Što s povjerenim?

Matej 25. 14-30 33. nkg.

U današnjem tekstu riječ je o povjerenim talentima koje slugama daje gospodar na odlasku. Njih možemo razumjeti kao ‘vrijednost’, ono što posjedujemo, što imamo na raspolaganju, što nam je dano, neka vrijednost koja se pametnim ulaganjem može uvećati. Ne postoji čovjek koji ništa nema.

S ovima od pet i dva nemamo problema. Imaju i sposobni su to umnožiti. Dakako da je nama zanimljiv ovaj s jednim talentom. On od gospodara pri obračunu ne čuje: ‘Dobri i vjerni slugo’, već: ‘zli, lijeni i beskorisni’. Mislio je da ima opravdanja za svoj nerad. Da će ga isprika da se bojao lišiti odgovornosti. Od njega se, prema gospodarevim riječima čak nije tražilo da radi s onim što ima već je bilo dovoljno da ga dadne novčarima koji će znati što s tim učiniti, kako mu povećati vrijednost. Milosrđe ide tako daleko: iako ne znaš, pokaži barem dobru volju. Pomakni se barem jedan korak. Taj sluga koji nije ‘prstom mrdnuo’ nazvan je zlim, lijenim i beskorisnim, jer nešto, iako malo je imao, a s tim nije ništa učinio, već je to zakopao. Lijenost je jako ružna i štetna osobina. Kolika su zla nastala zato što su pojedinci lijeni? Kaže sinoć moj prijatelj na Twitteru: Moj nono Antićev je govoril: ‘so zlo gre od dosade.’ Dosadno je samo lijenima.

Zvuče nam grubo ove Isusove riječi: ‘Onome koji ima dat će se’. Čitam HINA-inu vijest iz studenog prošle godine: ‘Od financijske krize 2009. skupina milijardera ima 810 novih članova. Veličina imovine milijardera od tada se više nego udvostručila i iznosi 6,5 bilijuna dolara (4,8 bilijuna eura), što je ‘dovoljno za financiranje proračunskog deficita Sjedinjenih Država do 2024.’ Druga vijest kaže da jedan posto svjetskog stanovništva kontrolira 50% svjetskog bogatstva. Novac se na novac lijepi. Takav je svijet u kojemu živimo.

Mogli bismo reći i da se ideja na ideju lijepi, čovjek na čovjeka, jezik na jezik. Kad znate dva jezika, primjerice, treći se lakše nauči. Tijelo s većom masom ima veću gravitaciju i bolje privlači druga tijela. Praksa je pokazala da osnivanje novih crkava ide lakše gdje postoji tim od nekoliko obitelji s djecom. Gdje krene jedan misionar sam (ili jedan bračni par) crkva rijetko zaživi, a iako zaživi za to je potreban višedesetljetni trud.

Koliko ovakav judeo-kršćanski pristup stvarnosti uistinu jest odgovoran za sadašnje stanje svijeta? Napredak, rast i razvoj skoro pod svaku cijenu. Ovo otvara jedno veliko i ozbiljno pitanje, iako, dakako, Isus o tome ne raspravlja niti je pouka ovog teksta, ali me, zato što sam upravo počeo čitati knjigu ‘After Capitalism’ na ta razmišljanja naveo (ideja se, kako rekoh, lijepi na ideju). Teza knjige: glavni problem s kapitalizmom je taj što je kapital, novac glavno ‘božanstvo’ a zapostavljeno je ono što je ključno: odnosi. Čovjek je sretan, o tome je ovdje bilo nebrojeno puta riječ, kad je mreža odnosa u kojima se nalazi skladna. ‘Život su odnosi, a odnosi su komunikacija’, napisah nedavno na Twitteru.

Današnje znanosti i pripadajuće tehnologije ne bi bilo da nije bilo tog judeo-kršćanskog religijskog poticaja: umnožiti sve što se ima. Druge kulture tek danas tj. zadnjih stoljeća prihvaćaju to i krenuše zapadnjačkim putem. Ali, nije li to istovremeno i put u propast? Nije li iscrpljivanje zemlje, a ono nužno ide uz povećanje broja stanovnika i želje tog stanovništva da dobro živi, uzrok ekološke krize? Neću danas dalje o tome.

Svako poslovanje (djelovanje) jest rizik jer ima puno faktora koji utječu na konačan rezultat, ali ono što možemo biti sigurni je da onaj koji ne pokuša (ne riskira) sigurno neće ništa napraviti i u konačnici, neće uspjeti. Stav pasivnog sjedenja pod izgovorom straha nije gospodaru prihvatljiv.

Sluga reče: ‘pobojah se’. Strah, rekli smo to nebrojeno puno puta, blokira u djelovanju. Gospodar se pokazao velikodušnim. Znao je cijeniti i najmanji trud. Ovaj s jednim talentom ne bi bio prekoren da je donio samo jedan, ali da je barem pokušao. Taman da nije ništa učinio, već samo dao talente drugome (novčaru) da njime upravlja bio bi nagrađen jer je gospodar očekivao rezultat, a on je u njegovom slučaju, izostao. Nije bilo razloga za strah.

Pitajmo se: Kako ja zamišljam Boga? Naša slika Boga je svakako rezultat mnogih čimbenika. Ako je razumijevanje čovjeka kompleksno, koliko je to više razumijevanje Boga? Naš otac, odgoj, teologija koja stoji u pozadini propovijedanja u crkvi, životno iskustvo, knjige koje čitamo… sve to formira naše razumijevanje Boga. Isus je inzistirao na tome da se Boga razumije (pa u skladu s tim i živi) kao dobroga Oca, taticu. Ako je strah taj koji definira naš odnos prema Bogu, moramo se zapitati jesmo li uistinu sljedbenici Isusa iz Nazareta? Možda nam treba obraćenje. Meni je trebalo dosta godina da zbog svega onoga što je stvaralo moju sliku o Bogu, dospijem do razumijevanja Boga kao Oca.

Ne, u našim životima strah nikad ne smije zauzeti mjesto koje pripada Bogu. Bog pokreće, strah blokira. Ne zakapajmo povjerene nam vrijednosti, ne ispričavajmo se stvarnim ili izmišljenim strahom. Izgovora kad se gospodar vrati neće biti. Ja sam odgovoran za to kako ću proživjeti svoj život.

Audio verzija nalazi se ovdje.

Komentiraj

Popunite niže tražene podatke ili kliknite na neku od ikona za prijavu:

WordPress.com Logo

Ovaj komentar pišete koristeći vaš WordPress.com račun. Odjava / Izmijeni )

Twitter picture

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Twitter račun. Odjava / Izmijeni )

Facebook slika

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Facebook račun. Odjava / Izmijeni )

Google+ photo

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Google+ račun. Odjava / Izmijeni )

Spajanje na %s