Žrtvi pripada sve

Otkrivenje 5. 11-14 (3. vazmena nedjelja, C)

Onaj koji podnije žrtvu dostojan je dobiti:

moć
bogatstvo
mudrost
snaga
čast, slava
blagoslov

Što je suprotno ovim blagodatima?

marginaliziranost
siromaštvo
neobrazovanost, neznanje
slabost
prezrenost
prokletstvo

Ne opisuju li ovi pojmovi naše ljudsko iskustvo? Ne nalazimo li se svi više ili manje u tim stvarnostima?
Žrtva je bespomoćna, bez glasa i prava. Suočeni s terorističkim napadima, često čujemo o ‘nevinim žrtvama’. Ljude koji idu na posao i pri tom stradaju od bombe svakako smatramo ‘nevinima’ jer s događajem nisu imali nikakve veze osim što su se u krivo vrijeme našli na pogrešnom mjestu. Ali možda je baš ta neka nevina žrtva samo malo prije bila u ulozi nasilnika? Osobno ne poznajem nikoga tko bi bio ‘nevin’: ‘Tko je bez grijeha, neka baci kamen prvi’. Svi smo mi istovremeno i žrtve i nasilnici. Osim Isusa: ‘On koji grijeha ne počini’.

Iz Uskrsa iščitavamo: Bog obećaje život onom koji njegovu volju vrši.

Ovdje imamo nebrojeno mnoštvo anđela, bića, starješina, svete i u konačnici svo stvorenje kako se klanjaju tj. priznaju vlast Jaganjcu koje bijaše zaklano. U istom duhu piše i Pavao kad kaže da će se Isusovu imenu prignuti, pokloniti svako koljeno. Kada danas pogledamo oko sebe to ne izgleda tako. Ne samo da Jaganjčeva vlast nije vidljiva, već je i sama riječ o tome izvrgnuta ruglu: nerelevantna je to riječ za čovjeka. No, unatoč tome zadatak i radost Crkve je da tu vlast navješćuje i ustraje u iščekivanju njezina očitovanja. Ivan je ovo vidio u viziji. Od primanja vizije do njezina ostvarenja treba proći neko vrijeme. Dvije tisuće sunčevih godina na Zemlji baš i nije neki dugi vremenski period.

Kad smo u veljači 2004. stajali na ledini označenoj krečom tijekom svečanosti polaganja kamena temeljca za naš Pastoralni centar, pet metra ispod ovog mjesta na kojemu smo sad, pitao sam Stevu, pokazujući nekamo gore: ‘Vidiš li onu kupolu gore?’ ‘Da’, odgovorio je sa smiješkom. Nisu je tada svi vidjeli, ali nije ni važno. Dovoljno je da su je neki vidjeli. Tako je i s Jagančevom vlašću. Ivan ju je vidio tada. Neki je vide danas. Neki, većina, ne. Na kraju će je vidjeti svi. Do tada će se one koji ju vide držati luđacima, zanesenjacima, ljudima koji nemaju veze sa stvarnošću. Nema veze. Oni rado prihvaćaju takve kvalifikacije jer je stvarnost koju vide očima duha stvarnija od one stvarnosti koju vide oči tijela. Vidljivo očima je prolazno. Vidljivo duhom je trajno.

Uskrsna nada

Otkrivenje je knjiga nade. Čitamo ovaj tekst u uskrsnom vremenu. Uskrs je blagdan nade da ovaj stari poredak nije, ne može i neće biti konačna stvarnost. Ovdje vidimo propadljivost, trpljenje i manifestacije zla u bezbrojnim varijantama. Izvorni primatelji i čitatelji ove knjige su u njoj nalazili nadu da ni trpljenje, ni progonstva, ni mučeničke smrti kojima su mnogi bili podvrgnuti, nisu konačna stvarnost. Da je predokus novog Božjeg stvorenja upravo zaklani Jaganjac, kojemu je dana vlast.

Jaganjac biva nagrađen zbog vršenja Božje volje. Ali to nije čin samospašavanja, već je u nj uključeno sve stvorenje koje mu zato i priznaje vlast. Ostvarenje volje Božje se događa baš posred ovog stvorenja koje Bog nije napustio. Ovo staro će uminuti i biti zamijenjeno novim. Jaganjac to otkupljenje ne ostvaruje iz ugodne daljine, već baš time što je postao ‘kao jedan od nas’, ‘ušatorivši se’. Nema spasa bez žrtve. Nema spasa na ‘daljinski’. Za spas valja ‘zaprljati ruke’, za spas valja ponekad položiti i život.

Što s nama u ovome svijetu?

To nas na kraju dovodi do pitanja kako mi stojimo s ovim svijetom? ‘U svijetu ali ne od svijeta.’ Tanka je linija između posvjetovljenja i povlačenja od svijeta. Vrlo tanka. Povijest nam svjedoči o tome. Ali baš kao što kraljevstvo ‘veće je i još ne’, tako je i Crkvi živjeti u svijetu, ne postajući pri tom svjetovna. Voljeli bismo s ‘Kristom kraljevati’, ali nam je s Kristom i trpjeti. Čovjeku je, po Kristu naviješten spas. Da bi se on mogao događati i danas, potrebno nam je imati isti duh kao u apostola: ‘Radujem se sada dok trpim za vas i u svom tijelu dopunjam što nedostaje mukama Kristovim za Tijelo njegovo, za Crkvu’ (Kol 1.24), i ‘Jer vama je dana milost: »za Krista«, ne samo u njega vjerovati nego za njega i trpjeti’ (Fil 1.29). To ne znači da Kristovu djelu što nedostaje. On je otvorio put Ocu, on je ostvario kozmičko pomirenje, ali konkretni ljudi koji danas žive trebaju i konkretne suputnike koji s njima hode i njihovo trpljenje zajedno s njima nose. Vidjeli smo i preduskrsno vrijeme: Krist predaje kraljevstvo onima koji su s njim ustrajali u njegovim kušnjama.

Naš svijet je naprosto prožet trpljenjem koje nije uvijek lako sam nositi. Zato nam je dana mogućnost da nosimo bremena jedni drugih čime se ‘ispunjava zakon Kristov’ i olakšava trpljenje patniku. Nekad mi, nekad nama, ali to je put. Žrtvi koja volju Božju vrši pripada sve.

Audio verzija nalazi se ovdje.

Komentiraj

Popunite niže tražene podatke ili kliknite na neku od ikona za prijavu:

WordPress.com Logo

Ovaj komentar pišete koristeći vaš WordPress.com račun. Odjava / Izmijeni )

Twitter picture

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Twitter račun. Odjava / Izmijeni )

Facebook slika

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Facebook račun. Odjava / Izmijeni )

Google+ photo

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Google+ račun. Odjava / Izmijeni )

Spajanje na %s