Od sebe slobodan

Odmah po sažetku Isusove misije i opisu prvih učenika u Markovu evanđelju 1. poglavlju, slijedi zgoda s opsjednutim čovjekom u sinagogi. Nije to slučajno. Postavlja se scena: Evanđelje je novina zbog koje se ostavlja staro. Evanđelje je moćna novina koja donosi čovjeku život novoga stvorenja. Iako nas događaj u kafarnaumskoj sinagogi ‘na prvu’ asocira na filmske scene egzorcizma (što je većini od nas strano), postavimo si temeljno pitanje: O čemu je ovdje riječ? Što se ovime želi reći? O oslobođenju i slobodi je riječ, dakako. U Isusu prepoznajemo Božju nakanu za čovjeka: sloboda. Podsjetimo se: ‘Deset zapovijedi’ započinju s: ‘Ja sam Jahve, Bog tvoj koji te izveo iz Egipta, iz kuće ropstva!’ Da, Otac Isusa Krista i naš Otac, je Bog slobode. I to isto želi čovjeku. Povijest spasenja nije drugo do li povijest borbe Boga i njegova neprijatelja za čovjeka.

Sinagoga u Kafarnaumu gdje se ovaj događaj zbio
Sinagoga u Kafarnaumu gdje se ovaj događaj zbio

Opsjednuti u sinagogi bio je ‘jedan od njih’. Ne kaže se da je ranije izazivao nelagodu (za razliku od onoga u Gerasi). Nisu svi bili ‘opsjednuti’ (potrebni egzorcizma) ali su svi bili u stanju koje traži spasenje. Za tim spasom čovjek neprestance traga:
– zato se obrazuje
– pokušava produžiti život
– liječi se kad je bolestan
– uređuje društvo donoseći zakone

Onako kako je nikad nije (dovoljno) dobro. Uvijek se traži bolje, više, dalje, brže… Ima li nekoga tko je zaradio milijun kuna da je iz čista mira rekao: ‘Ovo mi je dovoljno?’ Ili, ako imate plaću 5.000 kuna, zar kažete: ‘ovo mi je dovoljno. Nemojte mi slučajno dizati plaću.’

Isusov se čin ne odnosi samo na pojedinca već su rezultati tog čina oslobođenja korisni za cijelu zajednicu.

Nemoguće mi je razmišljati o ovom tekstu bez konteksta o razumijevanju i prakticiranju slobode u Europi danas. Naš je kontinent na vrlo bolan način proteklih tjedana postao svjestan te problematike kroz ubijene novinare i karikaturiste francuskog satiričkog tjednika. Potaknuta time, javnost danomice raspravlja o slobodi govora. Zadržimo se, ilustracije radi, ukratko kod te rasprave kao jednom dijelu govora o slobodi.

Prvi amandman američkog Ustava jamči slobodu govora i tiska (medija). U to se ne smije dirati. Ne smije se dovoditi u pitanje. I ta se sloboda riječi u zapadnim društvima danas doživljava kao svetinja. Sloboda govora je postala tabu. Drugim riječima: osim slobode govora, ne postoji ‘sveto’, nedodirljivo. Sve je podložno preispitivanju, osim ‘slobode riječi’ naravno. Ali još se nešto ne smije preispitivati (a to vam novinari neće reći): Nisam primijetio da neki novinar preispituje poslodavca tj. njegov novac. Primjerice, hoćete li na T-portalu naći neku kritiku na poslovanje T-coma? Zove se to korporativno novinarstvo. PR. Naslov na jednom portalu neki dan; Francuska: Nitko ne govori o poništavanju duga Grčkoj. ‘Bog novac’ ne trpi raspravu, ne trpi preispitivanje sebe…

Kako se prepoznaje slobodan čovjek? Rekli bismo da je to onaj koji čini što mu spontano padne na pamet. Onaj koji nema nikakvih granica ni ograničenja? Da, to čini onaj koji je sam sebi centar svemira: ‘Me, myself and I,’ kako bi rekli Englezi, tj. ‘Ja, ja i samo ja.’ Odgovara li Raspeti toj slici? Prikovani na križ je, iz popularne perspektive, sve samo ne slobodan. A baš je time što je dobro bližnjega stavio na prvo mjesto pokazao što sloboda znači. Nisam bitan ja, već bližnji. Slobodan od narcisoidne zaljubljenosti u sebe, odrekavši se svog prava, postade istinski slobodan. I zato, zato što je dobro Drugoga stavio na prvo mjesto, Bog ga uskrisi od mrtvih.

Evanđeoski rečeno, slobodan je onaj koji ljubi. Slobodan čovjek više želi dobra bližnjemu nego sebi. Može to jer je oslobođen svoje temeljne nevolje: sebičnosti – zagledanosti u sebe. ‘Ako vas Sin osobodi, uistinu ćete biti slobodni’ (Ivan 8.36). Hoće li onaj koji voli provocirati, potcjenjivati, izazivati bližnjega s nakanom da na tome zaradi, da pobjedi njegova politička opcija itd., da nametne svoje gledište kao isključivo ispravno? Provociraju li otac i majka dijete da bi ga nečem naučili? Odgovor je prilično jasan. Za poduku postoje i bolje metode od provokacije.

Slobodan je onaj koji je oslobođen svog ega (lažnog ‘ja’). Thomas Merton o svetosti kaže: Oni koji su kreposni radi sebe, a ne radi Boga, daleko su od slobode.

Čovjek očajnički žudi za slobodom, a kako je u sebi sam ne može stvoriti (jer nije stvoritelj ni osloboditelj) preostaje mu samo očajnički kričati. Čini to tako što za sebe traži apsolutnu slobodu govora, crtanja… zaboravljajući da je s druge strane čovjek koji to isto zahtijeva za sebe. I odatle, naravno sukobi: ‘Žudite, a nemate. Tada ubijate, borite se i ratujete…’ (Jk 4.1ss). Tražim li samo svoje pravo, krvavi su sukobi neizbježni.

Opsjednuti su u evanđeljima uvijek opisani kao oni koji jako viču. Za razliku od njih za Slugu Jahvina je rečeno da on neće dizati glasa po ulicama (Izaija 42). Njegovo je djelovanje blago. To ne znači da nikad neće biti glasan, ali neće kričati, urlati i sl. Čovjek, neslobodan od svog ja stalno viče jer želi biti u središtu svega.

Neka nas danas, kad blagujemo Gospodnju večeru, suočene sa znacima trpljenja onoga koji je iz ljubavi prema čovjeku, pošao na križ, nadahne ta misao: tek je onaj koji je umro starome čovjeku (kako će Biblija reći), onaj koji je oslobođen ‘lažnog ja’ (kako će suvremena psihologija reći) uistinu slobodan. A slobodan je zato što ljubi.

Audio verzija nalazi se ovdje.

Komentiraj

Popunite niže tražene podatke ili kliknite na neku od ikona za prijavu:

WordPress.com Logo

Ovaj komentar pišete koristeći vaš WordPress.com račun. Odjava / Izmijeni )

Twitter picture

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Twitter račun. Odjava / Izmijeni )

Facebook slika

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Facebook račun. Odjava / Izmijeni )

Google+ photo

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Google+ račun. Odjava / Izmijeni )

Spajanje na %s