Biti slugom

Mk 9.30-37; 25. nkg. B

Kad otiđoše odande, prolazili su kroz Galileju. On nije htio da to itko dozna, jer je poučavao svoje učenike. Govorio im je: »Sin Čovječji predaje se u ruke ljudima i oni će ga ubiti, ali će on, ubijen, poslije tri dana ustati.« Ali oni nisu razumijevali te besjede, a bojali su se pitati ga.
I dođoše u Kafarnaum. Kad su se našli u kući, on ih upita: »O čemu ste to raspravljali putem?« A oni su šutjeli, jer su se putem među sobom sporili tko je najveći. Sjednuvši, dozove Dvanaestoricu i reče im: »Hoće li tko biti prvi, neka bude od svih posljednji i svima poslužitelj.« I uze malo dijete, stavi ga usred njih te, zagrlivši ga, reče im: »Tko god u moje ime primi jedno ovakvo malo dijete, mene prima; a tko god mene prima, ne prima mene, nego Onoga koji je mene poslao.«

Predizborno je vrijeme. Uskoro će ova zajednica birati novo vodstvo za sljedeće četverogodišnje razdoblje. Pastora, starješine, đakone. I naš će Savez uskoro birati novo vodstvo. Ali i šira će društvena zajednica – hrvatsko društvo, također birati ljude (ili preciznije stranke) koji će voditi zemlju u sljedeće četiri godine. Izabrani dolaze na vlast. Postaju obnašatelji funkcija. Doduše, u Crkvi uvijek govorimo o službama, a ne o funkcijama, ali ni pojam ‘crkvena vlast’ nije nam nepoznat. Vlast, kako to moćno zvuči. I mnogi vole barem mrvicu vlasti: gospodariti, upravljati, naređivati, kontrolirati. Ali i ono što uz vlast često ide: počasti, privilegije, imetak…

Ni Isusovi učenici nisu bili imuni na zov vlasti: ‘Tko je među njima najveći?’, pitali su se. Čuli su, iako nisu razumjeli, da Isus spominje neko kraljevstvo koje je blizu, pa su se ponadali da bi i oni, Isusu bliski, mogli ugrabiti neki komadić vlasti. Bilo im je jasno da neće biti baš kraljevi, ali što fali nekom ministarskom mjestu? Valjalo se na vrijeme pobrinuti za to. Kad se fotelje počnu dijeliti bit će prekasno. Možda su čak i sklapali predizbornu koaliciju? Domoljubnu ili domovinsku ili pak domobransku? Nešto što će privući mase?

No, naslućuju da se s tim planovima Učitelj možda neće složiti, o tome potajice razgovaraju dok putuju. Ali ipak ih Isus u Kafarnaumu iznenađuje pitanjem: ‘O čemu ste to raspravljali putem?’ Bili su, kao i mnogo puta do tada, razotkriveni. I tada slijedi dvostruka Isusova pouka:

1. Hoće li tko biti prvi, neka bude od svih posljednji i svima poslužitelj – (gr. diakonos, lat: minister; hrv. đakon).

U pjesmi o vrsnoj ženi iz knjige mudrih Izreka jasno je rečeno zašto funkcionira dom onoga ‘koji sjedi na gradskim vratima’, tj. starješine naroda. Zato što njegova vrijedna žena ustaje prije zore, brine za hranu, odjeću, čistoću i krov nad glavom svih ukućana i sirotinje koja od nje zatraži pomoć. Da je po ‘glavi obitelji’, vjerojatno bi se tri ugla kuće srušila, djeca bi bila gladna, gola i bosa u prljavštini i smradu. Pametne i dobre odluke koje su starješine donosile na gradskim vratima su bez sumnje bile korisne za narod, ali njegova su djeca trebala čiste pelene, komad kruha i topli krevet. A za to, kao i da ga dočeka ručak kad se vrati kući, brinula se baš ta žena. Koliko je radaka u pročitanom tekstu posvećeno mudracu, a koliko ženi? U konačnici pročitani je tekst završna riječ knjige mudrih izreka. Pohvala je to ne toliko njoj kao ženi, već kao sluškinji: ‘neka je na Vratima hvale djela njezina’. Nju, sluškinju.

Zašto moja obitelj funkcionira? Zbog mene zato što sam sad tu za propovjedaonicom i na TV-u ili zbog moje Gospoje? Tko drži tri ugla kuće? Koga će se naša djeca sjećati: mene ili nje? Svijet pamti ljude s gradskih trgova i televizije, obitelj pamti majke.

‘Hoće li tko biti prvi…? Isus čak i ne kaže da je to loše. Ali taj koji hoće biti prvi mora znati da ‘biti prvi’ znači preuzeti odgovornost za opće dobro. Da je put da se dogodi opće dobro put služenja svima. To je vrsna žena o kojoj smo čitali razumjela. Često se hoće prvenstvo da bi se zadovoljilo sebične prohtjeve, kako nam Jakov kazuje, a ne da bi cijela zajednica prosperirala. Jakov kaže da je prava mudrost sve samo ne ohola, samodostatna i sebična. A baš se takvima vlastodršci često pokazuju. ‘Odakle ratovi i sukobi među vama?’, pita Jakov apostol i odgovara: ‘od pohlepe, od volje za moći.’ Znamo da je potrebno mnoge pregaziti da bi se došlo do vrha. Pohlepa i volja za moć.

2. Tko god u moje ime primi jedno ovakvo malo dijete, mene prima; a tko god mene prima, ne prima mene, nego Onoga koji je mene poslao.

Isus nastavlja sa svojom poukom i pred njih stavlja dijete kao primjer. Djeca u to doba nisu bila na cijeni. Želio je da u tom djetetu prepoznaju, nazovimo to tako, ‘tajnu života’. Kako se to moglo dogoditi? Isus je želio da ljudi u onome što je govorio i činio prepoznaju onu konačnu stvarnost koju je on sam živio. U čemu se ona sastoji? Svijet voli pobjednike, svijet uvažava velike i moćne, svijet se klanja bogatima. I zato se svi guraju postati značajnim čimbenicima društvenog života. Mnogi žele biti ‘veliki’. Ali primiti dijete je, kaže Isus, kao da se prima njega. A primanje njega je kao primanje onoga koji ga posla. A znamo što je Isus vjerovao o svom poslanju: vjerovao je da ga je poslao Onaj koga je nazivao Ocem i opisivao kao milosrdnog Boga. Znamenjima koja je činio Isus je htio svratiti pozornost ljudi na Onoga koji ga je poslao, Onoga, koga je on držao, središtem zbilje, kao smo to nedavno vidjeli iz Evanđelja. A to središte zbilje, tu tajnu života, Isus je nazivao milosrdnim Ocem. Isus je koristio svaku priliku i na bezbroj načina varirao svoju temeljnu misao: ‘Sve je od milosrdnog Oca i sve se k njemu vraća.’ Vratimo se i mi! Ali tog Boga, kaže Isus, nećete prepoznati u velikašima ovoga svijeta, već baš u malenima, marginaliziranima, odbačenima, izbjeglima. Zagrliti, prigrliti odbačeno i malo je put k Bogu. Kakva prilika i za nas ovih dana, suočeni s ljudima u nevolji da pomognemo. Tko zna kakav će nam Bog izgledati nakon što zagrlimo nevoljnike? Nekima će se na putu kojim se kreću kolone nevoljnika, susresti pogledi. Što ćemo u tom pogledu vidjeti?

Isus ne kaže: ‘Tko god primi malo dijete…’ već: ‘tko god u moje ime primi malo dijete…’ Primiti dijete poput onog policajca koji uze u naručje dijete izbjeglica iz Sirije je važan, dirljiv, koristan i human čin. Ali, čemu ove riječi: ‘u moje ime’? Zar nije dovoljno, jednostavno reći: ‘tko primi dijete’? Isus nije humanist iako je humano postupao! Zašto to tvrdim? Isus je propovijedao kraljevstvo Božje. Ni više ni manje od toga. On je Boga, a ne čovjeka vidio kao središte zbilje, kao onu stvarnost iz koje sve izvire i u koju sve uvire. Porukom o milosrdnom Ocu nadišao je sve ovosvjetske ideologije. Od čovjeka nije tražio drugo do li da tog Boga ljubi cijelim svojim bićem i preda mu se. Da ga cijelim svojim biće traži, za njim žeđa, kako će reći psalmista. Da s njim postane jedno, kao što je i Isus bio: ‘Ja i Otac jedno smo!’ To bi trebao biti cilj svakog čovjeka.

Primiti dijete je svakako dovoljno ako želimo biti humani. A što Isus jest ako nije humanist (iako je human)? On je ‘ljubitelj Boga’, bogoljub, teofil. Primiti ‘dijete’ – dakle najmanje i najprezrenije, baš ‘u Isusovo ime’ znači ići putem do onoga koji je Isusa poslao – do Oca. Ne samo human čin na dobrobit pomaganome, već kroz to i po tome prepoznavanje Boga i približavanje njemu. Naravno, to vrijedi ako nismo usvojili ideologiju koja kaže da izvan i iza čovjeka nema ničega. Vrijedi ako ‘ljubimo Boga svim svojim srce, dušom , snagom i pameću svojom, a bližnje kao sebe same.

Zato Isusovi sljedbenici mogu biti sluge jer nagradu i veličinu ne traže u ovoj prolaznoj zbilji već ju očekuju u vječnosti. Neću u ovom trenutku odgovarati na optužbe da Crkva ovakvim tvrdnjama zadržava čovjeka u lancima i ropstvu, već ću samo reći: oni koji su se obratili Bogu, nanovo se, duhovno rodili, pomirili se s Bogom (nazovite to kako hoćete) i time dobili Isusov Duh, mogu služiti jer, poput njega, znaju i vjeruju u vječnu, a ne vremenitu i prolaznu korist i nagradu. Dakako, bez obraćenja, služenje je muka i sramota vrijedna prezira. Zato Isusovi sljedbenici ne moraju pod svaku cijenu ispuniti sve porive egoistične pohlepe kako nas Jakov u svojoj poslanici opominje. Zato ne moraju gajiti volju za moć. Ljudskome je društvu bolje jer postoje pojedinci koji vole, a ne gospodare iz sebičnosti. Ljudi koji samozatajno služe, a ne tlače.

Evo radosne vijesti za sve koji se spremaju obnašati vlast, a vjernici su. Za sve one koji ‘žele biti prvi’: budite sluge, poput Isusa, koji opće dobro stavljaju na prvo mjesto. Ne sebične prohtjeve, već dobro drugog. S manje sebičnosti i pohlepe, bit će i manje tenzija, sukoba i muke u našemu društvu. Prepoznajmo vrijednost maloga jer ćemo samo tako dokučiti tajnu života. A tajna života se zove: milosrdni Otac kakvog nam je Krist navijestio. U njemu je smisao življenja. U odnosu s njim je snaga za život.

Snimka izravnog TV prijenosa nalazi se ovdje pod nadnevkom 20.09.2015.

2 misli o “Biti slugom”

Komentiraj

Popunite niže tražene podatke ili kliknite na neku od ikona za prijavu:

WordPress.com Logo

Ovaj komentar pišete koristeći vaš WordPress.com račun. Odjava / Izmijeni )

Twitter picture

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Twitter račun. Odjava / Izmijeni )

Facebook slika

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Facebook račun. Odjava / Izmijeni )

Google+ photo

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Google+ račun. Odjava / Izmijeni )

Spajanje na %s