Dati sebe

Marko 12.38-44

Prvi dio današnjeg čitanja u kojemu Isus upozorava na ‘pismoznance’ koji hlepe za čašću i materijalnim dobitkom podsjetio me na događaj iz Izraela: Kod Zida plača presreo nas je rabin koji je u suradnji s nekoliko svojih ‘minstranata’ lovio naivne turiste i prodavao im blagoslov. Izmolio bi neku molitvu (ako je bila o molitvi riječ) da bi zatim zatražili da se to i plati.

Pismoznanci Isusova doba su bili neka vrsta kombinacije današnjih teologa i pravnika. Uz farizeje, predstavljali su duhovno vodstvo izraelskoga naroda. Sjećamo se prošle nedjelje i zajedničkog razmišljanja o pitanju o ‘najvećoj zapovijedi’ koje je Isusu postavio možda jedan drugi pismoznanac: ‘Zakon ne može biti iznad čovjeka!, tj. slovo ne može biti važnije od života.

Čovjek je takvo biće koje lako zlorabi i najbolje i najsvetije stvari. Tako si i ti ljudi na koje Isus opominje zlorabili svoje poznavanje Zakona i neki prirodni ljudski strah od ‘božanskoga’. Kako je Isus izbjegao upadanje u zamku pismoznanstva? Sama riječ pismoznanci ili književnici kako nam drugi prijevodi kažu, ukazuje na to da je tim ljudima bila važnija knjiga od čovjeka. Zaokupljeni knjigom, zaboravljali su da postoji tuđi život (za svoj su se znali pobrinuti čak i po cijenu pljačkanja udovica), u službi kojega je svaka knjiga, pa tako i knjiga Zakona. Isus je svoje poznavanje Zakona stekao kao dječak i mladić. Kad je započeo s javnom službom vjerojatno više nije imao vremena sjediti u nekoj knjižnici i proučavati Zakon. I zato može reći: Sav je zakon sadržan u ljubavi prema Bogu, prema bližnjemu i sebi samome – uravnotežena i cjelovita ljubav, kako smo razmišljali prošle nedjelje.

I onda Isus vidi ono što je promaknulo mnogima: siromašnu udovicu kako ubacuje dva novčića u hramsku riznicu. Kako je mogao vidjeti tu malenost? Jeste li zapazili gdje je sjedio? Nasuprot riznici! Da, kad se stoji uz novac i moć ne vidi se malo. A Isus nikad nije stajao uz moć i, posljedično, novac. Čak je i njegov novac držao Juda. Isus je uvijek bio na suprotnoj strani od onoga što se u svijetu drži poželjnim.

Isus vidi ženu koja ubacuje dva novčića. U njima je bilo, kako kaže Isus, ‘sve što joj je za život.’ Možemo to prevesti i ovako: ona je sam svoj život stavila u Božje ruke. Mi vjerojatno imamo nešto više od dva novčića u svojim novčanicima, na bankovnim računima, u nekretninama i pokretninama, u zlatu i drugom materijalnom posjedu, ali nije poanta da sad počnemo brojati novac i materijalni posjed koji imamo i računati koliko smo posto dali, već je pitanje ovo: jesmo li spremni svoj život staviti u Božje ruke? Potpuno i bez ostatka? Vjerujemo li kao ova udovica koja je svojim činom ohrabrila i spasitelja svijeta koji se uskoro imao susresti s vlastitom smrću, da je naš život u Božjim rukama i da se ne moramo tjeskobno brinuti što će biti sutra? Kad i ako postanemo spremni staviti svoj život u Božje ruke, onda nam neće biti teško odvajati i od svog materijalnog posjeda. Bez računanja postotka. Radosno i široke ruke koliko nam već mogućnosti dopuštaju.

Audio verzija nalazi se ovdje.

Komentiraj

Popunite niže tražene podatke ili kliknite na neku od ikona za prijavu:

WordPress.com Logo

Ovaj komentar pišete koristeći vaš WordPress.com račun. Odjava / Izmijeni )

Twitter picture

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Twitter račun. Odjava / Izmijeni )

Facebook slika

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Facebook račun. Odjava / Izmijeni )

Google+ photo

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Google+ račun. Odjava / Izmijeni )

Spajanje na %s