Prima grešnike i jede s njima

Luka 15. 11–32 (4. korizmena nedjelja – god. C)

Zašto Isus priča priča tri prispodobe o izgubljenoj ovci, drahmi, i sinu? Na početku poglavlja čitamo: Približavali mu se svi carinici i grešnici kako bi ga čuli. A farizeji su i pismoznanci mrmljali govoreći: Ovaj prima grešnike i jede s njima. A on im kaza ovu prispodobu: (15.1-3)

Isus kazuje pročitano zbog optužbe farizeja da: ‘prima grešnike i jede s njima!’ (15.1–3). Bila je to ozbiljna optužba od strane religioznih vođa. Kako bi netko mogao biti rabin – učitelj, a ponašao se suprotno od nauka koji propovijeda? Miješati se s grešnicima nikako nije bilo za njih prihvatljivo. Dapače, prvi znak da je netko dobar Izraelac je bio da se ne miješa s ‘poganim’, ali ni s ‘nečistima’ vlastita naroda, sa svećenicima koji su drugačije od njih tumačili Zakon. U konačnici upravo to i znači riječ ‘farizej’ – odvojeni.

Sjećam se jedne zgode u vojsci: ‘Zašto se družiš s njima?’, pitali su me neki Dalmatinci, misleći na Srbe: ‘Oni nisu naši’. Za mene, odrastao u sredini kakva je Rijeka i bez obiteljskih trauma zbog povijesnih nacionalnih sukoba, pitanje nije imalo smisla. Tek sam tada razumio, u Jugoslaviji pod tepih pometana, nacionalna pitanja i napetosti.

Mogu li se od strane pobožnih ljudi i danas čuti takve optužbe? Ako pitate neke moje kolege pastore, glavna optužba protiv mene će biti: ‘On se druži s katolicima!’ Ja se izgleda uvijek s ‘krivim ljudima’ družim. 😀 U čovjekovoj je naravi da bude sumnjičav i zatvoren prema drugome. Da ga se boji.

Sa sve tri prispodobe Isus želi snažno naglasiti: nije primarni zadatak čuvati pravovjerje – dogmu (iako nije došao ukinuti to), već zadobiti čovjeka za pravu vjeru, a ona je uvijek više od dogme. Vjera je odnos. Povjerenje. ‘Odvojenost’ je za njih bio prvi znak pravovjerja, pravednosti, načina na koji su se mislili opravdati pred Bogom. ‘Što će ti pravovjerje, kao da kaže Isus, ako nemaš čovjeka koji bi vjerovao?

rembrandt_izgubljeni_sinSvaka osoba koja je manje više redovito na bogoslužju ovu prispodobu o izgubljenom sinu zna vjerojatno, napamet. Zato samo nekoliko naznaka, promatrajući priču iz perspektive sina. Danas ne ni o ocu ni o starijem bratu.

Ovca ima neku sposobnost traženja kuće. Instinkt ju vodi, iako, kažu znalci, kod ovce to baš i nije jako razvijeno. Ali barem ima mogućnost kretanja za razliku od drahme. Drahma mora biti nađena. Sama ništa ne može učiniti da bude nađena. ‘Bespomoćna’ je dok je vlasnik ne nađe. Ali sin ima mogućnost da donese odluku: hoće li ostati u tuđini ili se vratiti doma. Hoće li nastaviti živjeti u svom ‘lažnom ja’ ili će kad je ‘došao sebi’ postupiti u skladu s novo pronađenom sviješću.

Kako biste nazvali tog mladića? Je li on svinjar? Očito – to je radio. Je li razvratnik (RK prijevod kaže: nehajnik – živio je nehajno). Je li rasipnik? Svakako, sve je to učinio. Ali on nije, zapazimo to, ‘svinjar’, on nije ‘bludnik’, on nije ‘rasipnik’. Kako nije, reći ćete, pa piše da jest. Svakako, on je hranio svinje, on je bludničio, on je rasipao. Ali on nije svinjar, bludnik i rasipnik, već sin oca koji ga nikad nije prestao voljeti i očekivati. Važno je da čovjek ne živi u laži o sebi poistovjećujući se s djelima koja čini i koja mu čine nažao. Djela koja vrijeđaju čovjeka i Boga (‘sagriješih protiv Neba i pred tobom’, spremao se reći ocu). Ne, čovjek je biće stvoreno na sliku Božju koje se, nažalost, zbog svoje pale naravi lako uvalja u blato, lako raskine i pobrka odnose, lako raspe i uništi sve što su naraštaji gradili. Ali to nije i ne treba biti stanje u kojemu će trajno ostati. To nije čovjekov pravi identitet. Ali sve dok vjerujemo da jesmo svinjari, da jesmo bludnici, da jesmo rasipnici, da jesmo lopovi i ubojice, živimo u laži o sebi samima i sloboda nije na vidiku. Ovaj je mladić otišao od kuće doživljavajući očevu blizinu kao gušenje, sanjajući slobodu, a postao je rob prisiljen obavljati najgore poslove, nedostojne jednog Židova koji svinju nisu ni spominjali imenom, već bi za nju rekli ‘ona životinja’.

Otac je mogao zagrliti sina tek kad je ovaj odlučio poći u očev zagrljaj. Bog od čovjeka očekuje odluku, izbor i pristanak. Bog čovjeka ne prisiljava ni na što. Spreman je biti ‘ubijen’, izgnan iz čovjekova života, kako bi čovjeku dao vremena, priliku i mogućnost da do krajnjih konzekvenca preispita što znači živjeti bez oca. Sin je traženjem nasljedstva od živog oca, praktički tog oca ubio. Vidjeli smo prošle nedjelje: i smrt je čovjekov legitiman izbor. Ali Bog čeka, Bog je spreman i potrčati u susret (iako je neko vrijeme za sina bio mrtav). Čovjek, da bi doživio pravu slobodu, mora odlučiti potražiti Boga, mora krenuti kući. Bez te odluke, zagrljaj guši.

Isus je spreman biti ‘ne-pravovjeran’ kako bi zadobio čovjeka, grešnika. Onoga koji je daleko, onoga od koga su se farizeji odvojili, koji je zaboravio što zapravo jest: ne svinjar, ne rasipnik i bludnik, već ljubljeno očevo dijete. Ne znam kako se tko od vas osjeća ovog jutra stojeći pred stolom Gospodnje večere. Ona je znak od Boga nam dan, da nas Bog čeka. Da nitko, zbog onoga što je u vlastitoj nehajnosti i nepromišljenosti činio, nije izuzet iz Božjeg zagrljaja. Bog te voli i to je jedino važno.

Audio verzija nalazi se ovdje.

Komentiraj

Popunite niže tražene podatke ili kliknite na neku od ikona za prijavu:

WordPress.com Logo

Ovaj komentar pišete koristeći vaš WordPress.com račun. Odjava / Izmijeni )

Twitter picture

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Twitter račun. Odjava / Izmijeni )

Facebook slika

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Facebook račun. Odjava / Izmijeni )

Google+ photo

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Google+ račun. Odjava / Izmijeni )

Spajanje na %s