Duh dan Crkvi kao dah novog stvorenja

Djela 2.1–21; Rim 8.14–17

Psalam 104: Kako su brojna tvoja djela, o Jahve! Sve si to mudro učinio: puna je zemlja stvorenja tvojih. I sva ova bića željno čekaju da ih nahraniš na vrijeme… Sakriješ li lice svoje, tad se rastuže; ako dah im oduzmeš, ugibaju i opet se u prah vraćaju. Pošalješ li dah svoj, opet nastaju, i tako obnavljaš lice zemlje.

U 2. Ljetopisa 5.11ss čitamo da su pri posvećenju Hrama bila prisutna 120-orica svećenika i da je, dok su trubili i pjevali, oblak ispunio Hram, a nakon Salomonove molitve spustio se oganj s neba i spalio žrtve’ (7.1) I Djela bilježe da se pred Pedesetnicu okupljalo oko 120 ljudi koji su izabrali dvanaestog apostola i zajedno molili kad se spustio oganj. Na Dan Pedesetnice Duh je Sveti po Crkvi dan svijetu kao dah novoga Božjega stvorenja (kraljevstva Božjega). Duh Sveti je ‘dah’ po kojemu, kako reče pslamist, ‘Bog obnavlja lice zemlje’. Crkva je, prema Isusovoj najavi, bila i ostala svjedokom i kanalom Božjega djelovanja u ovome svijetu. To znači da Crkva tu nije zbog sebe. Jedino po Duhu Svetome ljudska zajednica postaje zajednicom novoga stvorenja. Znakom nade. Bez Duha ona je klub, institucija… Podsjetimo se na prošlonedjeljno razmišljanje: Božji PR u ovome svijetu je zajednica Isusovih sljedbenika koja svojim životom, tj. novim, pomirenim, odnosima svjedoči da je Bog živ.

Kako znati da je Duh Sveti prisutan? Glasnim bogoslužjem? Prorokovanjem? Govorom u jezicima? Svakako Pedesetnica kao i posvećenje Salomonova hrama svjedoči i o buci, huci s neba, ognju i govoru u jezicima ljudi koji su se sabrali u Jeruzalemu i o prorokovanju. Tako da se ništa od toga ne može i ne smije poreći kao mogućnost. No, valja li uvijek neku manifestaciju Duha betonirati i ponavljati? Je li u tome smisao ‘silaska Duha?’ Šutnja je ponekad snažnija od buke i puno riječi. Tekst koji smo čitali u Rimljanima poslanici daje jedan drugi kriterij po kojemu se raspoznaje prisutnost i djelo Duha Svetoga. Pavao kao da nije zainteresiran za bilo koji oblik ponavljanja iskustva 120-torice i okupljenog mnoštva.

Oslobođenje od straha – kriterij djela Duha

  • Od Boga

Znak djela Duha Svetoga i prisustva novoga stvorenja je posinjenje. Rob postaje sin i stupa u novi odnos s Gospodaroms. I rob i sin su u nekom odnosu prema gospodaru domaćinstva. Jedan u odnosu straha, drugi povjerenja. Religioznost često nosi sa sobom tu notu straha. Uskoro izlazi iz tiska novi broj Glasa Crkve, pa pročitajte tekst dr. Lidije Matošević o Lutheru i njegovu vremenu o strahovima i tjeskobi koji su u to vrijeme vladali kako kod Luthera tako i u cijelome društvu. Religije taj osjećaj, možda i nehotice, potiču jer omogućuje lakšu kontrolu, da ne kažem manipulaciju, ljudi. Lako se dogodi da nosioci religijske vlasti, i sami neproduhovljeni, strahom drže ljude u pokornosti. Ne možda zato što im žele zlo, već zato što sami ne znaju bolje, pa im je sigurnije strašiti nego oslobađati.

Riječ ‘strah’ je višeznačna u Bibliji – nema uvijek onu konotaciju kakvu ima danas u eri vladavine psihologije. Vidjeli smo nedavno da ‘bogobojaznost’ kod naših suvremenika uglavnom ima loš prizvuk. U biblijsko vrijeme je to značilo da netko vjeruje u Boga i Bogu, da se drži onoga što se od čovjeka traži. Bojati se Boga u tim smislu bi moglo značiti da se pazi da se ne prekrši zapovijedi, da se bližnjemu ne nanese zlo, da se Boga ne uvrijedi. Bez Duha Svetoga čovjek se prema Bogu odnosi kao prema biću od kojega ga je strah.

  • od strahova: smrt odbačenost, kazna

Kad jednom čovjek susretne milostivoga Boga i tijekom vremena produbljuje prijateljstvo s njim tada se i strahovi koji opsjedaju čovjeka umanjuju. Zašto bi se čovjek panično bojao smrti, kad zna da ga s druge strane čeka dobri Bog? Zašto bi se bojali odbačenosti, neimaštine kad znamo da nas on nikad neće napustiti: ‘U življenju ne budite srebroljupci, zadovoljni onim što imate! Ta on je rekao: Ne, neću te zapustiti i neću te ostaviti.’ Heb 13.5; ‘Može li žena zaboravit’ svoje dojenče, ne imat’ sućuti za čedo utrobe svoje? Pa kad bi koja i zaboravila, tebe ja zaboraviti neću.’ (Iz 49.15). Isus: ‘Neću vas ostaviti siročad’ (Ivan 14.8)

Biblija je prepuna Božjih obećanja njegove brige za čovjeka. Kad bismo ih sve nabrojali morali bismo jednostavno započeti čitati Bibliju na prvoj stranici i završiti na zadnjoj i na svakoj bismo našli ili svjedočanstvo Božje brige za svoj narod , za svakog pojedinca. Konačno veliko obećanje smo čitali nekoliko prošlih nedjelja. Obećanje Novog Jeruzalema koji dolazi od Boga i u kojemu više neće biti ni bol ni suza, ni smrti.

Da, djelo Duha Svetoga će se nekad manifestirat kao bučno bogoslužje, ali kad buka mine ostaje pitanje: jesmo li oslobođeni straha od Boga, od smrti, od ostavljenosti, od kazne? ‘U smirenom uzdanju snaga je vaša’ poručio je Bog svom narodu preko Izaije (Izaija 30.15).

Audio vezija nalazi se ovdje.

Komentiraj

Popunite niže tražene podatke ili kliknite na neku od ikona za prijavu:

WordPress.com Logo

Ovaj komentar pišete koristeći vaš WordPress.com račun. Odjava / Izmijeni )

Twitter picture

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Twitter račun. Odjava / Izmijeni )

Facebook slika

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Facebook račun. Odjava / Izmijeni )

Google+ photo

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Google+ račun. Odjava / Izmijeni )

Spajanje na %s