Prestrašeni progovorili

O Blagdanu Duha Svetoga 2015.

Rođendan je Crkve. Prisjećamo se dana kad se skupina prestrašenih ljudi na čudesan način preobrazila, izašla u javnost i hrabro progovorila. Tog je dana, pedeset dana od židovskog blagdana Pashe (zato hr.: Pedesetnica ili gr.: Pentekost) rođena ona stvarnost koju zovemo Crkvom. I kao kad se dijete rodi, rodilo se nešto specifično, jedinstveno, unikatno. Kao kad se dijete oglasi pri porodu, tako je u prva Crkva dala glas od sebe. Prvi krik. I to, kako vidimo, vrlo uspješan.

Što se tada dogodilo? Nad okupljenima se ukazuje nešto opisano kao ‘plameni jezici’. Ne mogu si prispodobiti kako je to moglo izgledati jer sličnog iskustva nemamo, ali to svakako nije ključno za taj dan i ta događanja. Ključno je nešto drugo. Što to? Pogledajmo.

Petar, pred iznenađenim, pa i podrugljivo raspoloženim mnoštvom, u ime Isusovih učenika uzima riječ i kaže: ‘Neobičan događaj kojemu ste svjedočili predstavlja ispunjenje Joelova proroštva’:

Što je bilo neobično? Svi se ispuniše Duhom Svetim te počeše govoriti. Prestrašeni su progovorili. Plameni su jezici zgodna tema za ilustratore, ali na njima Luka ne inzistira. Tek ih uzgred spominje. Da je sve ostalo na plamenim jezicima, imali bismo teatar, ili film, ali ovdje se radi o nečemu daleko većem od predstave, jer svaki oganj utrne, svaki se reflektor ugasi. A što ostane na pozornici kad se ugase svijetla? Ovdje se dogodila Riječ. Po broju onih koji su se pridružili – slobodno ćemo reći: Riječ se utjelovila. Kad su se ugasili ‘plameni jezici’ ostao je čovjek. Ostali su ljudi. Čovjek, kako reče Isus, ‘živi od svake riječi koja izlazi iz usta Božjih’.

Čudo koje se ovdje dogodilo je da su se ljudi napokon razumjeli. Iako se u grčkom ista riječ rabi za duh i vjetar (pneuma), ovaj put pod nadahnućem Duha Svetoga, riječi nisu otišle u vjetar, već su slušatelji razumjeli poruku o ‘silnim djelima Božjim’. Za blagdan su u Jeruzalem došli mnogi hodočasnici i jezik je bio zapreka sporazumijevanju. Luka je pobrojao 15-tak jezičnih skupina koje su na svom jeziku čule poruku o ‘silnim djelima Božjim’. No ovaj su se put ljudi razumjeli riječ i čuđenju nije bilo kraja. To je znak prisustva Duha Svetoga. Proročka je riječ najavila da će ljudi pod utjecajem Duha Božjega progovoriti na novi način, novim jezikom. I to se dogodilo. Svi su stranci čuli i razumjeli što su im govorili o Božjem djelovanju u njihovoj sredini. Crkva, odatle, ne može, a ne biti univerzalna. Kad postane crkva ‘jednog jezika’ mora se priupitati gdje su stvari pošle po zlu.

Isus Nazarećanin – vršitelj Božjih djela (o tome su na jezicima okupljenih svjedočili oni na koje je sišao Duh (11) – ubijen od ljudi – uskrišen od Boga – on je ključ cijele priče. Židovi su očekivali spas od obnove Davidova kraljevstva. Isus je onaj, kaže Petar, za kim su tri godine hodili i u kome su prepoznali Božjega čovjeka koji donosi spas. O njegovim su dijelima okupljeni svjedočili na jezicima okupljenih hodočasnika. On je taj koji donosi spas čovjeku. Ne, spas nije u obnovi ma kako moćnog kraljevstva iz prošlosti, već u Isusu koji je među nama hodio, kaže Petar, kao onaj koji je uskrišen od mrtvih i time inaugurirao novo, vječno kraljevstvo. Za nas bi ta priča bila povijest da Duh Sveti i danas nije djelatan donoseći čovjeku život novog stvorenja, novo uspostavljenog odnosa s Bogom.

A kako se spasiti? Mogu li i ja biti spašen ili sam osuđen na smrt? Petar odgovara: Obratite se i krstite se za oproštenje svojih grijeha.’ Ne volimo čuti tu riječ – grijeh – jer nas vrijeđa. A vrijeđa li nas kada nam doktor kaže: ‘Imate upalu slijepog crijeva’? Vjerojatno nas manje vrijeđa dijagnoza od boli koju upaljeno slijepo crijevo prouzrokuje. Zapravo smo na dijagnozi zahvalni jer nam može spasiti život. Dijagnoza nije osuda. ‘Jer je vama ovo obećanje i djeci vašoj i svima koji su daleko…’ Dakle, ne osuda, već obećanje. Čujmo još jedanput: ‘svima koji su daleko…’ Baš to stanje udaljenosti, otuđenosti, Biblija naziva grijehom. Na jednom portalu bilo je ovih dana anketno pitanje: ‘Jeste li ikad nešto ukrali u dućanu?’ Taman sam htio kliknuti na ‘ne’ kada sam se sjetio da sam jednom, dok sam bio mali, kad mi je prodavačica rekla da uzmem jedan bonbon (jer nije imala sitnog), uzeo dva. Ukrao sam. Hoću li zato u pakao? Hoće li u pakao bivši premijer zbog ukradenog velikog novca, ili netko drugi zbog nekog drugog grijeha? Svakako, izgubiti život i završit u paklu je moguće, ali bitno ne zbog ukradenog bonbona ili Eura, već zbog otuđenosti od Boga, zbog puta kojim hodimo, a to je put koji vodi ‘od’ Boga, a ne ‘k’ Bogu.

Otuđenost je ‘pakao sad’. Prevladati udaljenost, postati bliskima, to je ono za čim čezne svako ljudsko biće. Možda ne svjesno za bliskost s Bogom, ali znamo koliko je bolno biti sam. Reče neki dan jedna osoba na Twitteru: ‘Sama. Tuga do granice fizičke boli.’ Moramo li ostati sami?

Ovo Petrovo: ‘Obratiti se’ zvuči jednostavno. Možda banalno? Ali nipošto nije. Taj poziv znači učiniti temeljni zaokret u svom životu. Znači odustati od svojih puteva koji vode od Boga i krenuti novim putem koji vodi k njemu i prijateljevanju s njim kao s dobrim Ocem. A to je najradikalniji i najhrabriji korak koji pojedinac može učiniti. Možemo li to? Kako bi bilo kad bi, potaknuti ovim razmišljanjima i poticajima o Blagdanu Duha Svetoga, svi mi krenuli tim novim putem? Putem spoznaje Boga i prijateljevanja s njim?

Audio verzija propovijedi nalazi se ovdje.

Komentiraj

Popunite niže tražene podatke ili kliknite na neku od ikona za prijavu:

WordPress.com Logo

Ovaj komentar pišete koristeći vaš WordPress.com račun. Odjava / Izmijeni )

Twitter picture

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Twitter račun. Odjava / Izmijeni )

Facebook slika

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Facebook račun. Odjava / Izmijeni )

Google+ photo

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Google+ račun. Odjava / Izmijeni )

Spajanje na %s