Granice oko nas

4. nedjelja kroz godinu (C)

Jr 1,4-5.17-19

Što bi nam netko morao napraviti/reći da bismo ga bili spremni ubiti? Kolika to razina uzrujanosti/frustracije mora biti da postanemo potencijalni ubojice?

Luka 4.21–30

Ne znamo jesu li iz ovoga nešto naučili. Hajdemo onda barem mi nešto naučiti (s nadom da me nećete strmoglaviti niz kanjon Rječine 🙂

To se dogodilo s Isusom: od oduševljenja do pokušaja ubojstva u samo ‘sat vremena’. Dramatično je kad iz bogomolje izađe rulja spremna ubiti čovjeka. Što se dogodilo?

On im kaže (prafrazirano):

1. Strancima je lakše prihvatiti proroka
2. Strankinja (a ne Izraelka) je spasila život Iliji
3. Strancu je (a ne Izraelcu) spašen život

Zašto ih je to toliko pogodilo?

Isus ih potiče da razmotre mogućnost da se spas vidi i izvan postojećih granica. Izaziva njihovu samodostatnost. Stranci više nisu tako strani: uključeni su u Božji spasenjski plan, ‘ukućani’ više nisu izolirani od drugih. Ili: demarkacijska linija više nije ‘pripadnost nama’.

Jesu li svi Sidonci (Ilijin slučaj) OK? Svi Sirijci (Naamanov slučaj) OK? Svi stranci OK? Svi naši OK? Odgovor se sam nameće: nisu! Jesu li svi preko granice dobri, divni i krasni, a mi zatucani, glupi, zatvoreni i zli? Ne. Jer i s druge strane granice žive isto ljudi koji nisu drugačiji od nas. Hoće se reći da ‘gubavih’ ima i tu i onkraj granice, da dobrih ima tu, ali bome i tamo, da kriteriji razlikovanja dobra i zla nisu baš oni koji su na prvi pogled vidljivi i očiti: ‘zidovi koje smo podigli’. Mi, htjeli/ne htjeli najčešće funkcioniramo po obrascu: ‘naši’ (oni koji su unutar zidina) su dobri, onkraj zida su zli. Isus je izazvao taj obrazac i zato su ga bili spremni ubiti. Jel taj izazov zbilja bio tako strašan? Zašto? Jer je njihova sigurnost bila dovedena u pitanje. Sigurnost da su spašeni, pred Bogom pravedni, opravdani (ključno za Židovstvo). A potrebno je povremeno izaći i na vjetrometinu, propuhati glavu i ideje (postoji vrijeme za sve). A za sigurnost, vidimo to i u današnjim društvima, čovjek je spreman žrtvovati slobodu. Pristajemo na apsolutnu kontrolu Države kako bismo bili sigurni.

  • Zidine kojima se opasujemo su vrlo čvrste i možda neprobojnije za nas unutra nego za neprijatelja izvana.
  • Prestajemo li izlaskom biti ono što jesmo?
  • Traži li se to od nas?
  • Bojimo li se toga?
  • Je li naša sigurnost u granicama ili negdje drugdje (unutrašnjoj slobodi)
  • Uz ovaj tekst evanđelja nadaje se, kojeg li paradoksa, 1 Kor 13: Himan o ljubavi.
  • Kako mi stojimo s granicama? Treba li ih čuvati ili rušiti? Zašto postoje i čemu služe?

Možemo li živjeti bez granica? EU: vrlo oprezno se išlo na ukidanje – ovih dana već suspenzija Šengena. U ovosvjetskom se poretku bez totalitarne kontrole svakog čovjeka ne može ostvariti društvo bez granica. Svijet bez granica tako dobro zvuči, ali zbog čovjekove naravi to nije izvedivo. Ukidanje granica je utopija, no naše je da ih, snagom unutrašnje slobode, prekoračujemo ne napuštajući svoje (jer to niti možemo niti trebamo). Kakav čovjek mora biti, a da mu zidovi ne budu potrebni? Očito, slobodan u sebi! Ljudi su obučeni u mnoge plašteve jezika, kulture, nacije, religije, ideologije… To nas određuje, u tome je ljepota, ali nas može i sputavati. Nesloboda se ogleda u sebičnosti: zagledanosti u sebe, ‘ja’ u centru svemira. Kad čovjek bude oslobođen od sebe, može ‘ulaziti i izlaziti i pašu nalaziti’ (Ivan 10). Svaki čovjek treba slobodu, oslobođenje od onoga što ga sputava. Ne samo onima unutra zidina, već i onima izvan njih. A da bi oni izvana tu slobodu mogli doživjeti moramo im poći u susret. Pobijediti strah, nelagodu, oholost, ravnodušnost, sebičnost… i poći im u susret. Što više i što jače vjerujemo da imamo istinu i slobodu to nam je slobodnije iskoračiti. Ne-iskoračivanje svjedoči o tome da još nismo dosegnuli veću slobodu. Iskoračiti unatoč strahu, to je zadatak Kristovih sljedbenika.

Isusovi su slušatelji tu slobodu željeli za sebe (odobravali su njegove riječi) ali kad je tu slobodu navijestio i Drugima, nastao je problem koji ga je skoro stajao života.
Oni su bili potpuno sigurni da su slobodni, a dokaz njihove neslobode je ljutnja zbog koje su postali potencijalni ubojice: ‘Mi imamo istinu, mi smo ‘sinovi Abrahamovi’, kažu…

Mi se, kao pripadnici jedne vjerničke skupine, moramo pitati o našem odnosu prema pripadnicima drugih vjerničkih skupina (jer to je ono što nas ovako sabrane povezuje, iako se naš identitet u tome ne iscrpljuje). Nacionalno pitanje, Bogu hvala, u našim crkvama nije prijeporno pitanje (i to svakako može služiti kao dobro svjedočanstvo – čak ni za najtežih dana rata to pitanje nije potezano – uz jednu iznimku koja nije naišla na plodno tlo), ali odnos prema drugim crkvama i te kako jest ‘vrući krumpir’. Najveći krimen koji se meni pripisuje jest ekumenska zauzetost.

Je li od Ilije traženo da postane Sidonac? Ne! A je li taj Izraelac trebao poći Sidonki? Je. Je li od Naamana traženo da postane Židov? Ne (osim ako se uranjanje u Jordan ne shvati kao prozelitsko krštenje?’). Ne čitamo kako se Ilija osjećao kad je trebao poći udovici u Sidon. Naaman se svakako jako loše osjećao pri zahtjevu da se okupa u Jordanu. Ali kako se tko osjeća nije važno (doduše danas je to postalo ključno…). Važno je da se posluša, jer Bog nikad čovjeku ne daje nemoguće zadatke, da se voljno (a dodao bih i snagom Duha Svetoga) pobjedi strah od granice, strah za granicu. Potencijalni ubojice, iz našega teksta svjedoče što se može dogoditi kad smo previše zabrinuti za svoje (kao da bi bilo naše), kad se bojimo, kad smo oholi, ravnodušni i sebični.

Audio verzija nalazi se ovdje.

Komentiraj

Popunite niže tražene podatke ili kliknite na neku od ikona za prijavu:

WordPress.com Logo

Ovaj komentar pišete koristeći vaš WordPress.com račun. Odjava / Izmijeni )

Twitter picture

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Twitter račun. Odjava / Izmijeni )

Facebook slika

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Facebook račun. Odjava / Izmijeni )

Google+ photo

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Google+ račun. Odjava / Izmijeni )

Spajanje na %s