Zahvalnost kao posljedica traženja utjehe ili vršenja Božje volje?

Danas, o Danu zahvalnosti podsjećamo se na to da je zahvlanost teška disciplina. Zašto je tome tako?

U priči o 10 gubavaca (Luka 17.11ss) od deset ozdravljenih samo se jedan vraća kako bi zahvalio Isusu. Obično se čudimo i sablažnjavamo nad time. Zahvalnost, očito, nije normalna. Na svetkovinu Dana zahvalnosti želimo se podsjetiti na to da nam je zahvalnost živjeti kao životni stil.

Glavna prepreka življenju zahvalnosti je naše očekivanje od Boga? Tražimo li od njega utjehu zbog težine životnih okolnosti u kojima se nalazimo? Je li nam on ‘mirna luka’ u koju želimo uploviti nakon nevere i olujnog mora? U tome nema dakako ničeg lošeg. Ponekad je život naprosto neizdrživ.

Što je to zahvalnost? To je prihvaćanje i onoga što nam se čini dobro (pljesak) i onoga što nam se čini loše (križ) kao dio Božjeg postupanja s nama kako bi nas suobličio Isusu i po nama (kao zajednici) djelovao u svijetu.

Ali kršćanska zajednica ne moli prvenstveno za utjehu već za: ‘Budi volja tvoja kako na nebu i na zemlji!’ Kako ona biva na zemlji? Po čovjeku. Kakvom čovjeku? Čovjeku koji je Sin. Isus i moguće mi.

Kad tražimo utjehu, a ona izostaje, naravno da ne možemo biti zahvalni. Ali ako tražimo vršenje volje Božje, onda možemo biti uvijek zahvalni jer razumijemo i prihvaćamo da Bog sve vodi na dobro onima koji su spremni vršiti njegovu volju. Nije li Apostol rekao da može i obilovati i oskudjevati i da ni jedno nije razlogom nezadovoljstva, grintanja, prigovaranja, plakanja? Svakako, Pavao Boga naziva ‘Bogom svakovrsne utjehe’, ali nije utjeha onaj konačni cilj kojemu težimo već je ona posljedica vršenja volje Božje. Čovjek koji vrši volju Božju može biti i jest zahvalan zato što zna da je u Božjim rukama i da sve što se događa ima i svoju nakanu i svoj cilj: rast u ljudskosti i transformacija svijeta, tj. ostvarenje volje Božje i na zemlji kako je i na nebu.

Ako tražimo samo utjehu onda ćemo biti razočarani, ljuti i nezahvalni kad Bog dopusti križ u našim životima. Ako, poput Isusa, tražimo vršiti volju Božju, onda se sve mijenja. Onda se život i njegove okolnosti ne dijele na ‘dobro’ i ‘loše’ već on u cjelini biva ‘jedrenje’ k cilju. Ne samo uživanje u ljuljuškanju na moru tijekom ljetnog povjetarca već često naporno i pogibeljno jedrenje k cilju. Jučer je u Alicanteu započela velika etapna utrka jedrima oko svijeta. Pred jedriličarima su mnoge milje nepredvidivog putovanja, ali sve ekipe imaju jedan cilj: doći do cilja i po mogućnosti pobijediti. Kako se uči jedriti? Po bonaci ili vjetru? Oni koji se boje, s obale, pijuckajući kavu gledaju jedrilice i kritiziraju. A oni pak, koji žele očvrsnuti i doći do cilja na ‘drugoj obali’ odvezuju cime i unatoč vjetru i valovima otiskuju se na burnu pučinu.

Na nama je odluka: hoćemo li biti oni koji traže utjehu ili vršenje volje Božje? Isus je spadao u drugu skupinu.

Audio verzija nalazi se ovdje.

Komentiraj

Popunite niže tražene podatke ili kliknite na neku od ikona za prijavu:

WordPress.com Logo

Ovaj komentar pišete koristeći vaš WordPress.com račun. Odjava / Izmijeni )

Twitter picture

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Twitter račun. Odjava / Izmijeni )

Facebook slika

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Facebook račun. Odjava / Izmijeni )

Google+ photo

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Google+ račun. Odjava / Izmijeni )

Spajanje na %s