Anarhija – Zakon – Sloboda

Blagdanom silaska Duha Svetoga – Pedesetnicom, zajedno s Božićem i Uskrsom zaokružuje se kršćansko svjedočanstvo. Zaokružena priča govori o Ocu koji šalje Sina, a Duh Sveti nastavlja njegovo djelo. Temeljni kršćanski nauk, na čemu sve počiva, je vjera u Jednoga Boga. Boga Oca, Sina i Duha Svetoga, kako je to već posvjedočeno u evanđeljima i najranijim vjerovanjima (Apostolskom i Nicejsko – Carigradskom).

No, danas se ne kanim baviti teologijom Trojstva, već razmotriti, djelomice i kao nastavak prošlo nedjeljnog razmišljanja, djelo Duha u nama danas.

Pred nama je tekst o susretu Isusa i Nikodema (Ivan 3.1-17), uglednim učiteljem u Izraelu. On, da ne bi bio viđen od svojih kolega, a opet zaintrigiran Isusom i njegovim djelovanjem, dolazi Isusu obnoć kako bi nasamo s njim razgovarao. Njegova je misao omeđena Zakonom, ali nije ravnodušan, pa čak ni neprijateljski nastrojen prema tom seoskom, neškolovanom Učitelju.

Isus ga iznenađuje odgovorom. ‘Novo rođenje’ je, kaže mu, uvjet da bi se vidjelo kraljevstvo nebesko. Bez novog rođenja, kraljevstvo ostaje daleko i strano. Govori mu nešto što on, iako ‘učitelj u Izraelu’ ne razumije. Po čemu se prepoznaje čovjek koji je rođen od Duha? On je, kaže Isus, poput vjetra: ‘ne znaš odakle dolazi i kamo ide’.

Tri su, nazovimo ih tako, ‘razine’ čovjekova iskustva.

1. Anarhija – ego u središtu
2. Zakon – ukroćeni ego
3. Duh – sloboda od ega

Nikodem, čija je misao omeđena Zakonom, zna da je čovjek bez Zakona sklon anarhiji, bezvlašću, samovolji. Zna da bi on sam kao i njegovi sunarodnjaci, da nema Zakona koji traži oko za oko, ‘zub za zub’ bili uhvaćeni u spiralu nasilja koja lako izmiče kontroli. Želja za osvetom u nama je prejaka i zato Bog u svom milosrđu ljudima onog naraštaja daje Zakon koji sprečava samovolju i osvetu i mogućnost da se kazni počinitelj zlog dijela stavlja u ruke nekog tijela koje zakon sprovodi. Iako nama ‘oko za oko’ zvuči krajnje okrutno, ono je iskorak iz stanja anarhije u kojemu se čovjek nalazio.

Djeca koja nam s jedne strane izgledaju tako slatka i nevina, znamo to, znaju biti najokrutniji mučitelji, dok ih se ne obuzda zakonima i propisima. Bebe i mala djeca užasno vrište dok njihove potrebe nisu zadovoljene. Da, prva etapa, prva razina ljudskog iskustva bilo u osobnom, bilo u kolektivnom životu je anarhija. Stanje u kojemu je moj ego na prvome mjestu i sve je okrenuto ispunjavanju njegovih potreba. Danas to zvuči kao ‘ljudska prava’. Dakako uvijek će se mudro prešutjeti obveze.

Ono što je Izrael konstituiralo kao narod bio je upravo Zakon dan (po) Mojsiju. Zakonom se Izrael dignuo iz anarhije u uređeno društvo. Nije to išlo preko noći, kao što ništa u ljudskome društvu ne ide preko noći, ali postavljen je temelj nadrastanja anarhije. I to je ono što Nikodem dobro razumije i u okvirima tog Zakona razmišlja i djeluje. Vidi slabosti, štošta mu nije jasno i traži načina da te slabosti unutar tog Zakona popravi i donese poboljšanja.

I onda ga Isus u potpunosti iznenađuje tvrdnjom da nikakvo krpanje Zakona ili pak striktnije pristajanje uza nj neće riješiti čovjekov temeljni problem: problem ega. Jedino što čovjeka oslobađa je, prema Isusovim riječima: novo rođenje po Duhu Svetome. Za razliku od rođenja u anarhiju u koju smo svi po naravi rođeni, i pri čemu je bila odlučujuća volja ili barem čin roditelja, za novo rođenje je potrebna volja čovjeka samoga. Ljudi očekuju da im ‘rješenje padne s neba’, ali bez osobne odluke stvari ostaju kakve jesu. ‘Od dánā Ivana Krstitelja do sada kraljevstvo nebesko silom se probija, i nasilnici ga grabe’, reče Isus (Mt 11.12). Bog daje onima koji traže. Bog otvara onima koji kucaju. Za to nije potreban doktorat iz teologije. Dovoljno je ‘raskajano srce’, kako će reći psalmista, jer Bog raskajano srce čovjeka koji ga traži i vapije za njegovim spasom neće prezreti.

Put u kraljevstvo Božje vodi od anarhije (ego u središtu i dominira), preko Zakona koji taj ego kroti do Duha koji omogućuje čovjeku da se oslobodi dominacije ega (sebičnosti, samodostatnosti ). Isusov se poziv do danas nije promijenio unatoč čovjekovu nastojanju da popravkom zakonske regulative donese ‘raj na zemlju’, jer time uvijek ostaje u domeni duše, zakona i kroćenja, a u kraljevstvu Božjemu se radi o slobodi. Uzaludni su to pokušaji jer zakoni, revolucije i ideologije ne mijenjaju čovjeka u njegovoj naravi. Ne donose slobodu nego nova robovanja. Sve su revolucije obećavale slobodu. A jesu li ju donijele? Sve su revolucije, ma kako velika obećanja nudile, osuđene na propast i nametanje novog jarma na već ionako preopterećenog čovjeka. Nekad se za primjedbu o francuskoj revoluciji završavalo pod giljotinom. Kasnije se za riječ protiv socijalističke revolucije završavalo ili pred streljačkim vodom ili na Golom otoku. Ni danas kritička riječ o seksualnoj revoluciji (jer se posred nje nalazimo) koja čovjeku obećava brda i doline neće proći nekažnjeno.

Vidjeli smo to i prošle nedjelje – obraćenje, ili ‘novo rođenje’ kako smo danas čitali, otvaraju vrata u novo stvorenje. Čovjekov problem nisu zakoni, već je on sam sebi najveći problem. Bez obraćenja, novog rođenja po Duhu Svetome – stvari će za čovjeka ostati takvima kakve jesu: kraljevstvo Božje će ostati daleko i nedostupno. Onaj od Duha je slobodan od sebe.

Komentiraj

Popunite niže tražene podatke ili kliknite na neku od ikona za prijavu:

WordPress.com Logo

Ovaj komentar pišete koristeći vaš WordPress.com račun. Odjava / Izmijeni )

Twitter picture

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Twitter račun. Odjava / Izmijeni )

Facebook slika

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Facebook račun. Odjava / Izmijeni )

Google+ photo

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Google+ račun. Odjava / Izmijeni )

Spajanje na %s