Krštenje obraćenja za oproštenje grijeha

Vidjeli smo u prošlom postu da je Ivan sastavni dio Isusove službe: ‘Navješćivao je Evanđelje narodu.’ Nadalje, izrazom ‘Dođe riječ  Božja Ivanu’, jasno se daje do znanja da se Ivana drži nastavkom Božjeg govora po prorocima. Da se u Ivanovu, i kasnije u Isusovu djelovanju, nastavlja Božji zahvat u ljudsku povijest, koja je zapravo Božja povijest. Bog djeluje u kontinuitetu. Novo nikad nije u diskontinuitetu sa starim iako ga nadilazi. 

Kad Riječ jednom dođe, tada ona djeluje poput ‘oganj u kostima’ … iskustva starozavjetnih proroka… Jeremija 20.7ss Kako zamuknuti, kako ne prenijeti Riječ?

Danas pak: Propovijedao je krštenje obraćenja za oproštenje grijeha

Ova tri elementa predstavljaju ‘paket’: krštenje, obraćenje i oproštenje grijeha. Ali pođimo redom, i nakon kratkog razmatranja, pitat ćemo se: Ima li razlike, i u čemu se ona sastoji, između Ivanovog i Isusovog evanđelja? 
  • Obraćenje 
Ivan je od svojih slušatelja tražio da se obrate, promijene, okrenu smjer svojih života. Krštenjem se svjedočila odluka – jer to je obraćenje – da se pristaje na Božje puteve. Detalje ćemo vidjeti sljedeći put. Odluka je važnija od želje u procesu rasta, transformacije, sazrijevanja. Ja bih, recimo, želio na jedra oploviti svijet, ali nikad nisam donio odluku da ću to i učiniti. Zato to ostaje samo san, želja. Ali znamo i za našu slabost da se ne držimo odluka koje donesemo. Često je potrebno puno nekog izvanjskog pritiska da ustrajemo u svojim odlukama (primjerice studij, dijeta…). 
Mogli bismo reći do promjene dolazi: (1) od želje (često sve ostane samo na tome) -> (2) volja (odluka) → i ima još treće o čemu nakon našeg velikog pitanja o razlikama između Isusove i Ivanove službe. 
  • Krštenje
Krštenje je u židovstvu bilo pridržano  za obraćenike iz poganstva – prozelite. Židovi su rođenje, obrezanjem i  stajanjem uz Zakon sebe smatrali dijelom Božjega naroda i iz toga bili izuzeti. A sad Ivan od njih traži da prihvaćanjem krštenja stanu u istu poziciju s onima koji su tek trebali postati dijelom  Božjega naroda.
Kakav je to zahtjev? To je zahtjev koji implicira priznanje: ‘isti smo kao i pogani i potrebna nam je milost Božja’. Drugim riječima, nismo nešto zbog rođenja već zbog svega onoga što činimo na putu duhovnog sazrijevanja i rasta. Uz to idu riječi: ‘Donesite plodove dostojne obraćenja… i ne počinjite u sebi govoriti: ‘Imamo oca Abrahama!’ /8/ Prihvatiti istinitu sliku o sebi, prvi je preduvjet duhovnog rasta. Lažna slika o sebi stvara duhovne bogalje. Sjajni izvana, gnjilež iznutra. A ogledalo u kojemu se ogledavamo? Riječ, Drugi, vlastita savjest…
  • Oproštenje grijeha 
Ivan je od svojih slušatelja tražio promjenu ponašanja kako bi im grijesi bili oprošteni. 
Oproštenje grijeha: na prvu – nećeš biti kažnjen za počinjeni prijestup. Ali, prisjetimo se onoga što sam više puta rekao:  
    • Stanje: promjena stanja (otuđenje) – ‘ukućani Božji’
    • Zlodjela: prestanak činjenja zlodjela
    • Sila: oslobođenje od sile koja nas drži u ropstvu; ‘Praštanje grijeha nije blagoslivljanje grijeha, već oslobađanje čovjeka od zablude da mu mora ostati vjeran.’ 
Valja nam se na ovome mjestu upitati postoji li razlika između Ivanove i I Isusove službe? Prvo što zamjećujemo je da je krštavanje (uz propovijedanje, naravno) bila središnja točka Ivanove sužbe. Zato se i zove Ivan Krstitelj. Kod Isusa ne nalazimo taj naglasak. Sam Ivan o tome, o tim razlikama između svoje i Isusove službe kaže: ‘Ja krstim… vodom, on… u Duhu Svetome i ognju.’ Drugim riječima, promjena koju će Duh Sveti donijeti u živote ljudi je dublja, trajnija, temeljitija od promjene koja je utemeljena na na odluci, na volji. To je ono (3) (o kojemu je pred malo bila riječ): novo rođenje (po Duhu). Kasnije, u Djelima 8.14ss Luka bilježi da su u Samariji bili ljudi kršteni u ime Isusa ali nisu primili Duha pa su za njih molili i polagali ruke, a oni primali Duha Svetoga, a u Efezu Ivanovim krštenjem, a da nisu ni znali za Duha Svetoga (19.1-7). Zato su ih apostoli krstili ‘u ime Gospodine Isusa’ i po polaganju ruku, sišao je na njih Duh Sveti. Cjelokupna Pavlova teologija je obilježena upravo teologijom Duha Svetoga. 
A nije li kod Isusa – koji će krstiti Duhom – baš taj naglasak: ne samo promjena životne prakse (što je svakako jako važno) zbog ‘sjekire koja je već položena na korijen stablima’, već zbog djelovanja Duha koji mijenja čovjekovo srce i ono postaje nalik Božjemu srcu, čovjek se slaže s Božjom voljom i postaje spreman vršiti ju. I tu treba učiniti jasnu razliku u razumijevanju službi ove dvojice. 
To je postalo razvidno tek nakon Pedesetnice, ali u samome Isusu tijekom ovozemaljskog života  nalazimo djelatnu snagu Duha Svetoga. Naravno da je bio prisutan i u životu i djelovanju Ivana Krstitelja kao i proroka prije njih, ali ‘izlit ću Duha svoga na svako tijelo’ tek nakon Pedesetnice. 
Mi danas živimo u vrijeme: 
  • kad svatko po Duhu Svetome može doći u novi odnos s Bogom – Ocem, bližnjima i samim sobom: ‘Sam Duh susvjedok je s našim duhom da smo djeca Božja’ Rim 8.16
  • kad nas Duh Sveti osnažuje za djelatno odupiranje životu u grijehu i njegovoj sili: ‘Živite po Duhu, pa nećete popustiti požudi tijela’ (Gal 5.16).

Audio verzija nalazi se ovdje.

Komentiraj

Popunite niže tražene podatke ili kliknite na neku od ikona za prijavu:

WordPress.com Logo

Ovaj komentar pišete koristeći vaš WordPress.com račun. Odjava / Izmijeni )

Twitter picture

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Twitter račun. Odjava / Izmijeni )

Facebook slika

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Facebook račun. Odjava / Izmijeni )

Google+ photo

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Google+ račun. Odjava / Izmijeni )

Spajanje na %s