Smrt je pobijeđena

1 Kr 17.8–16; Lk 7.17-24

U pročitanim tekstovima I Ilija i Isus čine da se u mrtve ‘vrati duša’, tj da ožive oni koji su bili spremni za ukop. Razlikujmo njihov povratak u žive i Isusovo uskrsnuće. Prvi su ponovo umrli. On nije. Pokaže se da je život jači od smrti. Udovica iz Sarfate na to kaže: ‘Sada znam da si ti čovjek Božji’, a okupljeno mnoštvo o Isusu: ‘ Velik se prorok pojavi među nama, Bog pohodi narod svoj!’

Budući da se uskrsnuće mrtvih ne događa svaki dan (ili preciznije, skoro nikad), pitamo se čemu uopće ove zgode? Ne izazivaju li kod nas frustraciju? Molimo i ništa se ne događa? Gdje grješimo? Trebamo li više, usrdnije moliti? Možda cijelu noć? Ili sedam dana? Ili glasnije?

Kad je već Isus koristio prispodobe, evo i jedne moje:

Čak je i kontinentalcima poznata funkcija svjetionika. Riječ je o visokoj kuli koja na vrhu ima svjetlosni uređaj. U njemu gori svjetlo, a sustav rotirajućih leća šalje bljeskove svjetlosti određene boje i u određenim intervalima u noć. Time je brodovima u prolazu omogućena sigurna navigacija. (danas je dakako s GPS-om potreba za svjetionicima manja, ali sliku još uvijek poznajemo i razumijemo).
Što nam ta slika kazuje?

  • Svjetionik ne rasvjetljuje okolinu

I kad bljesne ništa oko sebe ne vidimo jasnije. Mrak je i dalje jednako neprobojan.

  • Svjetionik ukazuje na opasna mjesta i ulaz u luku

Unatoč tome što je oko nas i dalje mračno, ulaz u luku ili opasna hrid postaju ‘vidljivi’.

  • Trenutak bljeska ne ovisi o želji pomorca

Bez obzira na to što činio, što želio i koje radnje poduzimao, svjetlost će bljesnuti u skladu s voljom onoga tko je svjetionik postavio

U Bibliji čitamo o tim bljeskovima. Danas smo se prisjetili dva. Ali čitamo i o beskrajno dugim vremenima mraka, Bože šutnje i agonije pojedinaca i Božjega naroda.

Dugačak je spisak patnika s kojima sam se samo ovaj tjedan čuo i vidio. Ako tome dodamo sva vaša iskustva u proteklom tjednu, imamo sve samo ne bljeskove Božje intervencije u naš mračni svijet. A opet, sinoć smo na večeri slavljenja slušali o takvim bljeskovima koji su promijenili živote ljudi.

Čudesni su znakovi – bljeskovi u noći – u barem trojakoj funkciji:

1. Potvrde autoriteta osobe koja je poslana (Ilija – sad znamo da si čovjek Božji; Isus – velik prorok – Bog pohodi narod svoj)

2. U funkciji spasenje konkretne osobe – ozdravljenje, oslobođenje od zloduha…

3. Najava konačne inauguracije novog Božjeg stvorenja (sigurne luke)

Po tim izvanrednim događajima – bljeskovima (bitno Kristovim uskrsnućem – koji više ne umire) Bog najavljuje konačnu pobjedu života nad smrću. Ti su događaji podsjetnici da Božja obećanja ostaju unatoč našoj nevjeri i naizgled utrnuloj nadi. Iako bismo nekad rado doživjeli povratak mrtvih, ove slučajeve ne treba shvaćati kao model, kao nešto što nam je tražiti i onda biti razočaranima jer se nije dogodilo. Ovi su događaji zapisani kako bismo trajno održali živom nadu u ‘novo Božje stvorenje’, ‘novo nebo i novu zemlju’. Da se smrti mognemo smijati u lice, čak i onda kad nam nanosi bol, jer svi se razboljevamo i umiremo. Smijati joj se ne zato što ne bi bila strašna, već zato što znamo da njezin poraz neminovan. Ona je posljednji neprijatelj koji će biti pobijeđen. Realnosti su ovoga svijeta, sadašnjeg poretka, i bolest i smrt. I zvijezde umiru, kako ne bi tako krhko biće kao što je čovjek? Najbolji i jedini način da se sa smrću ne pomirimo je da održimo živom nadu u novo Božje stvorenje. Smrt se još ne da, ali njezin kraj znamo: umrijet će. Da, smrt će umrijeti. Kristovim je uskrsnućem smrti već ‘oduzet žalac’, ali još nije u potpunosti obesnažena.

Pavao ne piše Timoteju: ‘budući da imaš česte želučane slabosti, strpi se malo dok ne dođem do tebe da na tebe položim ruke, pa će boljka proći’, već mu kaže: ‘popij malo vina’. Nadalje, piše: ‘Trofima ostavih bolesna u Miletu’. Na Malti, nakon molitve, položio je ruke na bolesnog Pubijevog oca i ozdravio ga (Djela 28.9), u Efezu (gdje je kasnije Timotej služio) su na bolesnike stavljali rupce i Pavlovu odjeću i bolesnici su ozdravljali. Zašto nije poslao Timoteju rubac? Zašto nije ozdravio Trofima? Bilo je trenutaka (bljeskova) kad su se čuda ozdravljenja događala, a bilo je i vremena kad toga nije bilo.

Problem je kad ljudi više ne očekuju, problem je kad ljudi to uvijek očekuju. Zaboravljamo: ‘Budi volja tvoja’… U Pavlovu je slučaju to često bilo: ‘pokazat ću mu koliko mu je pretrpjeti za moje ime’ (Djela 9.16).

Obeshrabrujem li ovime nečiju vjeru? To mi je sigurno zadnja nakana. Ali ne želim ohrabrivati ne samo nerealna očekivanja i posljedično razočarenja – već ni nebiblijsko učenje kako nam uvijek, ako smo dobri kršćani, mora biti dobro, moramo imati dovoljno novca, biti zdravi i uspješni. To nisu naučavali ni Isus ni njegovi apostoli. Naprotiv, sami su živjeli živote s kojima se većina od nas ne bi mijenjala: u neimaštini, slabostima, trpljenjima, progonstvima i na kraju – znamo – smrti, i to smrti na križu.

Kad molimo, Bogu vjerujemo, iščekujemo njegov odgovor, spremni smo i križ prihvatiti, ništa ne činimo krivo. Samo prepuštamo onome koji je mudriji od nas da nas zabljesne svojom svjetlošću u trenutku kad on to milostivo odredi.

Audio verzija nalazi se ovdje.

Komentiraj

Popunite niže tražene podatke ili kliknite na neku od ikona za prijavu:

WordPress.com Logo

Ovaj komentar pišete koristeći vaš WordPress.com račun. Odjava / Izmijeni )

Twitter picture

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Twitter račun. Odjava / Izmijeni )

Facebook slika

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Facebook račun. Odjava / Izmijeni )

Google+ photo

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Google+ račun. Odjava / Izmijeni )

Spajanje na %s