Dođe mu Riječ u pustinji

Imaju li Ivan Krstitelj i njegova služba ikakve težine i značanja za nas danas? Koje je njegovo mjesto i uloga u evanđeoskoj priči? Evanđelist Luka, kaže za nj da je ‘navješćivao Evanđelje narodu’ (3:18) i time postao integralni dio Isusove priče. U njoj on zauzima mjesto čovjeka koji priprema ‘put Gospodnji’ ili ‘narod Gospodinu odan’. Također se za nj kaže da ‘nema većega među rođenima od žene’ (Lk 7.29). Evanđeoski tekstovi o Ivanu se čitaju u vremenu Došašća, vrijeme kad se kršćanska Crkva podsjeća da očekuje dolazak Kralja. Bit svetkovine Došašća je priprava za dolazak onoga koji je za zemaljskog života navijestio, i svojim životom, smrću i uskrisenjem inaugurirao kraljevstvo Božje – Isusa iz Nazareta – Božjega Mesije.

Zato si možemo odmah na početku postaviti pitanje: ako je Ivan Krstitelj bio preteča Isusova dolaska, kako stojimo s drugim Kristovim dolaskom? Ima li i tu neki(h) preteča? Padaju mi na pamet skupine koji tvrde da su njihovi osnivači baš to: preteče drugog Kristovog dolaska. Tako primjerice sljedbenici Williama Branhama vjeruju i tvrde da je on preteča drugog Kristovog dolaska. Isus je opomenuo svoj slušatelje da će se pojavljivati takvi ‘lažni Kristi’ kojima će ljudi hrliti (Mt 24.4,5).

A je li to baš tako? Ne. Nositeljica ‘Ivanove službe’ danas je upravo Crkva, a ne neki pojedinac, ma kako istaknut i upotrijebljen bio. Crkvi je dan zadatak da utire put Gospodinu – Kralju koji je obećao doći i uspostaviti kraljevstvo koje je Isus iz Nazareta inaugurirao.

Krenimo s našom pričom na način onih filmova koji najprije pokažu kraj da bi onda od početka počeli rasplitati priču.

A Herod tetrarh, kojega je on prekoravao zbog Herodijade, žene njegova brata, i zbog svih zlodjela koja učini Herod, pridoda povrh svega još i ovo: zatvori Ivana u tamnicu.

(1) U pustinji mu dođe Riječ Božja /Lk 3.2/

Ivanova priča započinje nešto ranije. U pustinji. Kazuje nam se da je Ivan bio čovjek neobična života. Mi, ne samo da ne bismo poželjeli njegov kraj, već sumnjam da bi itko od nas poželio i njegov početak. Jeo je skromu hranu i oblačio se u ono što je imao u oskudnim pustinjskim uvjetima (Mt 3.4). Anđeo, u najavi Ivanova rođenja kaže da će on svojim djelovanjem ‘pripremiti Gospodinu odan narod’ (Lk 1.15). Ne kaže se od kad, ali se kaže da je ‘boravio u pustinji sve do dana svog javnog nastupa pred Izraelom’ (1.80).

Kako si prispodobiti pustinju iz ovog raja zemaljskog kog zovemo Kvarnerom?

Što bi nam bio prvi problem u pustinji?
– što piti (u pustinji je to prva briga)
– što jesti (otvoriti frižider…)
– što obući
– što raditi (tj. kako provesti vrijeme; ne nekoliko sati ili dana, već godina – TV, Play Station, Internet, Facebook, hobiji, sport, društvo…

OLYMPUS DIGITAL CAMERA

Qumranske pećine

Velika je vjerojatnost, kažu, da je Ivan bio povezan s Esenskom redovničkom zajednicom u Qumranu na obalama Mrtvoga mora. Tu su se prepisivali stari spisi (pronađeni su u spiljama u okolici ‘samostana’) što znači da je Ivan bio i te kako upućen u starozavjetne spise. Ako dodamo da je bio i svećenički sin jasno je da njemu Riječ Božja nije došla ni kao iznenađenje ni kao crnilo na bijeli papir.

U tišini pustinje Ivan je izoštrio svoja osjetila za glas onoga koji se ne objavljuje u gromu i oluji već u tihom lahoru. Ne dani, već godine su prolazile, a nebo je i dalje mučalo. To oskudno okruženje nije moglo ne formirati i Ivanov duh. Ivan je bez sumnje bio vrlo neobičan čovjek. Bio je sam u tišini divljine. U buci čovjek ni vlastite misli ne čuje, a kamo li Božji glas.

Naša je kultura nakon Prosvjetiteljstva i ‘stjecanja’ autonomije od Boga prešla put do ‘mrtvoga Boga’. Na teoretskoj i praktičnoj razini. No, ako nema vječnoga Boga tada je i naš život ograničen zemaljskom egzistencijom, a odatle i instant kultura u kojoj živimo. Sve moramo imati sada i ovdje. Ona traži i instant odgovore od Boga ukoliko mu uopće postavi pitanje. Bog bi trebao odmah odgovoriti na svaku molitvu i to uglavnom u skladu s našim željama (ne i potrebama). U eri mrtvoga Boga iščekivati njegovu riječ, a još manje njega samoga je besmisleno. Ali ako i pristanemo, u malenkosti vlastite vjere, zatražiti i pričekati Riječ, tada je rok koji dajemo Bogu da odgovori na našu molitvu vrlo kratak.

Ali, posljedica ‘mrtvoga Boga’ je i izostanak kriterija, jer je Istina kao takva, zajedno s Bogom izbačena iz opticaja (a znamo da postmoderna ne trpi tvrdnju da postoji apsolutna istina). Kad nema živoga Boga tada nema ni vječnosti ali ni kriterija istinitosti. Tada se od njega više ne očekuje spas, već je spas isključivo u domeni čovjeka.

Dolazi li i nama riječ? Označava li taj izričaj nadnaravno iskustvo, viziju, san ili nešto slično? Kako da po pisanoj riječi (jer nju imamo) dođe živa riječ?

– stvaramo li i možemo li stvoriti okruženje u kojemu ta Riječ dolazi, tj. dajemo li Bogu priliku da nam progovori. Ni mi, kao ni Ivan Kristitelj nismo ‘bijeli papir’, već nasljedujemo nečiju vjeru, nadovezujemo se na dugi niz vjernika prije nas.

– A Crkva? Dolazi li njoj riječ ili, barem što se tiče Europe, Crkva trenutno živi u pustinji, u posvemašnjoj tišini (ovdje se ta tišina – odsustvo Božjega govora manifestira kao buka ovoga svijeta koja zaglušuje glas Božji i kao ‘smrt Boga’). Boga nije, neće i ne može ubiti znanost već samo teologija koja je odustala od živoga Boga. Klasični je protestantizam dokinuo vezu Pisma i Crkve ukidanjem tradicije, a kasniji protestantizam visokom kritikom Pisma dokinuo njegov autoritet. Sad ne preostaje drugo do li spas tražiti u čovjeku.

Bog i Adam Ruke i prsti
Bog je mrtav, tko je sljedeći?

– Nastavlja se –

Audio verzija nalazi se ovdje.

Komentiraj

Popunite niže tražene podatke ili kliknite na neku od ikona za prijavu:

WordPress.com Logo

Ovaj komentar pišete koristeći vaš WordPress.com račun. Odjava / Izmijeni )

Twitter picture

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Twitter račun. Odjava / Izmijeni )

Facebook slika

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Facebook račun. Odjava / Izmijeni )

Google+ photo

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Google+ račun. Odjava / Izmijeni )

Spajanje na %s