Subota je radi čovjeka

Mk 2.23 – 3.6 *

Kako rekoh u prošlom postu: da bi se od anarhije – bezakonja (u kojoj smo svi kao pojedinci i društvo rođeni), preko Zakona, došlo do slobode Duha, Isus kaže Nikodemu, valja se ‘nanovo roditi’. On, čija je misao omeđena Zakonom isprva to ne uspijeva shvatiti. Nanovo rođen čovjek nalikuje vjetru, kaže Isus (igra riječima – gr.: pneuma: duh, dah, vjetar): ‘ne znaš odakle dolazi ni kamo ide.’ Drugim riječima čovjek Duha nije ograničen zakonom.

Kako to konkretno izgleda u praksi?

Čitali smo o Isusu i njegovim učenicima koji su na subotnji dan, kad je propisan počinak, radili. To je izazvalo zgražanje i osudu farizeja. Oni su se doživljavali kao mjerodavni tumači Zakona i njegovi čuvari. Subota je za njih bila onaj distinktivni znak pripadnosti Jahvi i po njoj su se razlikovali od okolnih naroda. Zato je kršenje subote značilo daleko više od prekršaja. Zadiralo je u njihov identitet. Radiš li subotom, nisi Izraelac, nisi pripadnik Božjega naroda.

Farizeji su se bojali da će Isus svojim postupcima razgraditi njihovo teškom mukom izgrađeno društvo koje počiva na vladavini zakona. Zakona koji im je, podsjećam na prošlo nedjeljno razmišljanje, omogućio da se izdignu iz anarhije i od plemena postanu uređeno društvo – narod. Gledano, dakle, njihovim očima Isus ih je iz reda vraćao u anarhiju. Rekli bismo danas: poticao je retrogradne procese.

Učenici na putu i čovjek u sinagogi su ljudi u potrebi. I to valja naglasiti. Potrebi koja ne može čekati da nastupe povoljne okolnosti. Da posred njih nije bio čovjek u nevolji, Isus bi ‘odslušao misu’ i nikome ništa. Pozdravili bi se na kraju i svatko bi otišao svojim putem. Ali Isus naprosto nije mogao gledati čovjeka u potrebi, a da mu, budući da je imao načina, ne pomogne. Kako je mogao svojim gladnim suputnicima zapriječiti da ‘bace nešto pod zub’? Kako je mogao dopustiti da čovjek ode s uzetom rukom? Ali Zakon kaže: nikako: ‘U dan subotnji, nikakav posao ne radi!’

Na farizejske primjedbe odgovara prisjećanjem na Davida i njegovu družinu koja bespravno jede od prinesenih kruhova. Svi smo našli u situaciji kad bismo dali ‘kraljevstvo za sendvič’. Kad nam padne šećer u krvi, pa bismo suho drvo glodali. Ja sam se, tijekom mojih bicikliranja, našao tri ili četiri puta u takvoj situaciji. I tada se ne pita za zakon i njegove odredbe. Izbor je: ‘Ili ću poštovati ‘subotu’ ili ću umrijeti’.

Kaže li Isus da bi jedenje ‘prinesenih kruhova’ trebala biti stalna praksa? Zalaže li se za aboliranje Zakona i pristup ‘kruhu’ svakome? Dakako da ne. On kaže: zakonske su odredbe dobre, ali one su donesene zbog dobra čovjeka, a kako ne postoji zakon koji bi mogao obuhvatiti sve životne situacije, potrebna je osjetljivost duha kako se u ime zakona ne bi zgazilo čovjeka.

Sjećam se razgovora s nekim Amerikancima tijekom rata: ‘Bi li ti krivotvorio dokument koji bi omogućio izbjeglicama iz Bosne da se sklone u Hrvatsku?’, pitali su. ‘Bih’, odgovorio sam. ‘Bez imalo grižnje savjesti, a kad nastupe povoljne okolnosti, ispravio bih tu ‘grešku’.’ U trenutku kad je živa glava u pitanju administracija je tako nebitna.

I Isus i njegovi apostoli su stalno ponavljali: Zakon je dobar. Ali i dodavali: Zakon nije dovoljan. Isus ih je želio uvesti u onu slobodu duha u kojoj je i sam obitavao. Red koji donosi Zakon je bez sumnje bolji od anarhije, ali je sloboda koju donosi Duh bolja od reda Zakona. Isus ih nije htio vratiti u anarhiju već uzdignuti u slobodu Duha. A to nikako nisu uspijevali razumjeti. Nisu ni mogli bez otvorenosti za djelo Duha. ‘Zakon nam je dovoljan,’ govorili su.

Ljutnja. Podsjećam: rekao sam prošle nedjelje da nam ljutnja lako detektira gdje smo: u stvarnosti zakona ili stvarnosti Duha. U stvarnosti zakona vladaju prava, interesi, ponos, imetak, čast i slično i kad nam netko u to dirne, u nama se rađa ljutnja, gnjev. U stvarnosti pak Duha vlada: ‘On božanske naravi nije se ljubomorno držao svoje jednakosti… nego se lišio… postavši slugom do smrti’ (Filipljanima 2), a svoje sljedbenike poziva: ‘Tko se ne odreče… nije mene dostojan.’

Ovdje imamo ljute farizeje, ali i ljutoga Isusa. Zašto su se ljutili oni, a zašto on? Farizeji, čuvari poretka, ljuti su zbog Isusovog kršenja Zakona. Time je bila dovedena u pitanje i njihova funkcija. Isus je ljut zbog tvrdoće njihova srca. Oni su ljuti zbog sebe, a on zbog drugoga. Ljut je zato što čovjek u potrebi ostaje u stanju u kakvom ga Isus zatiče u sinagogi. I to je ključna razlika.

To da je čovjekovo dobro iznad zakona trebalo je biti jasno i njima jer je već u naraciji o Postanku jasno rečeno: sve je stvoreno za čovjeka. Bog je u ‘pet dana’ sve pripremio kako bi ‘šesti dan’ ugostio krunu Božjeg stvaranja – čovjeka. Zakone treba poštivati sve do onog trenutka kad situacija zahtijeva kršenje tog istog zakona kako bi se spasilo čovjeka. Anarhisti koji bi rušili svaki poredak nisu ljudi slobode. Oni su ljudi destrukcije koji najčešće ne znaju što bi sa ruševinama koje su stvorili. Dakako da tu destrukciju proglašavaju slobodom. Slobodan čovjek se drži zakona ali ga je spreman nadići kad čovjekovo dobro to traži. Ne ruši postojeće, već gradi bolje.

Moramo se podsjetiti: novo rođenje je, prema Isusu, preduvjet života po Duhu. Što je to novo rođenje? To je čin i/ili proces u kojemu čovjek od NE ili ravnodušnosti prema Bogu, kaže svoje bezuvjetno DA Bogu kao Ocu. Jesi li nanovo rođen(a) kako bi mogao započeti život po Duhu?


* Iako je nedjelja 7. lipnja, 10. nedjelja kroz godinu, odabrao sam čitanje 9. nedjelje zbog logičnog nastavka teme od prošle nedjelje. Deveta nkg. se čita kad nedjelja nakon blagdana Sv. Trojstva pada u razdoblju od 29. svibnja do 4. lipnja.

Komentiraj

Popunite niže tražene podatke ili kliknite na neku od ikona za prijavu:

WordPress.com Logo

Ovaj komentar pišete koristeći vaš WordPress.com račun. Odjava / Izmijeni )

Twitter picture

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Twitter račun. Odjava / Izmijeni )

Facebook slika

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Facebook račun. Odjava / Izmijeni )

Google+ photo

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Google+ račun. Odjava / Izmijeni )

Spajanje na %s