Dati kraljevstvo u ruke izdajnika

‘I ja prenosim na vas kraljevstvo kao što ga je moj Otac prenio meni.’
Luka 22. 28, (29), 30

Isus ‘prenosi kraljevstvo’ ljudima koji su ga pratili i kaže da to čini ‘kao što ga je njegov Otac predao njemu.’ (22.29). Ove riječi jako podsjećaju na Ivan 20.21: ‘Kao što je Otac poslao mene, tako šaljem i ja vas’. To su morali bili jako kvalitetni, zreli, duhovni, ljudi bez mane. Probrani od mnoštva. Najbolji sinovi. Ali, Evanđelje nas demantira. U samo jednom poglavlju o ljudima kojima predaje kraljevstvo čitamo:

  • Jedan je bio izdajnik – Juda (22.21)
  • Svi su bili častohlepni -> svadljivci (22.24)
  • Jedan ga se odrekao (22.34)
    • zbog srama
    • zbog straha za vlastiti život
  • Svi su pozaspali na ‘radnom mjestu’ (22.46)
  • Jedan se pokazao nasilnikom – udario slugu mačem (22.50)

Iskreno, zbunjen sam činjenicom da je Isus ‘prenio kraljevstvo’ takvoj ekipi. U mom razumijevanju sve navedeno bi bio dobar razlog za odbijanje kandidature za posao. A tako i jest. Mi imamo standarde. Njih svakako možemo i biblijski potvrditi. Primjerice, u Titu i Timoteju poslanicama se kazuje kakvima je biti biskupima i đakonima. Kaže se tako da ne smiju biti svadljivi, a ova ekipa se kvalitetno počupala baš zbog častohlepnosti. Pa bi zbog toga bili izuzeti. Ali Učitelj nas opet iznenađuje.

Kad se zbroje sve naše pojedinačne slabosti, dobijemo što? Dobijemo našu zajednicu. Dobijemo svaku ljudsku zajednicu. Nismo svi sve, tj. nema svatko od nas svaku od tih slabosti, ali kad se zbrojimo, dobijemo baš to: zajednicu nesavršenih. Neki sam dan bio na sjednici građana našeg mjesnog odbora. Kakva je to kakofonija bila: nit se zna objasniti, niti se čuje, svi uzbuđeni, viču, ne razumiju se međusobno, sumnjičavi prema skrivenim namjerama, nesposobni logički do kraja izvest rečenicu, a kamo li dvije povezati u smislenu cjelinu. Slušamo zasjedanja Hrvatskog sabora. Prilično slično. I na našim smo Godišnjim skupštinama svjedočili koječemu. Svađi, nerazumijevanjima, prekidima sjednica. Da, to je ljudska zajednica. Pa i naša.

Ali Bog drugih ljudi nema. Ako želi išta postići s ovim svijetom Bogu je potreban jedini čovjek kojeg ima, a to je biće slabosti.

Ali Petar je čuo i ovu riječ: ‘Kad se jednom povratiš’. Mlađi sin o kojemu smo pred dvije nedjelje razmišljali ‘je došao sebi’. Prošle nedjelje pak: ‘Idi, i od sad ne griješi više!’ Zauvijek ćemo na zemlji ostati slabi, tj. ostat ćemo ljudi, ali nam Isusov život, služba, smrt i uskrsnuće govore da to nije i ne treba biti naše konačno odredište: predao im je kraljevstvo i pozvao ih na put u novo stvorenje. A ulazak na taj put, Pismo zove – obraćenjem.

Može li to biti model za izbor ‘crkvenih službenika’ danas? Kome dati ‘kraljevstvo u ruke’? Starijima izgleda da naraštaji koji dolaze nikad nisu bili tako loši. Ali to se govorilo i u Sokratovo doba. Isus kao da vidi dalje od onoga što je sad vidljivo očima (Juda ostaje misterij, dakako). Isus je vidio srce, vidio je ono što će biti. Mi vidimo što je bilo. I na temelju toga – referenci na postignuto (CV) – biramo suradnike.

Nije li crkvena povijest prepuna ljudskih slabosti, grijeha, promašaja, neuspjeha? Pa ipak takva Crkva puna mrlja na svom licu nije nestala s lica zemlje. Niti će. Zašto ne? Zato što Isus vidi potencijal i tamo gdje ga na prvi pogled nema i predaje kraljevstvo u ruke onih koji ga se u nekom trenutku odriču. To su bolni trenuci, ali se na njima ne ostaje. U politici, vidjelo smo to ovih dana, ni jedan grijeh, ma kad počinjen, nije oprostiv (svakome se iz bilo kojeg perioda života može pronaći neki grijeh, i ukoliko je to politički oportuno, diskreditirati tu osobu), kod Boga je, pak, svaki grijeh oprostiv. Čak što više, Boga kao da jedva čeka da oprosti grijehe, tj. da prevlada otuđenost. Usudio bih se reći da bi i Juda bio objeručke prihvaćen da je umjesto u samoubojstvo – put u krajnju osamu – došao Isusu.

Povjerenje – je li to ključ rješenja ove priče? Dajemo li ga mi dovoljno? Isus je tim ljudima predao kraljevstvo. Hoće li svatko kome je dano povjerenje, to povjerenje i opravdati? Ne, ali mi to ne možemo unaprijed znati. Jedan od Dvanaestorice to povjerenje nije opravdao. Ali to nije razlog da se povjerenje ne ukaže jedanaestorici. Bolje je pogriješiti s jednim, nego sa svima.

Ovom ‘predavanju kraljevstva’ prethodi: ‘Vi ste oni koji su sa mnom ustrajali u mojim kušnjama’. To je ključ ili uvjet koji netko mora zadovoljiti da bi mu kraljevstvo bilo predano. Kraljevstvo pripada onima koji ustraju u blizini patnika. Nekad bez riječi. Nekad u suzama. Patniku je važno da zna da nije sam iako mu drug neće riješiti probleme i lišiti ga patnje. Najgora je patnja u kojoj se osjećamo samima. Zato kraljevstvo biva dano onima koji su patniku blizu.

Jedna misao o “Dati kraljevstvo u ruke izdajnika”

Komentiraj

Popunite niže tražene podatke ili kliknite na neku od ikona za prijavu:

WordPress.com Logo

Ovaj komentar pišete koristeći vaš WordPress.com račun. Odjava / Izmijeni )

Twitter picture

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Twitter račun. Odjava / Izmijeni )

Facebook slika

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Facebook račun. Odjava / Izmijeni )

Google+ photo

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Google+ račun. Odjava / Izmijeni )

Spajanje na %s