Kakav je tip vodstva Crkvi potreban?

Kakav je tip vođe Crkvi potreban? Kakve bi vođe Crkva trebala odgajati? Valja krenuti od pitanja funkcije i poslanja Crkve i tada će nam biti jasno (ili barem jasnije) kakav je tip vođa potreban Crkvi.

Crkva se u svojoj pojavnosti tijekom vremena mijenjala:

– Isus i Dvanaestorica (Crkva još ni u primisli)
– Prva Crkva – po domovima, sinagogama, u Hramu, u katakombama
– ‘Državna’ Crkva – crkvene zgrade – ‘kršćanski narod’ (vjera / religija / kultura)
– Slobodne crkve
– Mega crkve / ministries / misijske i paracrkvene organizacije

Zahtjevaju li promijenjene okolnosti i nove sposobnosti, novi tip vodstva? Jer, čini se, voditi crkvenu zajednicu okupljenu u katakombama i mega crkvu u primjerice SAD-u ili u Africi nije isto. Valja naglasiti promjene su u pojavnosti, dakle, u vanjskom izričaju onoga što Crkva jest u svojoj biti. Okolnosti, sredstva i metode se mogu (i očito moraju) mijenjati, ali cilj i smisao postojanja moraju ostati isti da bi se Crkva i dalje mogla Crkvom zvati. Polazište razmišljanju o vrsti vodstva je razumijevanje temeljnog zadatka Crkve. Isus je na križu izvršio djelo pomirenja. Pavao je to razumio i svoju misiju nakon obraćenja shvatio kao nastavak onoga što je Isus činio. Crkva nije primarno tu da zabavlja, liječi, podučava, politizira i slično, već da propovijedanjem Radosne vijesti donosi čovjeku novi život i nadu.

Podloga za ovo razmišljanje je Druga poslanica apostola Pavla Korinćanima. To je osobno pismo upućeno zajednici koju je apostol osnovao na svom drugom misijskom putovanju. Ovdje progovara o sebi i svom odnosu prema zajednici vjernika u Korintu. Time se razotkriva njegov način vodstva. Kako se on kao osnivač crkve u Korintu odnosio prema njima? U čemu se ogledalo i kakva je bila narav njegova vodstva? Ima li nam to što reći i o naravi i metodama vodstvu u Crkvi danas?

Njegov nam je životni put dobro poznat. Od progonitelja ljudi Puta, prometnuo se u gorljivog nevjestitelja Isusa iz Nazareta kao Božjeg Mesije kojeg su Židovi dugo iščekivali. Tu promjenu Pavao kratko sumarizira riječima:

1. Duh Sveti je taj koji ga je osposobio za ‘poslužitelja novoga Saveza’ (3.6), za povjerenu mu službu pomirenja (5.18)
…nego je naša sposobnost od Boga, koji nas i osposobi za poslužitelje novoga Saveza, ne slova, nego Duha; jer slovo ubija, a Duh oživljuje.
…Ali je sve od Boga koji nas sa sobom pomiri po Kristu i dade nam službu pomirenja.

Polazište razmišljanje o vrsti vodstva je razumijevanje temeljnog zadatka Crkve. Isus je na križu izvršio djelo pomirenja. Pavao je to razumio i svoju misiju nakon obraćenja shvatio kao nastavak onoga što je Isus činio. Crkva nije primarno tu da zabavlja, liječi, podučava, politizira i slično, već da propovijedanjem Radosne vijesti donosi čovjeku novi život i nadu.

Pavao je bio odlično školovan čovjek u službi Zakona, pa su i tekstovi koje čitamo djelom rezultat njegove pismenosti i sposobnosti da na racionalan i sustavan način prenese misao. Ali ‘diplomu službe pomirenja’ koja mu je povjerena ne izdaje ni jedna teološka institucija, već, kaže Pavao, Duh Sveti. Dogodilo se to kad je susreo Krista i kad je shvatio da sve što mu je do tada bilo neizmjerno vrijedno jest samo smeće prema prevažnome: spoznati Krista i silu njegovu. Pavao je iskusio i računao na djelatnu pomoć Duha Svetoga u stvaranju novoga čovjeka transformiranog srca. Ima li još toga danas, posebice u tzv. tradicionalnim crkvenim zajednicama?

2. Osobni primjer (1.12; 2.15) – utjelovljuje Riječ koju propovijeda
…Jer naša je dika ovo: svjedočanstvo savjesti naše što smo u jednostavnosti i iskrenosti Božjoj – i ne u tjelesnoj mudrosti, nego u Božjoj milosti – živjeli u svijetu, a osobito prema vama. …Mi smo, doista, Kristov miomiris Bogu među onima koji se spasavaju i među onima koji propadaju
Da bi kršćansko vodstvo bilo efikasno, nije dovoljno da se riječ govori, već je potrebno da se, kao i u Kristovu slučaju, Riječ utjelovi. To utjelovljenje, zato što je Pavao čovjek, nikad neće biti savršeno (prisjetimo se svađe s Barnabom pri polaska na drugo putovanje na kojemu je nastala korintska crkva), ali ako stremimo k tome, kao rezultat voljne odluke da nasljedujemo Boga i da se po nama vrši njegova volja, tada taj rast mora postati očit svima, kako to Pavao kasnije piše Timoteju koji mu je bio pratitelj na ovom putovanju. Ako naviještanu Riječ ne prati i mijenjana osobnost onda ona ostaje bez autoriteta. U Isusu nam nisu, kao na pločama Zakona, dane zapovijedi koje bismo trebali obdržavati, već je Riječ (zapovijed) tijelom postala i pokazala kako ju se živi.

3. Dokaz apostolskog autoriteta i uspješnosti njegove službe su ljudi novog srca (3.11ss)
… Vi ste naše pismo upisano u našim srcima, koje znaju i čitaju svi ljudi.
Osim u izvješću s Pedesetnice i još jednom u Djelima, ne nalazimo brojno stanje kao mjerilo uspješnosti zajednice. Ovdje je mjerilo koliko su ‘pismo Kristovo… upisano na pločama srdaca’. To je suprotstavljeno ‘kamenim pločama’ s očitom aluzijom na Zakon Mojsijev. Čemu nešto novo? Zašto Mojsijev (pa i svaki drugi zakon) nije dovoljan? Slova na kamenu su nešto izvan čovjeka čemu bi se on pod prijetnjom kazne trebao povinovati. Nama je zakon dakako drag kad nas štiti od samovolje bližnjih, ali kad ima zahtjeve od nas, tada nam je manje drag.

Pavao tvrdi da je zajednica Kristovih sljedbenika, zajednica novoga stvorenja. Da služba Duha problemu pristupa ne nametanjem zahtjeva nego promjenom srca koje postaje izvorom dobra. Isus je pitao svoje oponente: ‘je li subotom dopušteno činiti dobro, ili činiti zlo’? Odgovor je bio jasan: činiti dobro. Upravo to je ‘pismo Kristovo’: činjenje dobrih djela bez prisile. Zakon ograničava zlo u nama, Evanđelje oslobađa i omogućuje da se dogodi dobro.

Pod utjecajem korporativnog poimanja svijeta gdje je profit mjerilo uspjeha, a da bi se profit stvorio potrebne su i velike brojke, i mi ljudi Crkve uspješnost mjerimo brojkama. Ne rijetko se u životopisu poznatih pastora ističe: ‘pastor je jedne od najbrže rastućih crkava u…’ Ali ovdje nalazimo potpunu ravnodušnost prema ovakvom načinu vrednovanja zajednice. Kriterij uspješnosti je kako smo vidjeli: pismo Kristovo, tj. suobličenje Kristu, a ne broj vjernika koji se okupljao u nekoj zajednici.

4. Nije važan on nego Isus Krist – Gospodin (4.5)
…Jer ne propovijedamo same sebe, nego Isusa Krista Gospodinom, a sebe vašim slugama poradi Isusa.
Zašto i danas nastaju mnoge nove vjerničke zajednice? Zato što je nametljivim i samodostatnim vođama stalo do vlastite vizije, a često i prihoda i lagodnog života, a manje do Krista i njegove slave. Pavao, kao i Ivan Krstitelj, uostalom, shvaća da Krist mora rasti, a on se umanjivati. (Vidjeti i razmišljanje pod naslovom ‘zbog kruha’ -> što je u središtu stvarnosti?)

5. Očekuje vječnu, a ne vremenitu nagradu (4.18- 5.1ss)
…jer se ne osvrćemo na vidljivo, nego na nevidljivo. Vidljivo je, naime, vremenito, a nevidljivo vječno. Znamo, doista, ako se zemaljski šator našeg doma razvali, imamo zgradu od Boga, dom rukom nenačinjen, vječan na nebesima.
Ako je u središtu svekolike stvarnosti Bog, a ne ego tada se i o nagradi razmišlja na sasvim drugi način. Vremenita nagrada može biti počast od ljudi, novac ili neki drugi materijalni oblik nagrađivanja, ali sve plakete, medalje, nagrade i novac koji dobijemo su prolazne. Pavao smjera na vječnu, neprolaznu nagradu. Može to, jer mu već sada, kako već vidjesmo, nije važan vlastiti uspjeh nego prihvaćanje Isusa Krista Gospodinom od strane mnogih. Ne treba podsjećati da je na kraju svog životnog puta, baš kao i njegov Gospodin, bio ostavljen od svih. Nije umro slavljen i s počastima, već ostavljen i slab.

6. Ne gospodari nečijom vjerom (1.24) i dani mu autoritet ne iskazuje na tjelesan način (10.1ss)
…Jer mi ne gospodarimo vašom vjerom, nego smo suradnici na vašoj radosti. Doista, u vjeri ste postojani… A sâm ja, Pavao, molim vas blagošću i blagonaklonošću Kristovom – ja koji sam »ponizan« kad sam licem pred vama, a »odvažan« prema vama kad odem. 
Nažalost povijest svjedoči o mnogim zloporabama crkvene vlasti. Crkva je znala preuzeti svjetovne metode da ljude natjera na pravovjerje. Pavao ne kaže da ne gospodari njihovim načinom življenja (moral) već baš da ne gospodari njihovom vjerom. On svjedoči vjeru, a ne nameće ju i ne kontrolira ju. Radije, kako kaže, sudjeluje u njihovoj radosti.

7. Voli ljude koje vodi (2.1ss) i suradnike (2.13)
…Odlučih, naime, u sebi da neću opet doći k vama sa žalošću… nisam imao smirenja u svojemu duhu, jer ne nađoh svojega brata Tita – nego oprostivši se s njima, pođoh u Makedoniju.
Njihova radost je i njegova radost zato što ih voli. Još jedan doprinos njegovu autoritetu jest taj što ih je volio i oni su to znali. Bilo mu je stalo do njih i njihova napretka.

8. Ne djeluje prijetvorno i skrovito već ‘transparentno’ (4.1ss)
… Stoga, imajući ovu službu jer milosrđe zadobismo, ne posustajemo; štoviše, odrekosmo se onoga skrovita i sramnoga, ne živeći u lukavosti i ne iskrivljujući riječ Božju, nego očitovanjem istine same sebe preporučujemo svakoj ljudskoj savjesti pred Bogom.
Apostol ne manipulira ljudima. Zašto? Zato što je njegov cilj dobro poznat i ne djeluje iz sebičnih motiva. Manipuliraju oni koji žele iskoristiti ljude za ostvarenje svojih skrivenih i sebičnih interesa i ciljeva. Apostolov je cilj kraljevstvo Božje. Sam je živio veoma skromno, često na rubu siromaštva i gladi. Nekoliko puta govori o iskrenosti (1.12, 2.17)

9. Vođa je tješitelj – sam je prošao kroz daleko veće nevolje nego njegovi sljedbenici. Zato ih je mogao tješiti. (1.-3-4; 4.7ss)
… Blagoslovljen Bog i Otac Gospodina našega Isusa Krista, Otac milosrđa i Bog svake utjehe, koji nas tješi u svakoj našoj nevolji, tako da bismo mi mogli tješiti one koji su u bilo kakvoj nevolji utjehom kojom Bog tješi nas same… A ovo blago imamo u glinenim posudama, da ta izvanredna sila bude od Boga, a ne od nas.
Indikativno je da je ovo prvo o čemu apostol piše na samom početku poslanice. Crkveni vođa je tu da prije svega vida rane nevoljnicima (nije li tako i Isus?). Svjestan je vlastite krhosti i nedostatnosti. Ne glumi nadčovjeka koji donosi spas, već je svjestan da po njemu, kao glinenoj posudi, Bog spasava. Njihovo mu je dobro bilo na prvome mjestu, a to je oznaka čovjeka Duha, čovjeka koji je oslobođen svog temeljnog problema – sebičnosti.

10. Diči se slabostima (11.23ss) i viđenjima koja mu je Bog omogućio (12.1ss)
… Jesu li poslužitelji Kristovi? Kao lud govorim: ja sam još više! Više sam se trudio, više bio u tamnicama, preko mjere pod udarcima, često u smrtnim pogiblima… Treba se dičiti. Ne koristi doduše, no prelazim na viđenja i otkrivenja Gospodnja… Time ću se dičiti, dok se sobom neću dičiti, osim svojim slabostima…
Ovo je krajnje neobično za današnje, čak i kršćanske vođe često na sliku korporacija stvorene. Neki ljudi svoja izlaganja redovito započinju s barem 10 minutnim iznošenjem vlastitih uspjeha i postignuća. Pavao se pak diči (a) slabostima i (b) blizinom koju ima s Bogom. Možete li si zamisliti predsjednika multinacionalne kompanije kako se hvali svojim slabostima ili ne daj Bože, svojom pobožnošću? Vjerojatno bi bio smijenjen za dva dana. U svjetovnom se okruženju svakako treba hvaliti uspjesima i postignućima ali u stvari evanđelja od male su vrijednosti. Treba li podsjećati da je Isus uvijek ljude pozivao da se pridruže njegovom poslanju služenja, a ne dominacije? Vođu slušaju svi, sluga sluša sve.

Ostaje ozbiljno pitanje, može li Crkva u današnjim uvjetima, kad je broj Isusovih sljedbenika daleko nadišao dvanaestoricu, i nakon svih povijesnih mijena zadržati onakav model vodstva kakav je živio Isus? Ako da, što od toga ostaje? Rekoh na početku da je Crkva tijekom povijesti mijenjala svoj pojavni oblik i u tim se novim uvjetima mora mijenjati ‘kaput’. Mi smo obukli duge rukave jer je ljeto minulo, ali koje god odijelo na sebe stavimo, unutra ostajemo uvijek mi. Obući minicu u Srednjem vijeku ne bi išlo, kao što ni danas ne bi prošla krinolina.

Naša je zajednica započelo s okupljanjima vjernika na livadama u okolici Rijeke. Prošli smo put od unajmljenih prostora, preko svoje prve zgrade, pa preko druge, do današnjeg Pastoralnog centra. Što se promijenilo? Što se mora mijenjati? Evo nam izazova za razmišljanje. Koji kaputi zaslužuju da budu odbačeni, i koje nove moramo zaodjenuti? Narav Crkve i njezino se poslanje neće mijenjati. Kaputi hoće.

Gornje razmišljanje o Pavlu svakako svjedoči da je i u uvjetima rasta Crkve moguće ostati vjeran modelu vođe sluge koji nije na prvom mjestu, već je na prvome mjestu onaj koji to jedino zaslužuje: Isus Krist – glava Crkve.

Audio verzija nalazi se ovdje.

Komentiraj

Popunite niže tražene podatke ili kliknite na neku od ikona za prijavu:

WordPress.com Logo

Ovaj komentar pišete koristeći vaš WordPress.com račun. Odjava / Izmijeni )

Twitter picture

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Twitter račun. Odjava / Izmijeni )

Facebook slika

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Facebook račun. Odjava / Izmijeni )

Google+ photo

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Google+ račun. Odjava / Izmijeni )

Spajanje na %s