Put u Grad bez Hrama

Djela 16.9-15; Ps 67; Otk 21.10–14, 22–23; Iv 14.23–29

1. Djela apostolska

Trgovkinju Lidiju zatičemo u Filipima, prvom gradu na istoku Grčke. Bila je iz Tijatire, grada u Maloj Aziji (današnji Akhisar). Budući da je Tijatira bila u pokrajini Lidiji, nije nemoguće da su tu ženu tako zvali zbog kraja iz kojeg je potjecala, kako primjerice Samarijanku. Možda je poput današnjih migranata, naprosto u drugoj sredini vidjela bolje prilike za sebe i svoju obitelj? Prodaja odjeće od grimiza koji je bio skup, donosila je dobru zaradu. Jedan od putova prodora Evanđelja na europski kontinent je uz Rim nakon ovog Pavlovog misijskog putovanja bio i ovaj preko Grčke.

Razmišljajmo danas, potaknuti riječima: ‘bogobojazna žena… čije srce Bog otvori’ o duhovnom putovanju, o otkrivanju novih duhovnih područja, o cilju putovanja. ‘Bogobojazni’ ili ‘štovatelji prvoga Boga’ (ovisi o prijevodu) bili su pogani tj. ne-Židovi, ali su u židovskoj religiji prepoznali vrijednost i prigrlili Jahvu kao svog Boga, iako se samoga Zakona nisu pridržavali na način farizeja. Bili su to, nazovimo ih tako, stepenicu niže od prozelita – koji su prihvaćali i obrezanje.

Zapazimo: poganka -> pobožna -> žena Duha

Neki će naši suvremenici ili otvoriti stranice NZ-a ili se nekim drugim načinom susresti s ovom riječju: ‘bogobojaznost’ ili ‘pobožnost’. Kakvu su pri tom njihove asocijacije? Ovdje su mi, svojim odgovorima pomogli neki moji prijatelji kojima sam postavio to pitanje.

Jedan mudro reče: ‘bogobojaznost je možda stvar prošlosti ako ćemo ju plitko gledati. Dubinski je malo drugačije’ (misleći vjerojatno pri tom da se taj pojam više ne rabi). Ostali odgovori variraju od: ‘Fanatik’, preko ‘onaj koji radi dobro iz sebičnog straha, a ne iz uvjerenja i potrebe za činjenjem dobroga’, ‘religiozna starica u stanu punom crkvenih relikvija koja u svemu što ne poznaje i čega se boji vidi svetogrđe’, do ‘netko tko se slijepo drži “pravila” jer se boji kazne ali ne razumije vjeru’.

Oni koji misle kažu: ‘Pitam se kada se Boga treba bojati? Valjda kada nešto namjerno pogriješimo ili sagriješimo (jer svi griješimo, zato ovo “namjerno”). Možda bi izraz “bogobojazan” označavao osobu koja ima skrupule, nekoga tko ima savjest, tko ne čini zlo jer smatra (vjeruje?) da, osim što je zlo jednostavno zlo, postoji još i netko tko nije čovjek, a bezrezervno je protiv činjenja zla.

Bili je i onih koji su bliže vjeri pa rekoše: Bogobojaznan je ‘onaj koji razumije bit života’, ‘krotkost tj. suprotno od tašt, bahat’, ‘ponizan, strah Božji, vjera u Boga, prisnost s Bogom.’’ (bilo je i odgovora koje religiozne uši ne bi mogle podnijeti u nedjelju ujutro).

Koja bi onda riječ danas odgovarala ‘bogobojaznom’ iz onog vremena? Ima li danas tragatelja za smislom življenja, za odgovorima na konačna pitanja?

Možemo li što prigovoriti osobi koja štuje Boga, koja je bogobojazna? Treba li od nje tražiti nešto više? Nije li dovoljno Bogu da netko bude bogobojazan? Treba li osoba sama tražiti nešto više od onoga što već ima, čega se drži, onoga što njezin život čini bogobojaznim životom? Ovdje čitamo da je i tako bogobojaznoj ženi bilo potrebno nešto više, nešto što će joj po ‘otvaranju srca’ donijeti promjenu u njezin život i život njezina doma koji je zajedno s njom bio kršten. .

Na putu (ukoliko život opišemo metaforom putovanja) nitko ne može reći: ‘stigao sam’, dok ne ‘presječe ciljnu vrpcu’. Nitko ne može reći: ovo je dovoljno. Krenuti na put u Zagreb i izaći s autoputa u Donjoj Zdenčini i tu stat nije obavljen posao. To što smo blizu Zagreba, ne znači da smo i tamo. Pobožnost – shvaćena kao održavanje tradicije (religioznost), nam često stvara privid da smo s Bogom sve riješili. A Boga ne možemo smjestiti u neku ladicu i očekivati da svaki put kad ju otvorimo tamo nađemo zaboravljenoga i dobro očuvanoga Boga. Boga koji nas za Uskrs i Božić čeka u crkvi. U Djelima opetovano čitamo svjedočanstva o apostolima koji su bili u sukobu s postojećim religioznim sustavima. Apostoli su naviještali Boga koji ne živi u rukotvorenim hramovima (Atena, Djela 17), da bogovi nisu oni koji rukama nastaju (pobuna u Efezu, Djela 19), da spomenem samo dva. Govorili su o Bogu kao našem suputniku. I ta tvrdnja onih koji su spoznali da je Bog uvijek veći od svakog religioznog sustava dovodila je do napetosti. Religijski sustavi često ubijaju nadu u novi Božji poredak.

2. Otkrivenje

Tekst iz Otkrivenja govori o ‘Novom Jeruzalemu … koji silazi s neba od Boga’ – o novom Božjem stvorenju. Slika je to dakako koja nas upućuje na to da je ono što nas očekuje u potpunosti Božje djelo. Kroz povijest nije nedostajalo čovjekovih pokušaja da izgradi svijet bez trpljenja, zla i propadljivosti i nisu se pokazali uspješnima. Sjetimo se samo nama najbližeg, komunističkog projekta. Koštao je više ljudskih života nego bilo koji drugi, iako je obećavao raj na zemlji.

Znamo kako je sada: čovjek je uvijek podvojen u svojoj egzistenciji i odatle muka, sukobi, napetosti, nepomirenost, izostanak Šaloma. Jednost nastupa tek kad ga budemo gledali licem u lice, tek kad se ‘Novi Jeruzalem’ iz Ivanove vizije spusti s neba od Boga. Fokalna točka: U Gradu nema Hrama! Udaljenost, otuđenost je dokinuta. Bog je posred svog naroda. Nema više posrednika. Nema više religijskog zlorabljenja čovjekove slabosti. Nema više sukoba. Dakako da to ne možemo ni zamislite jer se baš od sukoba živi. Ne od mira, jer mir nije vijest koja se prodaje. Cilj tog duhovnog putovanja je Grad bez Hrama ili ‘Ja i Otac jedno smo!’

3. Evanđelje

Kako do tog Grada bez Hrama? Isus kaže svojim učenicima da će ih Duh kojega će Otac poslati u njegovo ime podsjetiti i podučiti na naviještenu im Riječ. Duh Sveti je taj koji otvara srce. Bez Duha Božjega čovjek vazda ostaje tragatelj, nikad ga svjetlo ne obasja. Duh Božji od bogobojaznog čovjeka religije stvara dijete Božje. Duh Sveti je taj koji nas čini prijateljima Božjima. Koji nam ga oživljava i približava kao dobroga Oca. Da, bez Duha Svetoga, Bog ostaje vazda mrtvi Bog. Hod vjere, život po Duhu, ne znači ponavljati staro i na nj se vraćati, već biti uveden u novu spoznaju. Ne hodamo unazad. Vrijeme ne ide unazad. Zaboravni smo i neuki. Puno riječi koje mi izgovorimo su i nevažne i nepotrebne i mnoge je dobro zaboraviti. No, Isus kaže da ono što im je on govorio treba i pamtiti i produbljeno razumjeti: ‘On će vas uvesti u svu istinu’. To nije ponavljanje starih fraza i obrazaca, već razumijevanje Riječi danas. To je prijateljevanje s Bogom.

Kod nekoga je to ‘otvaranje srca’ događaj koji pamtimo, trenutak objave, susreta, prosvjetljenja. Kod drugoga je to mukotrpno probijanje kroz gustiš životne prašume. Na tom putu bude i trenutaka zaborava Boga, kao kad po navici vozimo autoputom ali nam misli odlutaju pa i ne znamo kako smo od točke A došli do točke B. Ali svejedno putujemo. Duh Sveti prati putnika na njegovu putu u ‘nebeski’, ‘novi Jeruzalem’ u ‘novo Božje stvorenje’. Raznolikost našeg iskustva Boga je sporedno. Važno je da se srce za Boga otvori i prema njemu stalno ostane otvoreno:

Smilovao nam se Bog i blagoslovio nas,
obasjao nas licem svojim,
da bi sva zemlja upoznala putove tvoje, svi puci tvoje spasenje! (Psalam 67)

Audio verzija nalazi se ovdje.

Komentiraj

Popunite niže tražene podatke ili kliknite na neku od ikona za prijavu:

WordPress.com Logo

Ovaj komentar pišete koristeći vaš WordPress.com račun. Odjava / Izmijeni )

Twitter picture

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Twitter račun. Odjava / Izmijeni )

Facebook slika

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Facebook račun. Odjava / Izmijeni )

Google+ photo

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Google+ račun. Odjava / Izmijeni )

Spajanje na %s