Doktorat iz duhovnosti

O Danu zahvalnosti (druge nedjelje u listopadu) podsjećamo se na sve ono što imamo i što kao vjernici doživljavamo kao Božji blagoslov. I onda se, na poticaj voditelja bogoslužja pokušavamo panično prisjetiti što bismo ubrojali na spisak zahvalnosti. Ponekad uspijemo, a hrabriji to i glasno kažu.

No, što je to zahvalnost?

Što je suprotno od zahvalnosti? Nezahvalnost? A ona je točno što? Samo izostanak riječi ‘hvala’?

Današnji čovjek nema potrebe za zahvalnošću jer nema ni onoga kome bi trebao biti zahvalan. Čovjek je uvjeren da vlastitim snagama i sposobnostima može promijeniti svijet i utjecati na sve. Tu ideja zahvalnosti baš i nema mjesta. Kako reče naš domaćina u Izraelu: ‘I am blessed!’ Na pitanje ‘Who blessed you?’ reče, ‘No one. I am simply blessed.’

Možete li ‘progutati’ sljedeću definiciju zahvalnosti:

Zahvalnost – pomireno prihvaćanje onoga što nam milosrdni Otac stavi na životni put.

Suprotno od ovako shvaćene zahvalnosti je, dakako, pobuna. Ta pobuna ne mora uvijek biti otvorena. Ponekad se očituje kao ravnodušnost. Onih 9 gubavaca je bilo ravnodušno prema životu. Vjerojatno će se nezahvalnost češće manifestirati kao ravnodušnost nego kao pobuna, jer čovjek uglavnom nije dovoljno hrabar za otvorenu pobunu.

Koja je pretpostavka za tako što? Vjera da milosrdni Bog vodi naš život, da je on u njegovim rukama. Dakle, ne autonomija od Boga, već naprotiv sinovsko pouzdanje.

Prvi dio problema: selekcioniramo ono što nam se čini ugodnim i možda na tome zahvalimo (ako nas se dovoljno nagovara ili stvori grižnja savjesti takvim propovijedima).

Na životnom nam se putu događa mnogo predvidivih, ali i nepredvidljivih stvari. Uglavnom želimo da nam bude ‘lijepo’ pa nastojim eliminirati faktore koji na nas utječu uznemirujuće i bolno.

Bolest je jedan od neugodnih faktora naših života. Dolazi iznenada i donosi strah, bol i neizvjesnost. U želji da se bolest prevenira pazimo na ishranu, tjelesne aktivnosti i slično. A onda nas nešto zaskoči iz sasvim neočekivanog smjera.
Prirodne nepogode. Poplave, potresi… Što tu možemo učiniti? Čovjeku izgleda dosta toga, ali u konačnici ipak nas sve to iznenadi i preokrene tokove naših života.
Ratovi. Ne planiramo ih, na njih ne možemo utjecati, a ipak nas dočekaju.
Ljudi. To je tek priča za sebe. Kakav se tsunami ljudi valja prema nama? Neki nam dođu bliže i neposrednije utječu na naš život. Drugi nas se dotaknu tek ovlaš ali ostave svojim riječima i djelima utisak na naše živote. Neki put pozitivne, neki put negativne.

Na čemu prirodno nismo zahvalni i protiv čega se u srcu, a često i na glas, bunimo? Uglavnom se nelagodno osjećamo kad nas se izbaci iz kolotečine. Velika većina ljudi voli kolotečinu jer to daje osjećaj sigurnosti. (Divimo se avanturistima, ali nas je malo spremno na avanturu.)

Zahvalnost prepoznaje da su i takva uznemiravanja dobar put za duhovni rast. Jedino na što možemo utjecati je naš odgovor na uznemiravanje. Čitao sam ovih dana o ženi kojoj je majka po njezinoj odluci da napusti muža, dala zadatak da na lijevoj polovici papira napiše sve loše osobine čovjeka koga se spremala napustiti. I dok je pisala očekivala je da će joj nakon toga mati dati zadatak da na desnoj polovici papira napiše sve njegove dobre osobine. Ali ne, majka joj je dala zadatak da napiše svoju reakciju na njegove slabe strane. Moram li objašnjavati kako je priča završila?

Zašto se samo jedan od deset gubavaca vratio da bi zahvalio na izlječenju? Zato što nije bio normalan. Normalna su bila ona devetorica. Normalno (tj. kako se uglavnom većina ponaša) je biti nezahvalan. Ovaj zahvalni je iskakao iz normale.

Drugi dio problema: zahvalnost razumijemo kao
(a) trenutak – Dan zahvalnosti. A ona je životni stav. Raspoloženje prema životu.
(b) kao osjećaj – Zahvalnost je volja, a ne trenutna uzdrmanost. Baš me briga hoće li vas neka propovijed uzdrmati ili ne. Do drame mi nije stalo. Više mi je stalo hoćete li, hoćemo li, nešto naučiti, i od ljudi koji znaju četiri osnovne ‘računske operacije’ duhovnog života, postati vrsni ‘matematičari’ koji znaju diferencijalni račun, integrale… sve ono što spada u ‘višu matematiku’ duhovnog života. A život zahvalnosti je baš to: postignuti doktorat iz duhovnosti, a njega se bez volje, upornosti i rada ne postiže.

I za kraj: ostanimo trenutak u tišini i prizovimo u sjećanje one trenutke, životne situacije i one ljude koji nam nisu po volji. Kako tada stojimo sa zahvalnošću? Što bi napisali na desnu stranu papira?

Audio verzija nalazi se ovdje.

Komentiraj

Popunite niže tražene podatke ili kliknite na neku od ikona za prijavu:

WordPress.com Logo

Ovaj komentar pišete koristeći vaš WordPress.com račun. Odjava / Izmijeni )

Twitter picture

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Twitter račun. Odjava / Izmijeni )

Facebook slika

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Facebook račun. Odjava / Izmijeni )

Google+ photo

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Google+ račun. Odjava / Izmijeni )

Spajanje na %s