Na umu: Božje ili ljudsko?

22. nkg – Mt 16. 21-28

Otada poče Isus objašnjavati svojim učenicima kako mu treba poći u Jeruzalem, da mnogo pretrpi od starješina, glavara svećeničkih i pismoznanaca, da bude ubijen – i trećega dana uskrišen. A Petar ga povuče ustranu te ga stade odvraćati: »Bog ti bio milostiv, Gospodine! Ne, to se tebi ne smije dogoditi.« A on se okrenu i reče Petru: »Odlazi, Sotono! Tamo, za mnom, ti je mjesto! Kamen si mi spoticanja, jer ti na umu nije što je Božje, nego što je ljudsko.«
Tada reče Isus svojim učenicima: »Hoće li tko za mnom ići, neka se odrekne samoga sebe, neka uzme svoj križ i neka me slijedi. Jer tko hoće spasiti svoj život, izgubit će ga, a tko zbog mene izgubi svoj život, naći će ga. Ta što će koristiti čovjeku ako sav svijet stekne, a svoj život upropasti? Ili što će čovjek dati u zamjenu za svoj život?
Doista, doći će Sin Čovječji u slavi Oca svojega sa svojim anđelima i tada će svakomu platiti po njegovim djelima. Zaista, kažem vam, neki od ovih koji ovdje stoje zasigurno neće okusiti smrti dok ne ugledaju Sina Čovječjega gdje dolazi s kraljevstvom svojim.«

1. Ambivalentnost čovjeka

Samo je jedan korak od ‘Stijene’ do ‘kamena spoticanja’. Jasno je da Petar nije ni jedno ni drugo već da tako funkcionira, u toj ‘službi’ je u određenom trenutku. Nismo igračke već biramo.

Ljudsko: Ono što je trenutno (ili kratkoročno) – uzrok tome je naša ograničena narav
Božje: Ono što je vječno – i tome je uzrok Božja narav – vječnost; neograničenost

Da Petar danas živi, vjerojatno bi mu stručnjaci za čovjekovu psihu postavili kakvu dijagnozu poput bipolarnog poremećaja ili slično. U jednom trenutku euforično priznaje Isusa za Krista, a u drugom ne prepoznaje Božji naum i obeshrabruje Isusa. U jednom trenutku Stijena i gradnja, a u drugom destrukcija. Da, to je čovjek. Više ili manje. Svi mi, i bez bespotrebne dijagnoze, jesmo u stanju biti stijene ili sotone. No, na svijetu drugačijih bića i nema. Čovjek je takav tu i na drugom kraju zemaljske kugle. Iako su neki snivali nadčovjeka, osim Isusa drugi se nije rodio. To smo samo mi, razapeti između prolaznosti ovozemaljskog života i nade u novo stvorenje u kojemu prebiva pravednost.

2. Oslobođenje od straha od smrti

Isusov je zahtjev radikalan. Do mjere života: ‘ili ja ili život.’ Većina od nas, za razliku od naše braće i sestara diljem svijeta koji gube glave zbog vjere u Krista, nećemo biti stavljeni pred taj izbor. Ali ćemo svi biti suočeni sa smrću. Život je, držimo, sve što imamo. Bojimo li se za nj? Bojimo li se smrti? Ajde, da ne preskočimo olako to pitanje. Zastanimo za trenutak.

Neki će reći: ne bojim se smrti, bojim se boli umiranja. Drugi: užasno se bojim. Treći, nisam o tome razmišljao: mlad sam i zdrav(a). Četvrti: ne bojim se uopće. Peti: ne marim. Znam da me to čeka kao i svakog čovjeka. A ti?

Zna Isus da je njegov zahtjev radikalan. Zna da ne može očekivati bez pogovorni ‘da’ na neviđeno. Već su dosta učinili što su napustili svoje ‘karijere’ i obitelj da ga slijede i budu mu učenici, a sad od njih traži da i se i života odreknu. To much. Zapazimo: Isus ne kaže: život je ionako bezvrijedan, već ‘što bi čovjek mogao dati u zamjenu za život svoj?’ Život vrijedi sve!

3. Kraljevstvo Božje je već došlo, ali još ne u potpunosti.

I ovdje se ‘Sin čovječji koji će doći u pratnji anđela sa svojim kraljevstvom’ čini imanentnim sa zgodom Preobraženja. Još nisu umrli, a već su vidjeli kraljevstvo!? Ali ipak to nije ono što Isus najavljuje jer je jedna od karakteristika tog dolaska da će svakome biti plaćen po njegovim djelima. Dakle ‘sud’. Evanđelje koje danas nismo čitali, a slijedi neposredno nakon ovoga ‘neki neće okusiti smrti dok ne ugledaju Sina Čovječjega gdje dolazi s kraljevstvom svojim’, opisuje trenutke koji su Isusovi učenici proveli na brdu tijekom kojih se Isus pred njima preobrazio i razgovarao s Mojsijem i Ilijom. Luka nas nas izvješćuje da su razgovarali su o životu, tj. ‘o njegovu Izlasku koji se imao dogoditi u Jeruzalemu’. A znamo što mu se dogodilo u Jeruzalemu.

Da, tom ograničenom čovjeku koji se života ipak ne može samo tako odreći, Isus, ukoliko želi imati ljude koji dalje navještaju ono što je on započeo, mora im dati barem djelić onoga o čemu će govoriti: predokus te vječnosti, kraljevstva pravednosti, stvarnosti Boga, to je ono što se zbilo na brdu preobraženja. Nije li se to dogodilo i Pavlu na putu za Damask? Nebrojenima kroz cijelu povijest? Kako da Isus danas ima autentične navjestitelje Radosne vijesti? Očito, na isti način. Tako što će ljudima koji traže, onima koji kucaju i mole ‘odškrinuti vrata’ kako bi izdaleka promotrili ono u što će jednoga dana ući.

Kako se ‘odreći samoga sebe’ i svog života, ako nemamo nešto bolje? Kako pobijediti strah od smrti ako se ne susretnemo s vječnim životom? Petru, Ivanu i Jakovu je, vidjevši Mojsija i Iliju bilo jasno da ova egzistencija za koju se grčevito držimo nije konačna stvarnost. Isus i njegovi pratitelji su se pojavili ‘u slavi’, a to je drugo ime za neprolaznost, trajnost. Kad mlad čovjek kaže da se ne boji smrti to je logično, ali kad star čovjek poput moje none koja je pred smrt govorila: ‘Ja sad idem Gospodu’ onda možemo biti sigurni da je ta vjera nešto daleko više od obavljanja religioznih obreda. Da je ona sam temelj egzistencije i nada u vječnost.

Za one koji se možda pitaju: ‘O čemu ovaj govori?’ evo objašnjenja i naputka: Govorim o obraćenju Bogu koji je više od intelektualnog pristanka, više od znanja o njemu koje pružaju knjige. Govorim o susretu s njim. Kako do toga? Molitvom. Molitvom poput Jakovljeve: ‘Neću te pustiti dok me ne blagosloviš, dok mi ne odškrineš vrata da bacim pogled u vječnost, kako bih ostatak ovog života mogao proživjeti u slobodi i bez straha i grčevitog držanja za ovaj prolazni život, služio tebi.’ Petar se kasnije, pod stare dane, podsjeća toga događaja i opisuje ga kao ključan za svoje razumijevanje Isusa i njegove službe: Doista, nismo vam obznanili moć i dolazak Gospodina našega Isusa Krista slijedeći izmudrene priče, nego bijasmo očevici njegove veličanstvenosti. Jer primi od Boga Oca čast i slavu, kad mu od uzvišene Slave bî donesen ovakav glas: Ovo je Sin moj, Ljubljeni moj, meni je omilio.« Taj glas, s neba donesen, čuli smo mi kad bijasmo s njime na Svetoj gori. Time još čvršće primamo proročku riječ, i vi dobro činite što joj se priklanjate kao k svjetiljci koja svijetli na mračnome mjestu, dok Dan ne osvane i Zornica ne zasja u vašim srcima (2 Pt 1.1-19).

Da, religioznim je ljudima koji vjeru shvaćaju i žive kao skup pravila teško ovo objasniti. Religija ne očekuje objavu. Za nju se objava dogodila jednom davno u povijesti. Ali ako i mi ne postanemo poput Petra blagoslovljeni jer nam tu objavu dadne ‘Otac koji je na nebesima’, ostajemo trajno religiozni ljudi koji se muče da dovoljno dobro odžive ova život kako bi ih možda jednog dana Bog primio k sebi. A njegovo je obećanje da smo već primljeni. Jedino nam je potrebno da toga postanemo duhovno svjesni.

Audio verzija nalazi se ovdje.

Jedna misao o “Na umu: Božje ili ljudsko?

  1. Veronika

    Ova me se rečenica posebno dojmila:
    -Govorim o obraćenju Bogu koji je više od intelektualnog pristanka, više od znanja o njemu koje pružaju knjige. Govorim o susretu s njim. Kako do toga? –

    Odgovori

Komentiraj

Popunite niže tražene podatke ili kliknite na neku od ikona za prijavu:

WordPress.com Logo

Ovaj komentar pišete koristeći vaš WordPress.com račun. Odjava / Izmijeni )

Twitter picture

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Twitter račun. Odjava / Izmijeni )

Facebook slika

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Facebook račun. Odjava / Izmijeni )

Google+ photo

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Google+ račun. Odjava / Izmijeni )

Spajanje na %s