Izađi iz tamnice

24. nkg; Matej 18. 21-35

Pred nam je priča o dužniku koji se, nakon što mu je bilo oprošteno, pokaže nemilosrdnim svom dužniku koji mu je dugovao daleko manji iznos. Ovom pričom Isus očito ne smjera na materijalni, financijski dug koji bi se trebalo oprostiti (iako ponekad i to može biti slučaj). Petar ga pita o opraštanju bratu koji je nešto zgriješio, na što Isus uzvraća ovo prispodobom.

Danas, kad nakon S. Freuda znamo za nesvjesno, nećemo razmišljati o financijama, već o onim ‘dugovima’ koji se tiču naše duše, a posljedice su raznih oblika nasilja i nepravdi koje su nam nanesene, a kojih se ne oslobađamo već potiskujemo u sebi i onda određuju naše živote. Potiskivanje ne pomaže jer prije ili kasnije izbije na površinu i to u najnezgodnijem trenutku. To su ti ‘dugovi’ koje prema nama imaju oni koji su nas povrijedili. Iako Isus i njegovi suvremenici ništa ne znaju o nesvjesnom, o tome koliko ono što smo doživjeli od drugih tijekom odrastanja, određuje naše danas, Isus pak, interesantno, traži da ‘oprostimo od srca’.

Ako Isus traži da se ‘oprosti od srca’ očito ne traži nešto što bi bilo van čovjekovih moći. Ne treba biti superman da bi se oprostilo, tj. oslobodilo. A opet to: ‘moraš oprostiti’ ne zvuči oslobađajuće. Čovjek koji je u situaciji da ‘mora oprostiti’ baš to ne može učiniti. Ima osjećaj da time amnestira dužnika i da nepravda ostaje.

‘Moraš oprostiti’ zvuči kao zapovijed, a to malo tko voli. Stavlja nas u podređeni položaj. ‘Em sam na šteti zbog prouzročenog duga, em se od mene traži da to oprostim!’ Doživljavamo to kao dvostruko poniženje. Ali tu se radi o zapovijedi tipa: ako želiš postati doktor onda moraš završiti medicinski fakultet. Nitko te ne sili, ali to je put koji moraš proći da bi došao do cilja. Dakle, više preporuka nego zapovijed iako zapovjednički zvuči. Ne treba smetnuti s uma da živimo u doba kad su ‘osjećaj’ i prava najvažniji. Obveze, zadaci i disciplina ne.

Zašto ‘zapovijed’ da se oprosti? Zato što onaj koji ne oprašta, jasno je to iz Isusove poante u ovoj priči, ostaje ‘u zatvoru’. Ako mi je stalo do slobode, ‘moram’ oprostiti. Radi se o mom dobru. Opraštam zbog sebe. Volim li više sebe i želim li sebi dobro ili mi je više do toga da ‘dužnik’ bude kažnjen? Mogu ostati zarobljen, ‘zatvoren u tamnicu’ ako to želim, ali put sad znam. Što imam od toga da onaj koji mi je nanio zlo bude kažnjen? Ništa, osim što je zadovoljena potreba za osvetom.

Kako banka zna da smo joj dužni neke novce? Tako što je na nekom ‘papiru’ ili HDD-u svejedno (u dovoljno kopija i backupova), to zapisano. Čak iako se službenik promijeni, s dugom se ništa ne mijenja. Kako mi znamo da nam je netko dužan? Dug koji netko ima prema nama zapisan je u našim srcima. Možemo li se toga riješiti? Čin oslobođenja, tj. opraštanja sastoji se od:

(1) Treba nam drugi; psihoterapeut, dušobrižnik, prijatelj, svjedok, javni bilježnik, kum… Podnaslov prošlonedjeljne propovijedi u mojim je bilješkama glasio: ‘Nije dobro da je čovjek sam’ (iako je na blogu objavljeno pod naslovom: ‘Bog voli simfoniju’. ‘ako se dvoje od vas na zemlji suglase o bilo čemu što zaištu,’ Tako je bilo na početku, tako je i danas: o čovjekovoj usamljenosti i otuđenosti u velegradovima mogli bismo govoriti u nedogled. Bez drugog (ma tko to bio) najčešće ne možemo riješiti svoj problem. Naprosto, takva smo bića. Knjige o samo izliječenju su dobre, ali, držim, neučinkovite: ‘Liječniče, pomozi sam sebi…’ Ne ide!

(2) Treba izreći dug; Najteže je svoju muku prevaliti preko usana. Prirodni je mehanizam da ono što nam je neugodno potiskujemo. Ali je isto tako prirodno da sve potisnuto jednom mora izaći na površinu. Zato je bolje postati svjestan svoje muke. Ponekad doduše treba više godina dok postanemo spremni izreći svoju bol, situaciju i osobu koja nam je bol zadala. I psihoterapeut i ispovjednik traže da se izrekne ono što je čovjeku ‘na duši’. Zašto? Zato što su znatiželjni? Ne. Čine to zato da čovjek sam formulira svoju muku, da posvijesti svoj problem, jer se u tom formuliranju i izricanju krije oslobađajuća snaga.

(3) Treba objaviti oproštenje duga. Koliko je teško sebi samima priznati ‘dug’, još je teže odlučiti se taj dug otpustiti. I onda je to teško izreći, objaviti. Da bi neki zakon stupio na snagu on mora biti objavljen u nekom službenom listu. U HR to su Narodne novine. Čak iako ga saborski zastupnici usvoje, predsjednik potpiše, bez objave u Narodnim novinama, zakon ne postoji. Tako je to i s opraštanjem: Snaga je u ‘objavi’ opraštanja, makar jednoj osobi. Nekad situacija zahtijeva i ‘javnu objavu’, ali je za naš mir srca najčešće dovoljno objaviti otpuštenje jednoj osobi.

‘Oprostiti od srca’ znači pristati na otpuštanje duga. Sve razloge koji nam govore protiv opraštanja svakako valja racionalno razložiti. Ako mislimo da oprostiti znači amnestirati zločinitelja, onda moramo shvatiti da činom opraštanja prije svega oslobađamo sebe. Ako postoji neki drugi razlog zbog kojega nismo spremni oprostiti valja ga izreći. Ponekad kod izricanja postanemo svjesni banalnosti tog razloga. Dok ga nosimo u sebi čini nam se jako značajan. Kad progovorimo izgubi na snazi.

Ako se netko osjeća ‘u zatvoru’, možda ne bi bilo loše poslušati Isusov naputak i krenuti putem opraštanja, tj. izlaska iz zatvora.

Audio verzija nalazi se ovdje.

 

Komentiraj

Popunite niže tražene podatke ili kliknite na neku od ikona za prijavu:

WordPress.com Logo

Ovaj komentar pišete koristeći vaš WordPress.com račun. Odjava / Izmijeni )

Twitter picture

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Twitter račun. Odjava / Izmijeni )

Facebook slika

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Facebook račun. Odjava / Izmijeni )

Google+ photo

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Google+ račun. Odjava / Izmijeni )

Spajanje na %s