Usnuli Bog

Mk 4. 35-41; 12. nkg.

Ono što odmah upada u oči pri čitanju ovog teksta: da imate vjere ne biste se bojali!

Ovo Isusovo pitanje: ‘Još nemate’ (RK), ili ‘Kako nemate (KS) vjere pokazuje da je vjera dinamička stvarnost. Da ju je čak i u slučaju izostanka moguće pronaći. Da slaba vjera može ojačati itd. Je li ona svakome dana? Može li ju se pronaći? Je li vjera čarobni štapić? Samo su neka od pitanja koja nam se nameću. U pokušaju odgovora na ova pitanja odvelo bi nas i u razmišljanje o ateizmu, ali to danas nećemo činiti. Možda nekom drugom prilikom. Što ovaj tekst želi reći nama koji se držimo vjernicima?

Osuđuje li ih Isus svojim riječima? Danas je moderno svaku riječ s kojom se ne slažemo proglašavati osudom pa, shodno tome, podizati sudske tužbe i slično. Što je osuda? Čemu služi? Osim smrtne kazne i doživotnog zatvora, osuda i kazna služe ispravljanju ponašanja pojedinca – da postane društveno prihvatljiv. U Isusovim riječima i njegovu djelovanju ne nalazimo nakanu kažnjavanja, potcjenjivanja, vrijeđanja, odbacivanja. Je li ocjenjivanje u školi, primjerice, neka vrsta presude? Svakako jest. Prema kriterijima se vrednuje koliko je tko truda uložio i koje je znanje postigao. Koliko strke ovih dana oko državne mature… Da bi civilizacija, kakvu poznajemo, opstala, procjenjivanje, prosuđivanje je nužno.

Može li se vjera tako vrednovati? Iz Isusovih riječi proizlazi da svakako može, ali ne zato da bi se nekoga zbog toga osudilo, zbog slabe vjere odbacilo ili izrugalo već da bi mu se pomoglo da u vjeri uzraste, da, poput Isusa i psalmiste, mogne u miru usnuti (Psalam 4.9).

Oluje u životu nisu rijetkost. Što tada radimo? Opcija a: čim prije pobjeći iz nje. Opcija b: iskoristiti silan vjetar za brže jedrenje i dolazak na cilj.

Za Isusa i njegove učenike cilje se nalazio s ‘druge strane’. Prijeći na drugu stranu! Razmišljajući o ovom tekstu pali su mi na um prvi doseljenici u današnji SAD. Pod pritiskom progonstva zbog svoje vjere, napustili su jednu obalu, europski kontinent i otisnuli se na drugu da bi osnovali zemlju u kojoj će vjerovanje biti slobodno i bez uplitanja države. Njihova je avantura rodila jednu državu koja je dugo vremena bila simbolom i svjetionikom slobode. Odluka sigurno nije bila laka, putovanje tegobno, druga obala nesigurna, civilizacija kakvu su poznavali bila je iza njih. Ali imali su odlučnost da započnu novi život bez obzira na cijenu koju su trebali platiti. Jer, sve je bilo bolje od životarenja u starim okolnostima.

Prelazak na drugu stranu nije uvijek i fizičko napuštanje mjesta. Prijeći na drugu stranu može značiti i iskorak iz starog razumijevanja i ophođenja sa svijetom u kojemu živimo. Jedno je sigurno: prelazak je uvijek buran i skopčan s ne malim poteškoćama. Označava raskid sa starim. Pavao će to reći ovako: ‘zahvaljujemo Ocu, koji vas osposobi za dioništvo u baštini svetih u svjetlosti. On nas izbavi iz vlasti tame i premjesti u kraljevstvo Sina, ljubavi svoje, u kome imamo otkupljenje, oproštenje grijeha.’ (Kol 1.12-14)

Isus je taj koji na drugu obalu vodi skupinu u kojoj nije nedostajalo iskusnih lađara. On je taj koji ih je ‘uvalio u problem’, a sad spava na krmi. Oni su vjerojatno poduzeli sve što su mogli i znali na temelju vlastita iskustva višegodišnjeg ribarenja. Ali ništa nije pomagalo. Jedino što je trebalo napraviti je: probuditi spavača. Sjećamo se, zar ne, Baalovih svećenika koje je Ilija na brdu izazivao: ‘Možda vaš bog spava, pa zato ne odgovara na vaše molitve i zazive?’ I ovaj je spavao, ali je spreman u hipu ustati i odgovoriti na molitvu. Spava jer je savršeno miran, ali nije ravnodušan na molitve onih koji ga zazivaju.

Svaki napredak na putu Duha ili ‘novog stvorenja’ znači i prolazak kroz krizu vjere.
Ako život razumijemo kao Božje postupanje s nama u nakani da nas približi sebi, da u nama restaurira onu sliku koja je padom u grijeh nagrđena, da mu budemo sinovi i kćeri, da nalikujemo Isusu, onda je jasno da taj proces nije ni lagan ni jednostavan. Valja uspostaviti poredak novoga stvorenja u nama samima, u nama kao zajednici i u cjelokupnom stvorenju. Ne odvojeno jedno od drugoga, već u interakciji s Bogom i nas međusobno.

Isusova priča svjedoči da je on od najranije dobi živo u uvjerenju da pojedini događaji i životne okolnosti nisu skup slučajnosti, već etape u ostvarenju Božjeg nauma u njegovu životu. Da njegov život ima smisao i cilj. I iz tog je uvjerenja djelovao.

Zato:

– razmislimo kako razumijemo svoj život? Što mu je cilj i smisao?
– koristimo li životne okolnosti kao vjetar u jedra naše životne lađe kako bismo prispjeli na ‘drugu obalu’ ili na svaki povjetarac zovemo ‘službu za spasavanje’? Jesu li za nas životne okolnosti skup kaotičnih, ugodnih i manje ugodnih događaja koje trebamo nekako preživjeti ili Bogom dani načini za preoblikovanje našeg karaktera u karakter koji će nalikovati Kristovu: ‘Neka u vama bude ista misao kao i u Kristu Isusu’ (Filipljanima 2.5).
Audio verzija nalazi se ovdje.

Komentiraj

Popunite niže tražene podatke ili kliknite na neku od ikona za prijavu:

WordPress.com Logo

Ovaj komentar pišete koristeći vaš WordPress.com račun. Odjava / Izmijeni )

Twitter picture

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Twitter račun. Odjava / Izmijeni )

Facebook slika

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Facebook račun. Odjava / Izmijeni )

Google+ photo

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Google+ račun. Odjava / Izmijeni )

Spajanje na %s