Dotaknuti

Marko 7.31-37; 23 n.k.g.

Otvorivši tekst današnjeg evanđelja, pomislih: još jedno izliječenje. Što o tome reći? I onda se, kako to priliči svetome tekstu, pozabavih njime. Pa me iznenadio.

I ponovno ode iz područja Tira te preko Sidona dođe do Galilejskog mora u područja Dekapolisa. I dovedu mu gluha čovjeka, mucavca, pa ga usrdno zamole da stavi na njega ruku. On ga izvede nasamo od mnoštva, stavi svoje prste u njegove uši te, pljunuvši, dotaknu njegov jezik. I pogledavši u nebo, uzdahnu i reče mu: »Effatha!«, što znači: »Otvori se!« I odmah mu se otvoriše uši i razdriješi spona njegova jezika, te stade govoriti ispravno. I zabrani im da ikome o tome kazuju. Ali što im je on više branio, to su oni više razglašivali, i preko svake mjere zadivljeni govorili: »Sve je dobro učinio! Gluhima daje čuti i nijemima govoriti!«

Pred nama je gluhonijemi čovjek sa svojim problemima. Taj hendikep svakako nije lak. Može se s njim živjeti, ali mnoge lijepe stvari, poput glazbe primjerice, ostaju osobi trajno nedostupne. Ali ključna je ozbiljna poteškoća da se s bližnjima podijeli vlastite misli, osjećaje. Znakovni jezik ipak uskraćuje osobe za mnoge finese koju riječ ima. Čovjek je po tome čovjek što ima riječ, a ne dvije ruke i dvije noge. Slika je ovo čovjeka zatvorenog u sebe, komunikacijski uskraćenog, od okoline izoliranog.

Što je valjalo učiniti da se krug otvori, da se komunikacijska barijera sruši, da se dokonča izolacija?

1. Isus ga odvodi od mnoštva. Zar čovjeku nije potrebno društvo? Posebice njemu, od društva izoliranome? Tu i je ‘kvaka’. Mnoštvo je po definiciji bučno. Kako je na početku naših bogoslužja? Tiho ili bučno? Čujemo li se? U jednoj društvenoj igri dvoje igrača udaljeni nekoliko metara jedan od drugoga pokušavaju komunicirati ali to čine u okruženju drugih parova koji pokušavaju učiniti isto. I što se događa? Sve se glasnije viče ne bi li se nadglasalo suparnike, ali što su glasovi jači to su i nerazumljiviji. Da bi se dogodilo ‘čudo’ bilo je potrebno prije svega udaljiti čovjeka od izvora buke. Količina decibela ne pomaže. Buka ne olakšava komunikaciju. Naprotiv ona ju onemogućuje. Za istinsku je komunikaciju potrebna tišina u kojoj se dvoje, dvije, dvojica mogu čuti. Sumnjam da su sva ta virtualna razgovaranja na društvenim mrežama već i komunikacija gdje čujemo srce jedni drugih. Ne treba ih isključiti, ali ni od njih imati prevelika očekivanja.

2. Isus se dotiče njegovih ušiju i njegova jezika. Njegove su uši i jezik bili ‘nedotaknuti’. Riječi bližnjih nisu do njih dopirale. Njegov je jezik također bio nedotaknut jer njime nije mogao doprijeti do okoline. Vanjskog svijeta za nj nije bilo. On nije postojao za vanjski svijet. Između njega i okoline nije postojala dodirna točka. Mjesto susreta. Vladalo je posvemašnje otuđenje. Jer otuđenje je baš to: izostanak, nemogućnost komunikacije. Od čovjekovih su se ušiju riječi odbijale, s njegovog jezika nisu prelazile.

Dotaknuti! To znači prići. Ispružiti ruku. Usuditi se prekoračiti granicu razdvojenosti. Razgovarah ovih dana s jednom poznanicom. Reče: kad gledam ovog papu imam osjećaj da mi treba da me uzme na jedno 15 minuta u krilo i da me zagrli, podraga po glavi…’ A nije vjernica. To nam fali. Dodir, zagrljaj, bliskost, razumijevanje, slušanje.

Njegove su uši i njegov je jezik doživjeli transformaciju jer su bili dotaknuti, prepoznati kao vrijedni i stvarni. Ako si tog čovjeka zamislimo na jednoj strani rijeke, a njegove bližnje na drugoj strani, Isus je zapravo dignuo rampu na mostu (uši i jezik) koji ih je spajao, ali po njemu nije bilo ‘prometa’.

I taj jedan, skoro bezvučan ‘Effatha’, ima veću snagu od sve buke kojom je bio okružen, ali koja mu nije omogućila da čuje ljude oko sebe. Izgovorite ovo’ effatha’. Ni ‘t’ ovdje nije tvrdo zbog onog ‘h ‘ iza njega. Ni ostala se slova skoro ne čuju. Zvuči poput lahora, poput nježnog povjetarca. A ipak je čovjek to čuo. Čuo je zbog dodira. Očito ga nitko do tada nije pošteno dotaknuo, zagrlio, prihvatio, prepoznao kao čovjeka.

Dajmo se dotaknuti. Moja je mati oca znala zvati ‘ježom’. Nije si dao blizu. Nije se dao dotatknuti. A u dodiru leži neka čudna oslobađajuća snaga. Dakako, ljudi koji su bili povrijeđen ne daju se doticati. Shvatljivo. Ali ovaj je nedodirnuti čovjek u jednom trenutku u blagome Kristu prepoznao da u njemu nema prijetnje i dao se dotaknuti. I to vrlo blisko. Spominje se pljuvačka. Dajemo li se dotaknuti? Pristajemo li da nas pošprica nečija pljuvačka?

Dotičimo druge. Pogledom, riječju, rukom, zagrljajem. Bez prisile. Blago poput lahora. I tko zna, koliko će gluhonijemih progovoriti?

Audio verzija nalazi se ovdje.

Komentiraj

Popunite niže tražene podatke ili kliknite na neku od ikona za prijavu:

WordPress.com Logo

Ovaj komentar pišete koristeći vaš WordPress.com račun. Odjava / Izmijeni )

Twitter picture

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Twitter račun. Odjava / Izmijeni )

Facebook slika

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Facebook račun. Odjava / Izmijeni )

Google+ photo

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Google+ račun. Odjava / Izmijeni )

Spajanje na %s