Daj mi ruku

Marko 5.21-43; 13. nkg

U pripovijesti o ozdravljenju i vraćanju među žive Jairove kćeri, kao u nekoj zagradi, nalazimo i pripovijest o ženi koja je dvanaest godina bolovala od krvarenja. Nekako baš u vrijeme kad se rodila Jairova kći (12) ta je žena oboljela. I bivala sve bolesnijom unatoč svim pokušajima ondašnjih liječnika da joj pomognu. Jairovoj je kćeri možda život do tada bio lijep i ugodan, a onda ju je pogodila neka bolest od koje je brzo umrla. Dakako da ondašnji i današnji liječnici imaju malo što zajedničkoga, ali samo postojanje liječnika svjedoči o čovjekovom nemirenju sa situacijom u kojoj se nalazi. U svim je naraštajima i svim civilizacijama bilo tako.

Zapazimo: ‘Dođi i stavi ruku na nju, da se spasi i poživi!’

1. Dođi! I Jair i bolesna žena daju znak da očekuju promjenu stanja: Dođi, kaže Jair; žena mu priđe odostraga. Da bi se promjena dogodila valja tražiti, pristati uz, iskazati volju. Bez toga, stanje ostaje nepromijenjeno. Žena je pokušala sve. Ostao joj je možda još jedan pokušaj. Transfuzije u to doba nije bilo. Željeza također. Što žena koja stalno krvari može očekivati nego smrt?

Stanje koje traži promjenu nije samo bolest. To su i naši nerješeni odnosi, to je siromaštvo, itd. I ovdje često čekamo do kraja. Poput ove žene, bojimo se i sramimo se i ponekad bude prekasno za promjenu, za spas. Ali ako, baš poput nje, pozovemo: ‘Dođi’, pomoć stiže. Nije se uvijek mudro držati narodne: ‘Šutnja je zlato’. Posebno to nije mudro za utopljenika.

2. Daj mi ruku; U Pismu nalazimo navode o rukopolaganju za službu; za primitak Duha Svetoga, za ozdravljenje. Ali razmislimo i o upotrebi ruku za: zagrljaj (mi smo kultura udaljenosti, bojimo se dodira – ‘free hugs’ čudo u gradu), pomoći u poslu… Možda, kad nekoga zagrlimo nećemo osjetiti, poput Isusa da iz nas izlazi sila, ali će zagrljeni i te kako doživjeti bliskost, prihvaćanje. Bog, vidimo to ovdje, bolesniku pomaže po čovjeku. Medicina i Bog nisu nekompatibilni. Da sam ja nakon što me pregazio autobus ostao na cesti moliti Boga za pomoć, a da nije došla hitna vrlo vjerojatno ne bih danas ovdje stajao. Ali i da je samo medicina napravila svoje, bih li i tada stajao ovdje? Bih li bez vjere u dobroga Boga mogao i dalje propovijedati o njemu i njegovoj ljubavi i brizi kad je poslao ‘najsporijeg anđela da bude uz mene’? 🙂 Božju sam pomoć u ozdravljenju doživio i kao odgovor na vaše molitve.

3. Da se spasi; A što nam današnji tekst ima reći o Bog i njegovu odnosu prema čovjekovim slabostima, nemoćima, bolestima i smrti? U Isusu vidimo da Bog čovjeku želi zdravlje i život. Svakom čovjeku.

U oba se slučaja pojavljuje ova riječ: ‘spasiti se’. Jair traži od Učitelja da mu na kćer položi ruke kako bi se ‘spasila i poživila’. Isus kaže ženi: ‘Vjera te tvoja spasila. Idi u miru i budi zdrava od svoje muke’.

Tradicionalno, teologija naših zajednica je ‘spasenje’ premjestila u vječnost: sad je tako kako je, a spasenje nas očekuje tek kad na ‘kraju povijesti’. Drugi su (pentekostalni i posebice karizmatski pokret) spas u velikoj mjeri posadašnjili: sad i odmah valja nam biti zdravima, jakima, bogatima.
Pa što onda: moramo li nužno biti ozdravljeni sada ili pak moramo nositi križ bolesti, nevolje? Odnosi li se Božje spasenje samo na vječnost ili ono ima neke veze i s ovim životom? I opet iz ovoga što je Isus učinio: da, Bog želi dobro svakom svom stvorenju baš sada: ‘Vjera te tvoja spasila. Idi i budi zdrava od svoje muke.’ Spasenje ima različite oblike, ali svako je u temelju oslobođenje od muke. Ponekad, poput Isusa moramo proći kroz muku, trpljenje i patnju, ali to nije Božja želja, već naprosto datost življenja u ovome svijetu. Pismo kaže: ‘Potkrjepljivali su duše učenikā bodreći ih da ustraju u vjeri, jer da nam kroz mnoge nevolje treba ući u kraljevstvo Božje.’ (Djela 5.22). Koliki je spisak nevolja kroz koje je Pavao prošao: ‘Izobilne su Kristove patnje u nama… (2 Korinćanima 1.5). Kroz sutrpljenje s čovjekom i mi sami možemo postati instrument Božje utjehe.

Zašto onda kad i najusrdnije molimo, ljudi ne ozdravljaju, a na kraju svi umiremo? Nije li nam u Isusu Bog pokazao da mu je stalo do čovjekove dobrobiti i života? Zato što još ne živimo u kraljevstvu Božjemu U Kristu nam je pokazano što nas u njegovu kraljevstvu očekuje. Zbog nevjere se Kraljevstvo Božje mukotrpno probija u ovome svijetu. Ono nije nasilno, ali njega osvajaju ‘nasilnici’. Kraljevstvo Božje se ne nameće. Ova žena je morala progutati sav strah i sav sram, ali njoj drugo nije preostalo. Da bi preživjela trebala je Isusovu pomoć. Prekršila je norme zakona, izložila se opasnosti da bude kažnjena, otkrila svoju intimu. Bila je ‘nasilnica’ koja osvaja zdravlje i život. Sve to nećemo napraviti dok imamo rezervnu varijantu. Ili pak ako ne vjerujemo da je naš istinski spas u Bogu.

Pa i kad u takvom trenutku čovjek dođe Bogu, vidimo to ovdje kristalno jasno, Bog čovjeka ne odbija. Nikad nikoga ne odbija koji mu se obrati. čak i ako je zadnji na listi pomagača.

Sažeto:

– Bogu nije drago čovjekovo trpljenje, što ne znači da kroz njega nećemo proći (križ Isusa Krista o tome jasno govori)


– Bog po čovjeku donosi spas (zato i idemo liječniku, u socijalnu samoposlugu i slično). Božje spasenje ‘ne pada s neba’. Bog ‘treba’ svakoga od nas da budemo njegove ruke u ovome svijetu.


– Nevoljnik mora dati znak da voljno želi promjenu

– Božji se spas tiče i ovog života (zato molimo za ozdravljenje bolesnih)

– Svaki je život (od začeća do prirodne smrti) važan i vrijedan u Božjim očima i zato se za nj valja boriti

Audio verzija nalazi se ovdje

Komentiraj

Popunite niže tražene podatke ili kliknite na neku od ikona za prijavu:

WordPress.com Logo

Ovaj komentar pišete koristeći vaš WordPress.com račun. Odjava / Izmijeni )

Twitter picture

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Twitter račun. Odjava / Izmijeni )

Facebook slika

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Facebook račun. Odjava / Izmijeni )

Google+ photo

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Google+ račun. Odjava / Izmijeni )

Spajanje na %s