Bog druge šanse

Luka 13. 1–9 (Treća korizmena nedjelja – C)

Obraćenje svih

Kod religioznih se ljudi često primjećuje stav: nesreća ti se dogodila zato što si nešto Bogu zgriješio. I sam sam to doživio, nakon što sam nastradao u prometnoj nesreći, kad su ljudi dolazili mojoj ženi s riječima: ‘Tko zna što je sagriješio da je tako stradao?’ Nije bilo baš jako korisno, ali što sad, preživjeli smo i ta ‘ohrabrenja’.

Ali i bez religije, zakon uzroka i posljedica je na djelu: ako prođeš kroz crveno na prometnom raskrižju, velika je šansa da će se dogoditi nešto tebi ili nekom drugom sudioniku u prometu. Kad netko strada jer je prebrzo vozio, ljudi znaju odmahnuti rukom: ‘Sam je to tražio!’ Zato se ne treba čuditi što, dobro nam poznate obrasce iz svakodnevice, pripisujemo i Bogu. U Starome zavjetu često nalazimo ideju da je dugovječnost znak Božjeg blagoslova nad pravednikom, dok se bolest, slabost, siromaštvo, iznenadnu i tragičnu smrt znalo razumijevati kao Božju kaznu.

Svi su čuli za loše vijesti o ljudima koji su stradali od Pilatove ruke i o ljudima su poginuli u urušavanju siloamske kule u Jeruzalemu. Iz Isusovih riječi razabiremo da se suprotstavlja uobičajenom načinu tumačenja događaja: to je Božja kazna zbog njihove nepravednosti. Isus na to odgovara: svi ćete tako proći, tj. svi ćete umrijeti. Možda ne odmah i možda ne tragično, ali na kraju vam je mrijeti. Ima li izlaza? Postoji jedan izlaz: obratiti se:

Obratiti se od pogrešnog razumijevanja Boga. Prirodne nepogode, bolesti, iznenadne smrti nisu, drži Isus, Božja kazna. Sunce izlazi nad zlima i dobrima. Kiša pada i nad zlima i dobrima. Bog je iznad Sunca, Bog je iznad oblaka i njima želi blagosloviti čovjeka. Svakog čovjeka.
Obratiti se od lažne religioznosti. Njihova im je religioznost služila kao ‘osigurač’. Pripadnost nekoj zajednici držimo spasonosnim. Nije religioznost kao takva loša, loša je kad počne služiti laži, tj. kad se iza nje skrivamo, a iza fasade i riječi ne postoji stvaran život.
Obratiti se da bi se živjelo. Bog ne želi smrt ni jednoga čovjeka. Ali isto tako dopušta čovjeku da bira hoće li život ili smrt. Jer i smrt je čovjekov legitiman izbor. To da ćemo svi umrijeti dobro znamo. A opet pokušavamo na sve moguće načine životu dignuti kvalitetu i produžiti ga. Bog nam je u Isusu poručio da ne samo da postoji život vječni nego da je kao mogućnost otvoren svakom čovjeku. Jedino obraćenje otvara vrata Spasitelju u kojemu je život.

Svi se moraju obratiti. Nitko nije izuzet iz tog poziva. Religioznim to ušima čudno zvuči: ‘Oni, svakako, da ali mi smo iz toga izuzeti. Mi ne, kažu, jer imamo svoju religiju.’ Ali ni ne-religioznima to nije ništa draži poziv: ‘Što će nam to? Mi ne, kažu, jer nam religija ne treba’. U koju mi skupinu spadamo? Koje je naše opravdanje za neobraćanje? Ni religija, ni nereligioznost, da parafraziram Pavla (on kaže: ni obrezanje, ni neobrezanje), već novo stvorenje. A novo stvorenje je ona osoba koja je susrela živoga Boga i poput Isusa s njim hoda kroz svakodnevicu. Osoba koja danomice govori i živi svoje ‘DA’ Bogu.

Tko može reći: ‘obratite se!’? Ovo nije tako bezazleno pitanje. I Isusu su rekli, kao i svim prorocima prije i nakon njega, kroz čitavu povijest: ‘Tko si ti da nam to govoriš?’ Nije li to tesarov sin (kako smo vidjeli pred nekoliko nedjelja)? ‘Pogledaj sebe. Zar si ti bezgrešan da nas na obraćenje pozivaš?’ Isus reče da govori ono što je čuo od Oca i da prenosi njegovu Riječ. Da ne govori od sebe. Nije ni s nama drugačije: ne pozivamo, ne ohrabrujemo jedni druge na obraćenje na temelju vlastite pravednosti zbog koje bismo, mislimo, imali pravo druge prozivati, već, da ponovo Pavla pozovem u pomoć: ‘U ime Krista molimo, pomirite se s Bogom’ (2Kor 5.20). Samo glasnici. Samo svjedoci, koji ne trebaju zašutjeti kad i ako prepoznaju vlastitu slabost i nedostatnost (a to će lako primijetiti ako imaju Duha Božjega). Autoritet proroka je izvan njega. Autoritet dolazi od onoga koji ga šalje.

Druga šansa

No, drugi dio našeg teksta: ‘ispriča im nato ovu prispodobu’, govori o još jednoj godini, o još jednoj šansi. Bog ne želi da itko propadne. On nije krvoločan, već strpljivi Bog, Bog druge šanse. Sad je vrijeme milosti. Do kad će trajati, i što to znači kad to vrijeme mine, nije nam sad spekulirati. Pismo govori o tome da će se vrata zatvoriti i da će neki ostati ‘vani’, ali nismo mi ti koji su pozvani vrata zatvarati, ljude tjerati. Sad je bez sumnje vrijeme milosrđa! I to treba reći svakom čovjeku koji za spasom traga: još imaš priliku obratiti se: od pogrešnog razumijevanja Boga, od lažne religioznosti, od smrti. Od besmisla k živome Bogu koji daje smisao, daje snagu. On čeka ‘još godinu’. Mi, razumljivo, često odustajemo jedni od drugih, jer nemamo više snage, strpljenja, jer ne znamo kako. Odustajemo od Boga jer nam izgleda dalek i nedohvatljiv. Radosna je vijest da Bog koji jest jak, koji je strpljiv i koji zna kako, ne odustaje od nas. Kako dobiti to što Bog ima za nas? Obraćenjem! Zvuči jednostavno, do banalnosti. To je jedino spasonosno i shvatljivo čak i malome djetetu. Zahtjev za obraćenjem sve ljude stavlja u apsolutno jednak položaj jer smo svi grešnici i svima treba obraćenje kako bismo zadobili slobodu i život. A znamo, Isus je baš djeci obećao ulazak u Kraljevstvo Božje.

Audio verzija nalazi se ovdje.

Komentiraj

Popunite niže tražene podatke ili kliknite na neku od ikona za prijavu:

WordPress.com Logo

Ovaj komentar pišete koristeći vaš WordPress.com račun. Odjava / Izmijeni )

Twitter picture

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Twitter račun. Odjava / Izmijeni )

Facebook slika

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Facebook račun. Odjava / Izmijeni )

Google+ photo

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Google+ račun. Odjava / Izmijeni )

Spajanje na %s