Svi te traže

Marko 1. 35-39

(1) ‘Svi te traže!’ – Kaže Petar Isusu kad su ga našli dok ranom zorom u osami moli. Tako je bilo tada. Danas je pak malo tko je čuo za nj. Kako bi glasili odgovori naših suvremenika na pitanje: ‘Tko je Isus?’ Bi li oni barem malo odgovarali Isusu evanđelja?

Trebamo li mi danas propovijedati ‘Isusa koji je bio’? Kao neku, doduše lijepu, priču iz povijesti? U čemu je snaga te priče? Zašto bi je netko uopće uzimao ze ozbiljno? Je li ona na bilo koji način relevantna za čovjeka danas? To što mi kršćani kažemo da je Isus moćno djelovao, propovijedao, bio mučen, raspet i pokopan i da je treći dan bio uskrišen moćnom očevom rukom, ni po čemu ne obavezuje naše suvremenike. Na sve to lako odmahnu rukom.

Razlog zbog kojega bi čovjek danas trebao imati neki odnos prema toj poruci, osjećati se njome izazvan, isti je onaj koji je potaknuo ‘sve da traže Isusa’. A zašto su ga ‘svi tražili’ kako kaže Marko? Zašto su krenuli za njim? Naizgled zato što im je dao kruha. Ozdravljao ih. Ali ipak je ključno: podučavao ih o Bogu i odnosu prema njemu kao Ocu. Zato što im je oživio riječ o Bogu. Maknuo je Boga iz knjiga, na ulice i u njihove domove. Maknuo ga je iz knjiga tako što ga je živio. Rekli bismo: utjelovio je riječ. Danas nije ništa drugačije. Nema Nazarećanina, ali bi zato tu trebali biti Nazarećani – Crkva. No, čini se da smo i mi kršćani tog Isusa i njegovu poruku vratili u knjigu, zatvorili u privatnost, zaprljali njegovu sliku pred svijetom. Posebice je to istina za zapadnjačku teologiju koja operira s ‘mrtvim Bogom’.

Ali baš se u toj točki dogodio kratak spoj s književnicima njegova doba: oni su Boga zatvorili u knjige, postao je za njih okamina prošlosti, spomenik pred koji se polažu cvijeće i vijenci. O mrtvome se Bogu iz ustiju piosmoznanaca može očekivati mrtva riječ. Isus pak nije tako o Bogu govorio (Mt 7.29). Ono što je probudilo nadu kod Isusovih sljedbenika, ono zašto ‘su ga svi tražili’ bila je baš poruka da je Bog koji je iz Egipta, iz kuće ropstava izveo njihove očeve, živi Bog. Čak što više da je njihov Otac.

Danas se slave abortus, eutanazija, istospolna partnerstva u kojima nema života, slavi se smrt, a ne život i tome moderni čovjek oduševljeno plješće (ne govorim o pojedinačnim tužnim ljudskim sudbinama, već o trendovima i ideološkim matricama). Sve je to moguće zato što se pristalo na podvalu da je Bog mrtav. A kad je on mrtav onda je sve moguće. Moguća je smrt riječi, stvarnosti, čovjeka.

Kako da čovjek danas prepozna da je Bog živ? Po Crkvi! Čovjek danas ne može prepoznati Krista, živoga Boga, ako ga ne vidi na licu Crkve. Crkva, možda danas više nego ikad, treba propovijedati živoga Boga. Onoga koji je izveo svoj narod iz Egipta u slobodu Obećane zemlje, onog Boga koji je u Isusu na križu pomirio svijet sa sobom i koji ga je uskrisio iz mrtvih. Mrtva božanstva to ne čine.

(2) ‘Otiđimo drugamo’ – misija Crkve je poći tamo gdje još evanđelje nije došlo. Isus je uvijek iznova slao svoje učenike da pođu u svijet i naviještaju poruku Radosne vijesti. Važno je da Crkva pomaže onima koji su u potrebi, jako je važno, ali ključno je da propovijeda, navješćuje, obznanjuje Radosnu vijest. Isus je za života slao Dvanaestoricu, pa sedamdesetoricu u krajeve gdje on sam nije stigao poći. Na kraju im je rekao: ‘bit ćete mi svjedoci u Jeruzalemu, Judeji, Samariji i do na kraj svijeta’. Naš Jeruzalem je u zemlji u kojojoj smo se zatekli na putu u nebesku domovinu. Čuje li netko od nas ovaj poziv: ‘Otiđi drugamo gdje ćeš mi biti svjedokom?’ Da bude svjedok živoga Boga među ljudima koji su na Boga zaboravili?

(3) Molio – Kako je to Isus privukao mnoštvo? Za evanđeliste je odgovor na to pitanje prilično jasan: Isus je bio čovjek molitve. I to prije svega osobne molitve u osami. Evanđelja čak i ne govore o trenucima zajedničke molitve s učenicima, ali govore o njegovim trenucima, pa i cijelim noćima, koje je provodio u molitvi. Pjesma koju pjevamo govori o tome: ‘dotakni nas – dok molimo’. Molitva je baš to: Susret. A u Susretu se mijenja sve. Nitko nakon Susreta ne ostaje isti. Druga jedna pjesma kaže: ‘Na molitvi u Susretu… kad drhtaj srca osjetim…’ Svakako taj Susret se ne dogodi u svakoj molitvi, ali se nikad neće ni dogoditi ako ne molimo.

Vanjski izgled našeg Pastoralnog centra s deset prstiju simbolizira baš to: ovo mjesto želi biti mjestom molitve. Ne zaboravimo to. Neka se svira, neka se druži, neka se jede, neka se sastanči, neka se propovijeda, ali prije svega neka se moli. Tada, i samo tada, zajednica Kristovih učenika koja se okuplja na ovome mjestu biti će magnet koji će privlačiti ljude jer će u toj zajednici prepoznati živoga Boga. Neka nas svaki dolazak pod ovaj krov podsjeti: došli smo u kuću molitve. Podsjećajmo jedni druge na to, ohrabrujmo se, molimo. Nazarećanin je uzašao na nebo, i ostavio nas Riječane da nastavimo njegovo djelo. Molimo, propovijedajmo i živimo tu Riječ pa će ljudi prepoznati da postoji živi Bog i mnogi će potražiti Isusa.

Audio verzija nalazi se ovdje.

Komentiraj

Popunite niže tražene podatke ili kliknite na neku od ikona za prijavu:

WordPress.com Logo

Ovaj komentar pišete koristeći vaš WordPress.com račun. Odjava / Izmijeni )

Twitter picture

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Twitter račun. Odjava / Izmijeni )

Facebook slika

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Facebook račun. Odjava / Izmijeni )

Google+ photo

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Google+ račun. Odjava / Izmijeni )

Spajanje na %s