Izvori voda života

4. vazmena nedjelja – C
Djela 9.36-43; Otkrivenje 7.9-17; Ivan 10.22-30

Koja riječ povezuje ova tri teksta? Dakako, život.

Evanđelje

Isus je suočen s pitanjem o svom mesijanstvu: ‘ako si ti Krist, reci nam otvoreno’. On odgovara: ‘čuli ste riječ, vidjeli djela – i ne vjerujete.’ Razlog nevjerovanju Isus opisuje ovim riječima: ‘niste od mojih ovaca’. Isus sebe vidi, i to izrijekom kaže, ‘jedno s Ocem’. To znači da je ono što je Očevo ujedno i njegovo, a to nešto ‘što mu je Otac dao’, Isus ne zadržava za sebe već nesebično daje svojima. Ono što on daje je život vječni. Ili, drugačije rečeno, njegovo se mesijanstvo može iščitati iz života kojeg su dobili oni koji su mu vjerovali: oslobođeni demona, iscjeljeni, nahranjeni, poučeni… (ima li još što?)

Ovce koje njemu pripadaju slušaju i, očito, prepoznaju njegov glas. On ih poznaje. Kako postati Isusov? Vjerovati njegovim riječima i djelima. Prihvatiti ga kao Krista – Sina Boga živoga i njegova Pomazanika. ‘Biti nečiji’ znači imati odnos s njim (njom). Znači susresti se s njim i prijateljevati s njim.

Otkrivenje

U Otkrivenju vidimo veliko, neprebrojivo beskonačno (mat.: teorija skupova) mnoštvo kako stoji pred prijestoljem i kliču Bogu i Jaganjcu. To mnoštvo, kaže anđeo, dolazi iz ‘nevolje velike’. Nepotrebno je sporiti se je li ta ‘velika nevolja’ prije ili poslije onoga što zovemo Drugi Kristov dolazak. Nije li ovaj život često baš to: ‘velika nevolja’? Obećanje tom neprebrojivom mnoštvu je da će nad njima biti razapet šator (tj. da će imati ‘krov nad glavom’, a da pri tom ne upadnu u dužničko ropstvo kredita u švicarcima), da neće biti gladi, žeđi, žege, pripeke (globalno zatopljenje) ni suza. Ljepotu slike upotpunjuje slika Jaganjca koji ih vodi na izvor vode života: ‘Gospodin je pastir moj… na vrutke me tihane vodi…’ (Psalam 23). To se čeka od kad je smrt zakraljevala: pobjeda nad smrću i život vječni. Slika je jasna: iz izvora voda neprestance istječe. Bog je, uskrisivši Isusa, utro put toj pobjedi koja će postati vidljiva u novom Božjemu svijetu. ‘Posljednji je neprijatelj koji će biti uništen smrt’ (1 Kor 15.26).

Djela

Lijepo je moći vjerovati da će jednog dana u neodređenoj budućnosti biti otrti suze s ljudskih očiju. Ali što do tada? Pretrpjeti nevolje i uzdati se da će jednom biti bolje? Počinje li taj život o kojemu je Isus govorio tek u toj nekoj budućnosti? Nije li to ni na čemu utemeljeni optimizam?

Što nam o tome ima reći pročitani tekst iz Djela? Govori nam o mnoštvu koje je u Jopi, a prije i u Lidi (danas predgrađa Tel Aviva), uzvjerovalo kad su vidjeli Enejino ozdravljenje i Tabitin povratak iz mrtvih. Kad je Petar ušao u kuću okupljene su mu udovice, okupane suzama, pokazale djela Tabitinih ruku, a nju samu je pratilo svjedočanstvo dobrih djela i milostinja.

Ovaj nas događaj može potaknuti na očekivanje sličnih čudesnih događanja danas. Ali, da ga treba razumijevati doslovno, onda nitko ne bi umro. Shvatljivo bi bilo da kad netko od 20 godina umre poželimo da uskrsne, da nam se vrati. Hoćemo li to očekivati za nekog pedesetogodišnjaka? Možda. A za devetesetogodišnjaka? Hoćemo li i za nj očekivati uskrsnuće?

Ne, ovu priču ne treba shvatiti doslovno. Ona nosi u sebi dublju poruku. Ona nam govori kako je stvarnost novoga stvorenja prodrla u ovu našu stvarnost dajući joj vječni smisao, otimajući je iz ralja smrti i propadljivosti. Valja ju shvatiti kao Božju nakanu da se ovaj zemaljski život ne zanemari uime onoga koji očekujemo i koga zovemo ‘životom vječnim’. Košulje i haljine koje je Tabita radila, nisu bezvrijedni komadi tkanine, već konkretizirano milosrđe. Svako napravljeno dobro ostaje trajno ‘zapisano’: ‘Neka vam ne dodija činiti dobro’, opominje nas Riječ Božja (2. Sol 3.13), a u Otkrivenju čitamo da će ‘kraljevi zemaljski donositi u njega (tj. u novi Jeruzalem) svoju slavu’ (Otk 21.24). I ovo nam svjedočanstvo o iskustvu rane Crkve govori o tome da bolest i smrt nemaju zadnju riječ i da je za Boga ovaj život vrijedan božanske intervencije. To nam je postalo razvidno u Isusu. U njegovim riječima i djelima. Nipošto negirati vrijednost ovog života jer, kao, on je ionako prolazan, pa se usmjerimo na onaj život koji dolazi. Ne, svaki dan, svaki čovjek, svaka situacija je vrijedna našeg truda i božanske intervencije.

Ivan, kako smo vidjeli, zapisuje Isusove riječi da unatoč toga što su vidjeli njegova djela i čuli njegove riječi ipak nisu povjerovali. Ovdje pak susrećemo ljude koji su vidjeli čudo(a) i povjerovali. I danas je tako: neki, koji nisu Isusovi, tj. koji ga nisu susreli i ne prijateljuju s njim ni da mrtvi uskrsnu neće povjerovati, dok Isusovi prijatelji njegovo djelo prepoznaju i u daleko ‘manjim’ stvarima.

Da, vječni život započinje već ovdje i sada. Oni koji u Krista povjerovaše već sada i ovdje doživljavaju predokus vječnog života.

Audio verzija nalazi se ovdje.

Komentiraj

Popunite niže tražene podatke ili kliknite na neku od ikona za prijavu:

WordPress.com Logo

Ovaj komentar pišete koristeći vaš WordPress.com račun. Odjava / Izmijeni )

Twitter picture

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Twitter račun. Odjava / Izmijeni )

Facebook slika

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Facebook račun. Odjava / Izmijeni )

Google+ photo

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Google+ račun. Odjava / Izmijeni )

Spajanje na %s