Banaliziranje Zakona?

Marko 12. 28-34

Trebalo je hrabrosti svesti Zakon na tri jednostavna naputka: ljubiti Boga, ljubiti bližnje, ljubiti sebe. Sve silne rasprave, mnoge spise, rabinske mudrosti, pokušaje da se sve životne situacije definira propisima, Isus, u razgovoru s pismoznancem, rekli bismo, krajnje pojednostavljuje i čak moguće banalizira. A kad se tako kompleksna stvarnost kao što je Zakon i njegova primjena svedu na tri jednostavna naputka, onda je jasno i da naše današnje razmišljanje o ovom tekstu nije drugo do li grebanje po površini. Jasno je da se ovdje radi o životnim odlukama i prioritetima.

Zašto je to pitanje uopće bilo moguće? Zato što je Zakon dominirao cjelokupnim životom židovskog društva. On je pred ljude postavljao pitanje pravednosti kao ključne kategorije. Jedino pravednik može računati na Božji blagoslov, nagradu, i opravdanje. Zakon je pretpostavljao i postavljao središnje pitanje židovskog društva: njihov odnos prema Bogu osloboditelju.

U konačnici, i tada je čovjek tražio sreću, spas, sklad i zadovoljstvo. Isus svojim riječima upućuje pismoznanca na ‘put ka sreći’, kako bi Bare rekao u pjesmi ‘Gdje je nestao čovjek?’: Ljubiti Boga, ljubiti bližnje i ljubiti sebe! I sad pitamo sebe, pitamo za naše bližnje i naše suvremenike u eri ‘mrtvoga Boga’: ‘Koja je zapovijed prva od sviju?’ Možemo li očekivati olaki: ‘Ljubi Boga, ljubi bližnje i ljubi sebe?’ Ako se ne varam, odgovor koji čujemo glasi: ‘Ljubi sebe, ljubi sebe i ljubi sebe.’ Za razliku od, oko Zakona integriranog društva Isusova vremena, danas živimo u fragmetiranoj kulturi u kojoj izostaje (tj. smatra se nepotrebnim) središnje pitanje. Svi koji se malo razumiju u računala znaju što znači ‘fragmentacija’. Fragmentirani disk je jedan od razloga usporenog rada računala. Povećava se vrijeme čitanja podataka. A kad nastupa trenutak potrebne defragmentacije fragmentirane kulture? Kulture koja je toliko rascjepkana i čiji su djelovi međusobno tako nepovezani da više ne postoji središnje pitanje? Defragmentacija kulture koja je jako usporena, unatoč prividno velikoj brzini. Koje je središnje pitanje naše kulture, zna li tko?

Da, živimo u eri ‘mrtvoga Boga’. Kad je to Bog ‘umro’? Ne, nije s Nietzscheom, nije čak ni na križu. Bog je za čovjeka umro još u Edenu. Tada počinje ljudska povijest. Povijest, unatoč znanstvenim spoznajama o starosti čovjeka od 250 000 godina ne pamti, tj. ne zapisuje vrijeme od pred više od par tisuća godina. Najstariji spisi nisu stariji od 6000 godina. Nemamo neandertalske povijesti, imamo samo čovjekovu povijest. A ona je počela kad nam je umro Bog. Današnji je čovjek barem toliko pošten da tu smrt Boga priznaje i javno obznanjuje.

I kakva je ta bez-božna povijest? To je pamćenje trpljenja, slabosti, umiranja i smrti. Ni odlazak na Mjesec, ni pronalazak Higgsova bozona, nisu Homo Sapiensa učinila sretnijim bićem. I zato, kako to kaže, Fukuyama, zaziva ‘kraj povijesti’. I kraj će povijesti doći. Pismo u to ne dvoji. Kako taj kraj povijesti vidi Pismo? Vidi ga kao konačan čovjekov povratak Ocu. Za sada to čovječanstvu još nije na vidiku, osim onima koji su čuli i poslušali Isusov naputak: ‘Ljubi Boga, ljubi bližnje i ljubi sebe!’ Isus je ovim riječima progovorio o cjelovitosti i uravnoteženosti odnosa na koje je svaki čovjek pozvan i koji ga čine sretnim bićem. Za takvog je čovjeka kraljevstvo Božje započelo. Radosna se vijest sastoji upravo u ovome: iako je Bog umro za čovjeka, čovjek nije umro za Boga. I u fragmentiranoj kulturi kao što je naša, ta Radosna vijest treba nastaviti odjekivati i u naše vrijeme po onima koji se drže Isusovim sljedbenicima.

Komentiraj

Popunite niže tražene podatke ili kliknite na neku od ikona za prijavu:

WordPress.com Logo

Ovaj komentar pišete koristeći vaš WordPress.com račun. Odjava / Izmijeni )

Twitter picture

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Twitter račun. Odjava / Izmijeni )

Facebook slika

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Facebook račun. Odjava / Izmijeni )

Google+ photo

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Google+ račun. Odjava / Izmijeni )

Spajanje na %s