od svoje prve stranice o Božjemu trudu da Čovjeku donese oslobođenje od stanja u koje je upao?

2. Tijelo i Duh su suprotstavljeni jedan drugome. Tijelo traži svoja prava i svoje dobro. Duh, slavu Božju i dobro bližnjega. Protiv ‘ploda Duha’ nema zakona. Koji bi zakon mogao biti protiv, primjerice, mira koji netko nosi u srcu?

3. Djela tijela čovjek čini pod pritiskom unutrašnje zarobljenosti – sila ‘demona’. Ta se djela daju čak i zakonima, društvenim stegama i slično, ograničiti, ali ne i iskorijeniti.

‘Oni koji takvo što čine, neće baštini kraljevstva Božjega’ -> ne nužno: ‘neće ići na nebo’, već: ‘neće imati mira’ – iako to čine baš zato da bi postigli unutarnji mir.

4. Plod Duha je isto tako manifestacija unutrašnje stvarnosti. Pavao će reći da su Galaćani dobili Duha po vjeri u poruku (3.2), da taj Duh u našem unutrašnjem čovjeku stvara novu stvarnost koju naziva ‘sinovstvom’ (4.6).

Važno je zapaziti: moguće je doživjeti slobodu pa se ponovo vratiti u ropstvo, što je upravo slučaj kod Galaćana. Kao da nakon dugo očekivanja odvežete ‘cimu’ i zaplovite, pa se prestrašite otvorenog mora i vratite se u luku. Pavao, koji je visoko cijenio novostečenu slobodu u Kristu i koji je svjedočio njihovom obraćenju i ‘primitku Duha Svetoga’ bio je jako ljut i razočaran zbog toga. Imali ste šansu otploviti na drugu obalu, a sad ste se zbog straha odlučili vratiti. On ih opominje i kaže: ‘još nije kasno da promijenite kurs!’

I sad ključno: netko će reći i s pravom se pitati: Zašto i nakon toliko godina ‘kršćanskog staža’ vidim, doživljavam i često osjećam vezanost demonima. Zašto nema pomaka? Vjerojatno prvi razlog leži u tome što nikad o tome nisi razgovarao s nekim, ispovijedio se, potražio puteve izliječenja. Nikad adresirao to pitanje, već se poput Gerazenaca pomirio s postojećim stanjem. Svakako, tu kumuje i naše prešutno uvjerenje da je čovjek obraćenjem Bogu postao hodajući svetac i da nikakvih problema više nema i ne smije imati. Naša crkvena tradicija. A kažem, nakon svih ovih godina pastoralnog iskustva: imamo i te kako puno problema sa svojim demonima. Ponekad Bog neke stvari ukloni iz našeg života u hipu (kao što je mene oslobodio psovanja), za mnoge pak stvari treba strpljenja, molitve, razgovora. Ne znam kako bih vas mogao uvjeriti da nije sramota razgovarati s ljudima od povjerenja o svojim problemima jer to je prvi korak k oslobođenju. ‘Kako ti je ime?’, pitao je Isus demona koji je opsjeo Gerazenca. Drugim riječima: problem treba adresirati. Problem treba priznati. Na problemu treba poraditi. Bez toga mnogi će otići u grob sa svojim demonima. Ako prepoznamo tu unutrašnju vezanost koja se manifestira u djelima tijela (bludnost, nečistoća, razvratnost, idolopoklonstvo, vračanje, neprijateljstva, svađa, ljubomora, srdžbe, spletkarenja, razdori, strančarenja, zavisti, pijančevanja, pijanke i tome slično) prvi je korak da molimo Boga da nam na put pošalje nekoga tko će nam taj problem pomoći riješiti. Danas ne mogu učiniti drugo do li pozvati nas da ne pometamo pod tepih svoje vezanosti, ne negiramo ih. Za početak je priznanje sebi dovoljan prvi korak. Počni moliti Boga i on će sigurno na pravi način i u pravi trenutak poslati nekoga tko će ti pomoći čvor raspetljati, zloduha izagnati…

Pavao veliki naglasak stavlja na Duha Svetoga u čiju je moć imao bezgranično povjerenje. Duh Sveti je osoba, a s osobom se razvoja odnos. Odnosi, znamo to, imaju uspone i padove. Znamo za zaljubljenost, znamo za raskide odnosa. Znamo da se odnosi mogu produbljivati. Znamo da vrijeme igra važnu ulogu u razvoju odnosa. Da, Duh Sveti je Božja sila koja je jedina sposobna djelatno se suprotstaviti sili grijeha koji nas drži svojim robovima. ‘Ako vas Sin oslobodi, zaista ćete biti slobodni’ (Ivan 8.36). Sloboda koju Bog nudi čovjeku nije anarhija već potpuna promjena prioriteta: umjesto sebičnog ‘ja’ u centru stvarnosti, Bog nudi čovjeku mogućnost da u to sredite bude stavljen Bog sam.

Audio verzija nalazi se ovdje.

Jedna misao o “Od demona slobodni”

  1. Pozvani u slobodu (Gal 5:1)
    Jedna lokalna zajednica, potpuno temeljena na Bibliji, predstavlja vidljivi oblik nevidljive Kristove Crkve.
    Mnogi kršćani se osjećaju vrlo ugodno, skriveni u svojoj crkvi, zaštićeni zidovima svoje zajednice.
    “To mi je dovoljno, kažu oni! Kršten sam i s vremena na vrijeme idem na službu. Šta Bog može još više da traži?
    Moj život je u redu, ne činim nikom ništa na žao”. Jadni čovječe, zar ne shvataš da upravo takvo tvoje držanje žalosti Boga?
    Ličiš na Nikodima koji je imao sve vanjske znakove pobožnosti koje mi nazivamo “Religija”. On je odlazio u sinagogu i poučavao ali
    nije bio “iznova rođen”. Nije u vjeri prihvatio Krista kao svog osobnog spasitelja, uprkos sve svoje religije, slijep u Duhu
    bio je pred Bogom izgubljen čovjek i nije imao slobodu.
    Ta je sloboda spasenja vjerom u Krista upravo suprotnost ropstvu grijeha (demona) a kod Galaćana još i
    uz pravdanje vršenjem djela zakona. (Gal 5:1).
    Usporedi nauk našeg Gospodina Isusa Krista vezano uz kršćansku slobodu (Iv 8:31–36).
    Slobodu ne znači da imamo dozvolu činiti zlo (1. Pet 2:16).
    Prava ljubav prema Bogu vodi nas da tražimo razumjevanje Božje volje i da djelujemo u skladu njom.
    Božja ljubav i milost ne oslobađaju čovjeka od vjere, ljubavi i pripadnosti Bogu (Mat. 7:21–27; Gal 5:6).
    Pojam slobode o kojoj Pavao govori jest sloboda zasnovana na kidanju svih spona ceremonijalnog sustava izvanjske pobožnosti
    te usmjerenost k istinskoj, unutarnjoj duhovnosti, kršćanske slobode popraćenoj djelima.
    Sve što je vezano uz odnos između kršćanske slobode i Božjeg zakona vidi u Rim. 3:31 (Gal. 3:19, 24).
    Čovjek ne može iskusiti veće zadovojstvo i radost od one koja dolazi kad punim srcem surađujemo s Bogom što je uostalom razlog
    i svrha čovjekovog postojanja. Sloboda evanđelja ne daje nam dozvolu da činimo “djela tijela” (Gal 5:19–21).
    Bog oslobađa čovjeka grijeha a zatim radi na tome da razumjemo Božju volju i da djelujemo u skladu njom. (Fil. 2:13; Rim. 8:3, 4).
    Služite jedni drugima i ne iskorištavajte jedni druge. Onaj koji daje “priliku tijelu” nije sljedbenik Isusov.
    Ljubav prema drugima se očituje spremnošću da im služimo. Pavao o sebi često govori kao o sluzi (Rim 1:1; Titu 1:1),
    a taj njegov jaram je dragovoljna služba ljubavi. Ljubav prema Bogu ima svoj najbolji i najveći izraz u ljubavi i služenju prema bližnjima
    (1 Iv 4:20, 21). U Gal 5:13 do 6:15 Pavao izražava istinu po kojoj jedini vrijedan dokaz za prihvaćanje slobode i života u Duhu
    je promjena u “novo stvorenje” (Gal 6:15) u kojem “plod Duha” (Gal 5:22, 23) doseže zrelost da činimo “dobro svima” (Gal 6:10).
    Jedino ljubav ispunjava zakon (Rim 13:10); ljubav ne samo prema bližnjima i Bogu nego i prema našim neprijateljima (Mt 5:43, 44).
    Ljubav prema Bogu ispunjava četiri zapovjedi dekaloga a ljubav prema bližnjemu ostalih šest (Mt 22:37-40).
    Prve četiri uređuju odnos između Boga i čovjeka a ostalih šest odnos između ljudi.
    Tema cijele poslanice je ispravan odnos između kršćana i Boga u kojem su Galaćani zastranili.
    Stoga sa sigurnošću možemo ustvrditi da za kršćane kao za novi Izrael zauvijek vrijedi zapovijed iz Levitskog zakonika 19:18.
    Gal 5:15 “Ako li pak jedni druge grizete i glođete…”. – ništa drugo nego metafora kanibalizma.
    Galaćani su se vladali međusobno poput gladnih i divljih zvijeri. Riječima i djelima podrivali su jedni druge.
    Ogovaranja, klevete i razne grubosti bili su bez sumnje karakteristika ove zajednice u međusobnom ophođenju.
    Crkvena povijest je zabilježila žalosno stanje vjere jedne zajednice za drugom na koja su se Pavlova upozorenja odnosila.
    Prava suprotnost ovakvom vladanju tj. jedinstvo u istini, vjeri i ljubavi je tema Gospodnje molitve u Iv 17.
    U takvom stanju koje Pavao opisuje ne samo Galaćani već nijedna kršćanska zajednica ne može uživati zdravo vjersko iskustvo.
    Gal 5:16. “po Duhu Živite” – doslovno “u Duhu hodite” (grč. peripatejte, peripateō), zapravo po zakonu Duha životvorca koji nas vodi (Rim. 8:2, 14).
    Pavao učestalo koristi ovaj izraz u svojim poslanicama. Sveti Duh je jedini namjesnik Kristov na zemlji koji vodi čovjeka u vječni život (Iv 16:8–11).
    Protivno vodstvu Duha je udovoljavati požudama tijela (požuda grč. epithumia) (Mk 4:19) “u brizi za tijelo, ne pogodujte požudama” Rim. 13:14.
    Težnja Duha vodi u život vječni međutim težnja tijela vodi u smrt (Rim 8:6–8). Riječ “tijelo” ovdje označava pokvarenu ljudsku narav.
    Gal 5:17 “protiv Duha” – taj nevidljivi i vremenski neodređen sukob se nastavlja, ta unutarnja borba između sklonosti da činimo dobro ili da činimo zlo.
    Pavao opisuje ovaj sukob te iz svog osobnog iskustva i tu vidi mogućnost za pobjedu Duha samo kroz Isusa Krista (Rim 7:24-8:2).
    Između tijela i Duha nema ustupaka jer ustupci u slučaju ovih krajnjih suprotnosti vode u smrt.
    U Rim 7:21–24 Pavlov nauk u svezi sa slabošću tijela je u neskladu s vjerovanjem da u čovjeku postoji nekakva sila kojom sam od sebe može pobijediti grijeh.
    Gal 5:18. “Ako vas Duh vodi” (vidi također Rim 8:14) niste pod zakonom. Pavao upozorava Galaćane da Duh Sveti ne vodi ljude da traže spas ispunjavanjem židovskih vjerskih obreda.
    Upravo suprotno oni koji na takav formalistički način traže opravdanje u ratu su protiv Duha Svetoga (Gal 2:16).
    Gal 5:19. Djela tijela kao takva rezultiraju brojnim ljudskim negativnim žudnjama, strastima, osjećajima i željama. Pavao daje djelomičan popis tih djela tijela (grijeha, demona) u Gal 5:19–21.
    Kad Galaćani nauštaju vodstvo Duha Svetoga ti demoni (vidi Mt 5:32; 2 Kor 12:21) ulaze u njihov život .
    Gal 5:20. Idolopoklonstvo – sve što zauzme Božje mjesto u našim životima postaje idol.
    Vračanje (grč. farmakeia, doslovno trovanje ili davanje čarobnog napitka) u ovom slučaju ono isto vračanje kao i u Izl 7:11.
    Pavao nailazi na ovakvu praksu praznovjerja u Efezu (Dj 19:19). Drevno vračarstvo i moderni spiritizam imaju puno toga zajedničkog.
    Ivan u Otkrivenju spominje vračanje između ostalih demona koji će zauvijek biti uništeni (Otk 21:8; vidi i Otk 9:21; Otk 18:23).
    Ostalo: “neprijateljstva, svađa, ljubomora, srdžbe, spletkarenja, razdori, strančarenja (podjele dosl. hereze, grč. haireseis vidi 1 Kor. 11:19)”.
    Usporedi stanje Galaćana sa onim u Korinćana (1 Kor. 1:12, 13). Istinski kršćanski Duh nasuprot takvom stanju jest Duh jedinstva (Iv 17:21).
    Gal 5:21 U nekim tekstovnim varijantama grčkog izvornika na ovom mjestu stoji i ubojstva (grč. fonoi) međutim u većini je izostavljeno.
    Oni koji neprestano čine grijehe ovdje nabrojane neće baštiniti kraljevstva Božjega. (vidi i 1 Kor 6:10; Otk 21:27).
    Gal 5:22-23 Plod Duha rađa kad Duh Sveti preuzme kontrolu u životu odnosno nadjača tjelesno.
    Taj plod nije rezultat našeg vlastitog napora već nastaje djelovanjem sile Duha Svetoga u nama.
    Primjetimo da je ovdje riječ “Plod” u jednini dok su “djela” (Gal 5:19) u množini.
    Iako je jedan “Plod Duha,” on obuhvaća sve nabrojane kršćanske vrline nabrojane u retcima 22 i 23 a koje su prisutne u svakodnevnom životu kršćana,
    stoga ako bilo koja od njih nedostaje našem u životu ne može se reći da imamo “Plod Duha”.
    Ljubav – Mat 5:43, 44; 1 Kor. 13 radost – Rim. 14:17, mir – Iv 14:27, velikodušnost, uslužnost, dobrota, vjernost (ili vjera grč. pistis znači i jedno i drugo) blagost (ili krotkost) i mnoge druge ovdje nespomenute.
    Gal 5:24. Razapeti tijelom (vidi Rim. 6:2–16) prihvatili smo svoj križ.
    Gal 5:25. Ako živimo po Duhu njegov Plod se vidljivim djelima očituje u našoj svakodnevici.

Komentiraj

Popunite niže tražene podatke ili kliknite na neku od ikona za prijavu:

WordPress.com Logo

Ovaj komentar pišete koristeći vaš WordPress.com račun. Odjava / Izmijeni )

Twitter picture

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Twitter račun. Odjava / Izmijeni )

Facebook slika

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Facebook račun. Odjava / Izmijeni )

Google+ photo

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Google+ račun. Odjava / Izmijeni )

Spajanje na %s