Osjećaji, osjećaji…

Uz Dan vjeroučitelja u SBC-u (čitanje 2. korizmene nedjelje)

Lk 13.31–35

Foto 1: Tko je ovo – kap. Chesley Sullenberger III
Foto 2: Što je ovo? – avion A-320 u rijeci Hudson

Neki se sjećaju 15. siječnja 2009:

– Prije polijetanja iz New Yorka za Charlotte, Sjeverna Karolina – sve OK
– Par minuta nakon polijetanja jato ptica uljeće u motore koji se gase.
– Nužno brzo reagirati – pred kapetanom i kopilotom su tri minute unutar kojih moraju donijeti odluke i proći proceduru prisilnog slijetanja:

  • Poletjeli su s aerodroma La Guardia i letjeli iznad Bronxa – jedno od najgušće naseljenih dijelova grada New Yorka
  • nesigurno slijetanje na obližnje aerodrome – odluka: slijetanje na površinu rijeke Hudson
  • ugasiti motore, postići pravu brzinu kako bi se avion održavao u zraku bez motora, isključiti autopilot i ostalu automatiku, zatvoriti sve ventile kako bi čim manje vode ulazilo po slijetanju, okrenuti avion u pravom smjeru – nizvodno (bez motora), neposredno pred slijetanje: vodoravno poravnati avion (da krila ne zapnu o površinu vode), dignuti nos i sletjeti. I učinio je to, spasivši pri tom 150 ljudi u avionu i tko zna koliko njih na zemlji.

Kako je to bilo moguće? Moguće zbog puno sati treninga kad procedura za prisilno slijetanje postane dio rutine – ‘instinktivnog’ odgovora na kriznu situaciju. Bez toga – panika i smrt.

Što se pak događa u pročitanom evanđeoskom ulomku? Isus je visoko poletio na krilima popularnosti. Svojim je riječima i djelima izazivao nelagodu kod vladajućih. Ljudi ga vole ali vlastima ‘ide na živce’. I Isus biva stavljen pred odluku. Doduše nije imao samo tri minute za nju kao kap. Sullenberger, ali je morao odlučiti gdje će, nakon visokog uzleta popularnosti, ‘sletjeti’. U Jeruzalem gdje ga čeka smrt, ili će se skloniti na sigurnije mjesto. Na temelju čega je Isus donio odluku? Na temelju osjećaja svakako ne, jer normalan čovjek ne ide u smrt ako baš ne mora. Osjećaji kažu: ‘Bjež’! Skloni se! No, Isus:

(1) došao je vršiti volju Očevu (ona uključuje i križ)
(2) njegov je unutrašnji čovjek (da upotrijebim Pavlov termin) bio izgrađen tijekom godina samozatajne priprave (molitva, Riječ, zajedništvo s Ocem)

Ovo je naše pitanje: Živimo li ‘po srcu’, osjećaju, spontanosti kako je danas moderno reći? Ili ovo: Kako donosimo odluke? Spontano prema impulsima koji nam dolaze iz okoline ili promišljeno na temelju vrijednosnog sustava koji smo tijekom godina izgradili? Biti spontan ili biti (samo)discipliniran? Da se kapetan Sullenberger oslanjao na spontanost, 150 putnika bi vjerojatno poginulo. Ali trening, disciplina i volja su im spasile život. Da je Isus donio spontanu odluku temeljenu na osjećajima spram vjerojatne smrti koja ga je očekivala u Jeruzalemu danas ga se apsolutno nitko ne bi sjećao. Glazbenici znaju: moraš biti vrhunski potkovan, da bi mogao improvizirati, da bi mogao biti spontan. Bez poznavanja teorije glazbe, bez poznavanja instrumenta, bez sati i sati vježbanja, nitko ne može improvizirati, nitko ne može biti spontan. Ovime ni jedom riječju ne kažem nešto protiv osjećaja i spontanosti jer bi nam bez njih život nalikovao kosturu bez mesa i života. Ali mi nismo amebe koje nemaju kostura, već bića koja svoju čvrstinu zahvaljuju kostima, gibljivost mišićima, a ljepotu koži.

I Sully i Isus su donijeli korisnu odluku kako za sebe tako i za mnoge druge oko njih jer su u vremenu prije no što je nastupila kriza uložili puno vremena i truda u stvaranje, nazovimo to tako, karaktera. Kad je izbila kriza, njihova je reakcija izgledala samorazumljiva i laka, ali ne bi bila moguća bez onoga što je tome prethodilo.

Danas obilježavamo dan vjeroučitelj(ic)a. Svi učitelji, pa tako i vjeroučitelji imaju zadatak ne samo informirati, već i formirati: stvarati dobre navike, razvijati kritički aparat (on se ne stječe zabavom), naučiti učenike temeljnim vrijednostima, proširiti im obzor poučavajući ih smislu učenja (ne samo gomilanje informacija). Vjeroučitelji, specifično, imaju i zadatak omogućiti djetetu da zavoli Boga, u nj se nauči pouzdavati, njegovu volju vršiti.

Tijekom učenja – često ne vidimo smisao; primjer: u 5. smo razredu dobili engleski jezik, filmovi su bili prevođeni kao i danas, putovao nisam – nisam vidio smisao u učenju jezika – (sjećam se u kontrolnom: do – did – does – ‘po uhu’) Početak mojih putovanja u inozemstvo – suze zbog nemogućnosti komuniciranja. Smisao često otkrijemo tek kasnije. Dok učimo ne znamo za što će nam stečeno znanje trebati. Pa čak ni kad nam neke konkretne informacije kasnije ne zatrebaju u životu, važan je proces učenja. On oštri naš um, čini nas sposobnima analizirati, razumijevati stvari, ljude, pojave i prirodu kojoj živimo. Sam proces učenja daleko nadilazi informacije koje u tom procesu skupimo. Danas po informacije ionako odlazimo na Google, ali ako ne znate što ćete s golim informacijama i činjenicama, nikakav Google vam ne može pomoći. Proces učenja je ključan.

Zapamtimo, ne samo učenici, ne samo vjeroučitelji, već svi mi: ako život budemo gradili na osjećajima i trenutnim impulsima okoline, nikad ništa nećemo postići u životu. Važna je odluka, važna je disciplina, važna je ustrajnost (baš onda kad nastupi zamor), kako bi u trenucima krize na površinu mogla izbiti utrenirana narav novog stvorenja.

Audio verzija nalazi se ovdje.

Komentiraj

Popunite niže tražene podatke ili kliknite na neku od ikona za prijavu:

WordPress.com Logo

Ovaj komentar pišete koristeći vaš WordPress.com račun. Odjava / Izmijeni )

Twitter picture

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Twitter račun. Odjava / Izmijeni )

Facebook slika

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Facebook račun. Odjava / Izmijeni )

Google+ photo

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Google+ račun. Odjava / Izmijeni )

Spajanje na %s