Nada ne smije umrijeti

Matej 25. 1-12; 32. nkg.

Učitelj prispodobu o pet ludih i pet mudrih cura priča u sklopu govora o događajima koji se imaju dogoditi na kraju vremena i tu, uz ovu našu današnju imamo još i priče o neplodnoj smokvi, budnom sluzi i povjerenim talentima. Sve te prispodobe smjeraju budućnosti, ali su silno ukotvljene u sadašnjosti: donositi rod, biti budan, raditi s povjerenim talentima.

No, ovaj tekst ne možemo razumjeti samo kao govor o posljednjem sudu. On ima neku pouku i za sve one naraštaje prije nas, za nas i tko zna za kolike nakon nas. Što je to što one koje su proglašene ‘ludima’ nisu imale? Moj je odgovor: nada ili očekivanje. A nada je, prisjetimo se, distinktivni znak Crkve u ovome svijetu. Nada je više od optimizma i više od očekivanja, ali evo što o očekivanju tj. okrenutosti prema onome ‘što još nije’ kažu neki poznati ljudi:

‘Očekivanje je uzrok svake srcobolje.’ Sheakespeare

‘Očekivanje je energija koja nema zadatak da vam pomogne i da vas gura prema naprijed, već ima zadatak da vas čini razočaranim i drži vas na mjestu.’ (www.iscjeljivanje.net)

‘Mir započinje kad očekivanja prestanu’. Sri Chinmoy

U ove dvije zadnje tvrdnje poznavatelji će prepoznati utjecaj budizma. Buda je, znamo to, tragao za putem oslobođenja od trpljenja, patnje: Riješi se želja i očekivanja i riješit ćeš se patnji.

Kod Isusa vidimo neki drugi naglasak.

Očekivanje i stvarnost se najčešće ne poklapaju, a rezultat je razočarenje. I naše nam iskustvo svjedoči o bezbrojnim razočaranjima kad smo se nečemu nadali, nešto očekivali, a to ne dobili. Studenti očekuju diplomu, radnici plaću, trudna žena očekuje bebu, domaćini očekuju goste, svi mi zahvalnost od drugih za učinjeno im. No, ne diplomiraju svi koji upišu faks, prečesto radnici ne budu plaćeni za obavljeni rad, sve trudnoće ne završe porodom, gosti otkažu dolazak, ljudi kojima smo učinili dobro ne pokažu zahvalnost, a ni mi ne iskažemo zahvalnost za dobročinstva nama učinjena.
Sve mudrosti o tome kako ne treba očekivati da bi se dobio mir ili barem izbjeglo razočarenje, kao pretpostavku imaju čovjekovu želju da bude sretan.

Mudre su cure u našoj priči bile baš po tome mudre što su očekivale, što su ‘imale ulja u svojim svjetiljkama’, što su se nadale. Možda su zajedno s drugima zaspale, ali nada nije umrla. U ‘ponoć’ su bile spremne. Kad umre nada prestaje se očekivati.

Svi mi možemo iz vlastitog iskustva posvjedočiti o razočaranju koje je nastupilo kad smo od ljudi očekivali puno, a dobili malo ili ništa. Isusove prispodobe koje nam je Matej zapisao, imaju zajednički nazivnik: radi se o nadi da će doći onaj koji ima doći i neće okasniti. Ovdje se to opisuje dolaskom zaručnika. I tu je bitna razlika: Budin put oslobađanja od patnje ide lišavanjem svake želje i očekivanja, posvemašnjeg odricanja, dok Isusov put ide baš iščekivanjem (od) Boga koji nikad nije iznevjerio onoga koji svoju nadu stavi u njega. Čovjek će nas uvijek iznevjeriti, baš kao što ćemo i mi iznevjeriti druge oko nas, ali Bog je onaj koji nikad ne iznevjeruje. Da je tome tako znamo iz Pisma, tj. svjedočanstva o životima drugih, ali siguran sam i iz vlastitog iskustva. Nije uvijek lako izdržati ‘odgođeni dolazak zaručnika’ tj. trenutak u kojemu se očituje Božja prisutnost u našim životima, ali ako je očekivanje živo (iako za trenutak zaspalo) tada u pravi trenutak nastaje radost susreta.

Ludo je živjeti samo za trenutak, za ‘sada’. Treba živjeti u ‘sada’, ali ne samo ‘za sada’, jer tada i ‘sada’ gubi smisao. Onaj tko očekuje zna da mora aktivno raditi na tome da se očekivano i ostvari. Onaj kome je nada umrla ništa ne očekuje, te uglavnom diže ruke od stvarnosti u koju je stavljen. (Bolest današnjeg društva: depresija – bilo je o tome već riječi na ovom blogu.)

Svojevremeno sam slušao od čovjeka koji je kao kolporter raznosio Biblije i kršćansku literaturu širom Italije kako ga je na željezničkoj postaji čovjek upitao: ‘Čekate li vlak za Milano? On je odgovorio: ‘Ne, čekam Isusa, a ako u međuvremenu dođe vlak, ukrcat ću se u nj i stići u Milano’. Očekivanje zaručnika kršćane drži aktivnima. Vjerujem da svi dobro razumijemo te trenutke kad nam se činilo da se očekivano nikad neće dogoditi, trenutke kad padne mrak, kad sve pozaspi (kao hrvatsko društvo danas, primjerice). I baš nam je tada potrebno međusobno se ohrabrivati, buditi nadu, razbuktati očekivanje, jer, kako kaže pjesma: ‘On dolazi da spasi nas!’ Kršćani znaju, rečeno je to u sljedećoj prispodobi o povjerenim talentima, da će se loše provesti oni koji se pasiviziraju.

Naš je europski svijet baš po tome poznat; umrla je nada, umrlo je očekivanje. Ne očekuje se ništa, ne nadamo se ničemu. Godot neće doći! rekao bi Becket u svojem dijelu: ‘U očekivanju Godota’, jer Boga i nema, nadodati će drugi.

Ne dopustimo da nada umre. Nada ne smije umrijeti.

Audio verzija nalazi se ovdje.

Komentiraj

Popunite niže tražene podatke ili kliknite na neku od ikona za prijavu:

WordPress.com Logo

Ovaj komentar pišete koristeći vaš WordPress.com račun. Odjava / Izmijeni )

Twitter picture

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Twitter račun. Odjava / Izmijeni )

Facebook slika

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Facebook račun. Odjava / Izmijeni )

Google+ photo

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Google+ račun. Odjava / Izmijeni )

Spajanje na %s