Reformator ili restaurator

Na samome kraju Srednjega vijeka, Nijemac, augustinijanski redovnik po imenu Martin Luther, tragao je za milostivim Bogom u čije ruke može staviti svoj život. Za Bogom koji bi ga prihvatio i ne bi dopustio da skonča u paklenim mukama.

Njegove spoznaje kao i kasnije djelovanje, dovele su do raskola zapadne Crkve. Luther nije pristao na izjednačavanje autoriteta Pisma i tradicije kao ni na nauk da se čovjek spašava svojim djelima. Odatle i ta tri ključna načela (Sola Scriptura, Sola Gratia i Sola Fide), koja su svoju materijalizaciju doživjela u raskolu koji traje do danas.

Reformacija govori o ‘ponovnoj’ formaciji, ili ‘pridavanju druge forme’. Nešto je pošlo krivo pa stvari treba ispraviti ili ih vratiti u negdašnje stanje ili unaprijediti kako bi bolje funkcionirale. Pa tako kod nas slušamo o potrebi reforme lokalne uprave, reformi izbornog zakonodavstva, zdravstva i čega sve ne.

A Crkva? Treba li se ona reformirati? Što bi to ona mogla i morala reformirati? Danas se s mnogih mjesta, od raznih aktivista čuju ultimativni pozivi Crkvi da se reformira, da bude u skladu s vremenom. Jer, što će ovako staromodna svijetu?

A baš protiv stava da se nešto ima reformirati prema zahtjevima vremena i potrebi da se na uštrb iskrivljavanja nauka Evanđelja trguje oproštajnicama, tj. zadire u bit nauka Crkve, ustao je onaj koji je postao poznat kao reformator. Protestant čak. To što se dogodilo nazvaše reformacijom, a zapravo je bila restauracija. Ili rečeno drugim riječima: Luther nije bio reformator već restaurator. Pa ipak je njegovo djelovanje donijelo radikalne promjene ne samo na vjerskom i religijskom planu već i na društvenom, političkom, ekonomskom itd. To je najbolji dokaz da Evanđelje, takvo kakvo nalazimo zapisano u knjigama Novoga zavjeta, ima istinsku snagu promjene pojedinca i ljudskoga društva. Evanđelje je, kao i Onaj koji ga je propovijedao, isto ‘jučer, danas i dovijeka’.

Što se može nečemu oduzeti, a da to nešto još uvijek bude ono što je? Možete li Crkvi oduzeti zgrade u kojima se zajednica okuplja, zatvoriti bankovne račune s kojih posluje? Naši su se preci u Rijeci okupljali na livadi. Sutra ćemo biti u novom Pastoralnome centru. Može li Crkva mijenjati odoru svojih službenika, stil gradnje crkava, bogoslužje, glazbu, pa čak i teologiju? Svakako, to je činila kroz svu povijest. Suočavala se s novim izazovima i na njih pokušavala odgovoriti razumljivim riječima svojih suvremenika. Na stotinama jezika možete reći ‘dobro jutro’, ali poruka ostaje ista. Tako je i Crkva kroz povijest progovarala raznim jezicima (počevši s Pedesetnicom), ali poruka se nije mijenjala.

Da, Crkvi možete oduzeti sve materijalne vrijednosti, a da ona još uvijek ostane Crkvom. Ali bez Duha, bez Riječi – poruke i bez čovjeka, Crkva prestaje biti Crkvom.

Juda reče u svojoj poslanici da je ‘ vjera je jednom zauvijek predana svetima’. Središte kršćanske vjere jest rješenje pitanja grijeha: za Isusa će se reći da će on ‘spasiti narod svoj od grijeha njegova’ i to je za života na veliku sablazan svojih oponenata i činio: ‘Idi sinko, opraštaju ti se grijesi’, a svojim je učenicima ostavio u nasljeđe da to i oni čine: ‘Kome oprostite, oprošteno im je, kome zadržite zadržani su im grijesi.’

Crkva u vremenu kad se dogodila Reformacija baš je na tom planu bila potrebna ‘re-forma’ jer je forma njezine službe prestala nalikovati formi Isusove službe. Nije bio problem u Bazilici Svetoga Petra već u načinu na koji se htjela izgraditi: zloporabom onoga na čemu kršćanska vjera stoji ili pada: oprostom grijeha, ili rečeno drugim riječima: ponovnom uspostavom raskinutog odnosa Boga i čovjeka. I zato je trebalo poduzeti nešto da se te forme usklade. Nije Luther donio ništa novo, ništa napredno, suvremeno, svijetu prihvatljivo. Nije bio, ako ćete tako, progresivan, već baš retrogradan; pozivao je na poruku knjige, već tada stare debelo preko 1000 godina. Svijet ionako neće prihvatiti poruku Crkve dok se u priču ne ‘uplete’ Duh Sveti. Lutherove su riječi da Duh i Riječ uvijek idu zajedno. Maknite Riječ – poruku i Duh više nema što tražiti u tome. Isus reče da je jedino Duh taj koji će svijet između ostaloga ‘uvjeriti u grijeh’ (Ivan). Čovjek sam svoje stanje može opravdavati i to redovito čini. Čovjek traži izgovore kako se ne bi morao obratiti. A baš je to ono što evaneđelisti bilježe i u tim riječima sažimlju Isusovo propovijedanje: ‘Obratite se, približilo se Kraljevstvo Božje’. Maknite poziv na obraćenje iz kršćanske poruke i možete slobodno staviti ključ u bravu Crkve. Unatoč traženjima aktivista da se Crkva modernizira, ona to naprosto ne može učiniti. U mnoštvo će stvari Crkva sasvim legitimno ‘ići u korak s vremenom’, ali ne može se odreći svoje bitne poruke, a da još uvijek ostane Crkvom. Ne, ono što je Crkvi Objavom dano kao istina o čovjeku i Bogu, to naprosto ne može i ne treba biti biti predmetom reformi, unatoč traženjima aktivista.

Ono što se pred skoro 500 godina dogodilo može nas nadahnuti u tome da kao i Luther i mnogi drugi reformatori, držimo otvorene oči i u skladu s naukom Pisma ne dopustimo da budemo zavedeni ‘prijevarnim naukom’ kako će to Pavao reći u svojim poslanicama. Evanđelje – Radosna vijest Isusa Krista, uistinu oslobađa čovjeka jer mu donosi pomirenje u svim dimenzijama: s Bogom, sobom samim i Božjim stvorenjem. Ispustimo li bilo koju dimenziju tog pomirenja u svom naviještanju, Evanđelje gubi svoju snagu i pretvara se u ‘škakljanje uši’ čovjeku koji ne želi čuti i prihvatiti istinu o sebi, Bogu i svijetu u koji je postavljen.

Audio verzija nalazi se ovdje.

Komentiraj

Popunite niže tražene podatke ili kliknite na neku od ikona za prijavu:

WordPress.com Logo

Ovaj komentar pišete koristeći vaš WordPress.com račun. Odjava / Izmijeni )

Twitter picture

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Twitter račun. Odjava / Izmijeni )

Facebook slika

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Facebook račun. Odjava / Izmijeni )

Google+ photo

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Google+ račun. Odjava / Izmijeni )

Spajanje na %s