Bog voli simfoniju

23. nkg; Matej 18.15-20

»Ako tvoj brat sagriješi protiv tebe, idi i ukori ga nasamo. Ako te posluša, dobio si svojega brata. Ako te ne posluša, uzmi sa sobom još jednoga ili dvojicu, da se na iskazu dvaju ili triju svjedoka oslanja svaka tvrdnja. Ako ni njih ne posluša, reci crkvi; a ako ne posluša ni crkve, neka ti bude kao poganin i carinik.
Zaista, kažem vam, što god svežete na zemlji, bit će svezano na nebu, i što god odriješite na zemlji, bit će odriješeno na nebu.« »Opet, zaista vam kažem, ako se dvoje od vas na zemlji suglase o bilo čemu što zaištu, Otac moj, koji je na nebesima, dat će da im to bude. Jer gdje su dvojica ili trojica sabrani u moje ime, tu sam i ja među njima.«

Već na prvi pogled nam se nameću dvije teme: bratski ukor i zajednička molitva? Nesporazumi su sastavni dio života. Naprosto ih je nemoguće izbjeći. Nesporazumi su žešći i bolniji što smo osobi bliže. Zato su najbolnije i bol najduže traje od onih rana koje doživljavamo u braku i obitelji. A Crkva je baš to: obitelj Božja. Budući da su sukobi neminovnost bolje nam se pitati kako se sa sukobima nositi i kako iz njih ponešto naučiti, nego sablažnjavati se i čuditi što do sukoba ipak dolazi.

Ali i želja za uspjehom je sastavni dio života. Jer o želji da se uspije je riječ u zajedničkoj molitvi. A kako uspjeti sam? Čak ni u pojedinačnom sportu uspjeh nije rezultat samo tog takmičara. Bi li Blanka Vlašić uspjela da nema tima koji stoji iza nje, iako se takmiči u pojedinačnom, a ne ekipnom sportu?

Suvremena kultura kroz tehnologiju (sve je manje potrebe za osobnim susretom – susret se preselio u virtualu) i dominaciju kapitala (sve je manje vremena za osobni susret) sve više izmiče društveni aspekt čovjeka. Kasnije svakako ‘liječi’ posljedice otuđenja. Najčešće tabletama jer je broj ljudi koji trebaju ‘susret’ toliki da psihoterapeuti ni uz najbolju volju ne stignu obraditi sve.

Kad se odnosi raskinu, kad nema komunikacije, kad se gledamo ‘preko nišana’ ništa, osim smrti nije moguće. ‘Ne diraj me, ne diram te!’, zvuči tako moderno, tako tolerantno, ali to je samo drugačije rečeno ono Kajinovo: ‘Zar sam ja čuvar brata svojega?’ A odgovor je nedvosmislen: ‘Jesi!’

U suglasju je snaga i ljepota. Simfonijski orkestar i zbor su dobri primjeri suglasja. Suglasje, znamo to, ne znači da svi pjevaju / sviraju istu melodijsku liniju, ali svi pjevaju istu pjesmu: basovi, tenori, baritoni, soprani, alti, kontraalti, mezzosporani… Instrumenti u simfonijskom orkestru su različiti i sviraju različite dionice ali ista je kompozicija. Svirači u orkestru su različiti, ali sve to moraju pobijediti, nadići, kad se nađu na pozornici. Bez ‘pobjede nad sobom’ nema ni dobro izvedene kompozicije. Jednoglasno pjevanje kao i violina solo brzo dosade jer su monotoni – samo ime to kaže: ‘mono’ – jedan ‘ton’. Da nam netko odsvira bas liniju neke pjesme, odbubnja ili odsvira akordsku pratnju, vrlo vjerojatno ne bismo prepoznali o kojoj je pjesmi riječ. No, ako gitara sol ili pak klavir odsviraju melodiju prepoznat ćemo kompoziciju. Instrumenti poput violine ili trube sviraju istovremeno samo jedan ton. Klavir deset. Zašto je moguća simfonija? Zato što postoji različitost. Da nema različitosti nema ni simfonije.

I tu dolazimo do razloga zašto treba izgladiti narušene odnose. Ne samo zato da bismo se dobro osjećali. Ne, bez sklada u odnosima među onima koji se nazivaju djecom Božjom, nema ni efikasne službe. Crkva, znamo to ima zadatak, misiju. Crkva je uključena u Božju misiju onako kako je ona na najbolji način svijetu pokazana po Isusu. Zato što je zajednička molitva snaga, a ona izostaje kad nema sloge, tj. prestaje biti zajednički uzdah Bogu. Ne postoji grijeh koji pojedinac počini, a da on na neki način nema posljedice po širu zajednicu. Zato se od osobnog, preko ‘jednog ili dvojice’ ide do ‘crkve’. Traži se način kako riješiti problem ali ne tako da se on na sva zvona razglašava. Razglašavanje tuđeg grijeha ionako malo kome koristi.

Zato, usput rečeno, mediji temeljno griješe kad postojeće ili čak izmišljeno ‘prljavo rublje’ pojedinaca peru pred svekolikom javnošću koja je ionako nemoćna da bilo što promijeni jer bi takvo mijenjanje stvari bilo van institucionalno tj. protuzakonito. Ne rješava se ništa, a oni koji do tada time nisu bili dotaknuti bivaju zaprljani.

Crkva zna da se u svojoj misiji ne oslanja (ili ne bi trebala oslanjati) na svoju snagu, pamet, obrazovanje, novac i slično, već jedino na snagu Duha Svetoga. Jedino je Duh Sveti taj koji svojom snagom misiju čini trajnom i efikasnom. Ne traži se veliko mnoštvo da Bog usliša molitvu. Dovoljno je zapjevati na ‘tanko i debelo’, zasvirati na ‘miće i vele sopile’. Različito, a ne isto, je jamac života i ljepote. Duh i njegova snaga ne prebivaju tamo gdje ljudi nisu spremni ispričati se, oprostiti jedan drugome, zajedno kleknuti. Bog voli simfoniju – skladno suzvučje.

U tekstu koji se čita pri Euharistiji, a pisan je korintskoj crkvi prepunoj raskola, kazuje se da je grijeh, koji za posljedicu ima smrt i bolest, upravo pristupanje Stolu bez svijesti da pjevamo istu pjesmu. Inzistiranje na partikularnosti, zanemarujući cjelovitost. Svjesti da sviramo različite instrumente i dionice, ali temeljno istu pjesmu. Kako znati da pjevamo istu pjesmu? Tako što imamo skladne odnose, što se međusobno prihvaćamo unatoč našoj raznolikosti. Što si opraštamo. Što ne brojimo stare grijehe. Što zaboravljamo što je bilo jučer i okrećemo se k sutra.

Sam čovjek je lak plijen sila koje protiv njega djeluju. Ljudi danas misle da su ubojstvom Boga i njegovom eliminacijom iz društva ubili, eliminirali i đavla. Ali nisu! Sile koje rade protiv čovjeka, iako mu svoju priču zamataju u šarene papiriće i beskrajnu zabavu, i dalje su jednako aktivne i čine ga nesretnim i vode u smrt. A Crkva u vezi toga ima Radosnu vijest. Da bi ta Radosna vijest doprla do čovjeka, njezini nositelji moraju biti u suglasju. Pjevamo o Kristu koji je naša stijena, naša sigurnost, nada i utjeha. To je svakako točno, ali je pitanje koliko svijet u nama koji tu priču pričamo vidi ono nešto što će ga privući i ohrabriti da i sam svoju nadu stavi u nj. Praštanje i zajednička molitva su svakako vidljivi znaci pripadnosti novome Božjemu stvorenju. Svijet iz Crkve želi čuti Radosnu vijest, a ne afere i nedosljedno življenje onoga što ispovijeda. Valja nam prepoznati Crkvu kao Tijelo. Tijelo koje ima različite udove ali svi oni utjelovljuju Radosnu vijest kao što je to svoje vremenu i Isus učinio.

Audio verzija nalazi se ovdje, a tijekom čitanja preporučam slušanje, a kasnije i gledanje ovog spota.

 

Komentiraj

Popunite niže tražene podatke ili kliknite na neku od ikona za prijavu:

WordPress.com Logo

Ovaj komentar pišete koristeći vaš WordPress.com račun. Odjava / Izmijeni )

Twitter picture

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Twitter račun. Odjava / Izmijeni )

Facebook slika

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Facebook račun. Odjava / Izmijeni )

Google+ photo

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Google+ račun. Odjava / Izmijeni )

Spajanje na %s