Ćudljivi vuk

U velikoj šumi živio je vuk. Strah i trepet za sve. Neoprezne bi životinje lako završavale u njegovim raljama. Brižne bi majke podučavale svoju mladunčad da se sami ne kreću šumom jer i najmanju neopreznost mogu platiti glavom. No, zli bi vuk ipak našao načina da ih zaskoči.

Glas o njemu pronio se okolinom. Ljudi nisu često zalazili u šumu, a i kad bi to činili hodali bi u skupini i tada bi se on držao po strani. Priče o strašnom vuku svakog su dana narastale. Ljudi bi viđali tragove njegovih nedjela ali ne i njega samoga. Jedini koji ga je vidio bio je lovac Luka, ali njemu se vuk nije približavao jer je znao za ubojito djelovanje puške koju je ovaj nosio na ramenu.

Zajedno s ocem i majkom, pokraj šume je živjela Crvenkapica. Bila je jedinica i zato su roditelji s posebnom pažnjom brinuli o njoj. Na drugoj strani šume, u maloj kućici živjela je djevojčina baka koja joj je splela crvenu kapicu koju je ona rado nosila pa su je po tome prozvali Crvenkapicom. Jednog dana, majka pošalje Crvenkapicu bolesnoj baki. Uputila ju je da pođe okolnim putem kuda i drugi ljudi idu.

– Ne zalazi u šumu i pazi se vuka – rekla joj je.

Crvenkapica nije puno znala o vuku: Tek je površno čula odrasle kako ga spominju ali, zaigrana, nije puno za to marila.

– Odrasli uvijek gnjave opasnostima koje samo oni vide – mislila je. Krenula je putem, no kako je uz put raslo puno lijepoga cvijeća, želeći obradovati bolesnu baku, skrenu s puta zalazeći sve dublje u šumu. Dan je bio lijep, a uz proljetno cvijeće koje je tako lijepo mirisalo, zaboravila je na majčino upozorenje.

Ali u zao čas. Iz prikrajka je motrio vuk. Zaokupljena branjem cvijeća, Crvenkapica ga nije zamijetila. Ali vuk jest nju. Po košari koju je nosila zaključio je da se nekamo uputila. Odlučio je malo pričekati jer je ionako bilo prerano za ručak.

– Da ju odmah pojedem ili da se najprije malo zabavim njenim strahom, razmišljao je? Možda je ipak mudrije pričekati vidjeti kamo se zaputila? U tom bi slučaju i ručak mogao biti obilniji.

Ništa ne sluteći, Crvenkapica je, pjevušeći, i dalje brala cvijeće. Vuk ju je iz daljega pratio, siguran da mu plijen neće izmaći. Kad joj se učinilo da je ubrala dosta cvijeća Crvenkapica se zaputi pravo kroz šumu bakinoj kući.

Vukova je strpljivost bila nagrađena. Vidjevši Crvenkapicu kako ulazi u bakinu kuću, bio je siguran da će sad izobilno ručati. Približio se i provirio kroz prozor. Smišljao je kako da uđe.

– Najbolja su rješenja najčešće i najjednostavnija – sjetio se očeva savjeta koji je, poput njega, bio strah i trepet cijele šume. U stvari vuka, koji je stajao pred vratima bakine kuće, nije se bilo moguće riješiti. Kad bi prema mišljenju seljana pretjerao, krenuli bi u hajku na nj. Ponekad bi im se posrećilo pa bi ga ubili, ali ne bi dugo potrajalo pa bi se ponovo pojavio neki, još okrutniji, lukaviji i krvožedniji.

Dok se on premišljao, Crvenkapica otvori vrata. Krenula je na bunar po vodu. Za trenutak zastadoše.

– To je dakle taj strašni vuk o kojemu seljani pričaju – prođe Crvenkapici kroz glavu.

Iako ga je prekrivalo mrko krzno, a njegove vodeno-plave oči hladno sjale, nije ju bilo strah. Teško je reći tko je od njih dvoje bio više iznenađen: vuk koga je Crvenkapičin izlazak prenuo iz razmišljanja ili Crvenkapica koja tog sunčanog dana pred vratima nije očekivala vuka? Očekivala bi ga u mraku šume, a ne tu, na suncem obasjanoj čistini. 

Možda zbog bespomoćnosti stvorenja koje je pred njim stajalo, a možda i zbog misli s kojima je bio zaokupljen, propustio je iskoristiti prvi trenutak iznenađenja. Iako je mislio da će Crvenkapicu paralizirati strah kad ga ugleda, kako se to redovito događalo s njegovim žrtvama, ona je stajala tu pred njim i znatiželjno ga promatrala.

– Hoćeš li ući, vrijeme je ručku? Naći će se nešto i za tebe. Majka je dobro napunila košaricu.

Vuk se smete. Ostao je zatečen njezinim pozivom. Htio je napasti Crvenkapicu i njezinu baku da se najede, a sad mu ona nudi ručak.

– Da sam je barem odmah smazao lišio bih se ovih premišljanja koja nikamo ne vode, pomislio je – sad više nema nikakvog razloga pojesti Crvenkapicu kad je otpao glavi razlog za to.

Za trenutak zavlada tišina. Crvenkapica je čekala. Vidjela je da je smeten i pitala se koji je razlog tome. Na trenutak je pomislila da se zabunila. Ta nije to valjda onaj zločesti vuk o kojemu su joj pričali? Ipak, njegove oči, iako su izgubile nešto od ono opakog sjaja koji je do maločas iz njih izbijao, govorile su da je to upravo on. Vuk spusti pogled i krene za Crvenkapicom koja se zaputila u kućicu.

Polako uđe, neprestance se osvrćući još uvijek pun nepovjerenja. Osim bake, u kući nije bilo nikoga. Baka je čula neke glasove koji su dopirali izvana, ali nije uspijevala dokučiti čiji je to grubi glas. Ne malo se iznenadi kad ugleda vuka. Često je iz šume znala čuti zapomaganje nesretnih životinja. U tim bi je trenucima mučila misao o vuku koji u potaji vreba svoju žrtvu. Je li mu jedino na pameti želja da zakolje i uništi? Čini li to zato što ne zna ništa drugo? Možda su ga tako učili, a u svom rodu nije naišao na drugačije ponašanje? Možda je kao mladi vuk bio pun ideala vjerujući da nije nužno ponašati se onako kako je vidio da se ponašaju njegovi suplemenici? Ali pritisak okoline i praznog želuca bili su prejaki i on krenu njihovim stopama.

– Dobar ti dan vuče – pozdravi ga baka.

Vuk, kome sve to počelo djelovati besmisleno, urliknu:

– Bit će ti dobar dan babo kad te rastrgnem!

– Zašto bi me pojeo? Zar si gladan?

– Gladan, gladan! Da što sam nego gladan. Ta vrijeme je ručku. Nisam se uzalud mučio slijedeći Crvenkapicu sve dovde – odgovori vuk, ovaj put nešto tišim glasom.

– Ako sam dobro čula, moja te unuka već pozvala da s nama jedeš. Hoćeš li nam se pridružiti?

– Ni ova me se ne boji, pomisli vuk.

Vuk odluči prihvatiti poziv. Baka im se pridruži za stolom za kojim je već sjedila Crvenkapica znatiželjno promatrajući vuka koji nije znao kamo bi se dao. Hinio je da razgleda kućicu. To mu je bilo prvi put u životu da je ušao pod krov. Iz svakog komada jednostavnog namještaja izbijala je toplina. Brižna bakina ruka utisnula je pečat u stvari s kojima se godinama služila. Kako je sve bilo različito od njegova brloga. Tamo je sve bilo hladno. Iako je kroza nj prošlo mnogo naraštaja vukova, nikakva traga nije ostalo. Nije bilo ničega što bi ga podsjećalo na majku i oca koje je već davno ustrijelio lovac Luka. U svom je brlogu provodio dane koji su unutra i za najtoplijih dana bili hladni i pljesnivi. U bakinoj je pak kući sve odisalo toplinom i gostoljubivošću. To ga je razoružalo. Poželi i on imati dom u koji će rado navraćati. Pokušao je odagnati misli o osamljenosti, ali mu nije uspijevalo.

– Ohladiti će ti se juha – zacvrkuta Crvenkapica.

– Pusti gosta, vidiš da je zaokupljen svojim mislima – opomenu je baka.

Neko su vrijeme jeli u tišini.

– Mora da je lijepo biti najjači u šumi – ustvrdi baka. Vuk ne odgovori.

– Bit će da imaš veliko vučje društvo!

– Nemam – suho će vuk – a što se to vas uopće tiče. Dali ste mi ručak i sad mislite da me imate pravo ispitivati – ljutito će.

– No, no – pomirljivo će baka – razgovarati ne znači ispitivati. Nisam ja isljednik. Interesira me kako živi onaj kojega se svi boje.

– Ne boje me se svi – naglasivši pri tom ono ‘svi’.

– Pa da, vjerojatno te se ne boje tvoji prijatelji vukovi – nevino ustvrdi Crvenkapica.

– Vuk je pogleda i u njegovu pogledu pažljivom promatraču nije bilo teško zapaziti sjetu:

– Nemam prijatelja.

– Pa tko te se onda ne boji? – prihvati ponovo baka.

– Vi!

– A tko kaže da te se ne bojim?

– Pa pustile ste me u kuću i ponudile jelom. To je već valjda dovoljan znak da me se ne bojite – sad već znatiželjno upita vuk.

– Ne znam boji li te se moja unuka ili ne, ali meni sigurno nije bilo svejedno kad sam te ugledala na vratima.

– Pa zašto ste me onda pustile u kuću?

– Kad sam te ugledala na vratima izgledao si mi usamljen, a budući da sam bolesna i da ne mogu u selo, pomislila sam da bi mi mogao praviti društvo za stolom.Do sad sam o tebi slušala samo u pričama. I urlike napadnutih životinja sam čula, ali te nikad nisam imala prilike vidjeti i s tobom razgovarati.

– Mene nikad nitko nije pozvao da mu pravim društvo – požali se vuk – svi me izbjegavaju. Moja lovina je moje jedino društvo. Jedina riječ koja mi je upućena je njihov smrtni hropac. Moji suplemenici su mi takmaci. Među nama vlada nepovjerenje. Ono što nas naizgled povezuje je napad na druge, ali baš nas to i razdvaja, jer svatko plijen želi za sebe. Tako bih htio biti poput vas. Živjeti u domu poput vašega u koji su svi dobro došli.

– Što te u tome priječi? – upita ga baka.

– Sad, mislim, više ništa. Uvijek sam bio vani, nikad ni s kim u društvu. I onda Crvenkapica reče: ‘Hoćeš li ući?’ Tada shvatih da je napad na druge bio uzrokovan osamom. Nisam znao kako pristupiti drugima pa sam ih napadao. Da me barem ranije netko pozvao da uđem, da ne budem sam. Bilo bi manje onih koje sam svojim nasiljem ranio i ubio.

Baka, Crvenkapica i vuk u slast pojedoše ručak. Rastadoše se kao prijatelji, a ljudi se u čudu pitaše što se to dogodilo vuku jer iz šume više ne dopirahu krici njegovih žrtava. Jedino koje su znale odgovor na to pitanje bile su baka i Crvenkapica.

Komentiraj

Popunite niže tražene podatke ili kliknite na neku od ikona za prijavu:

WordPress.com Logo

Ovaj komentar pišete koristeći vaš WordPress.com račun. Odjava / Izmijeni )

Twitter picture

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Twitter račun. Odjava / Izmijeni )

Facebook slika

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Facebook račun. Odjava / Izmijeni )

Google+ photo

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Google+ račun. Odjava / Izmijeni )

Spajanje na %s